Prazan prostor i mi u njemu

,,Čovek često zaboravlja prostorni značaj svojih postupaka, misli, osećanja i reči. Delujući nasamo pokazuje svoje pravo lice. Bez obzira na to da li ljudi vide ili ne vide, da li znaju ili ne znaju kako se neko ponaša, prostor sve vidi i  sve zna jer u njemu sve ostavlja trag. Pojava koju prostor jednom zabeleži, ostaje u njemu zauvek delujući na ljude, na okruženje i na svog tvorca. ,,

Aspekti agni joge

Praznina je pojam o kojem retko razmišljamo, baš kao što ne mislimo o prostoru, a neispunjen prostor je takođe praznina.Nas praznina zbunjuje, čak i uznemirava i zato tako očajnički težimo da je ispunimo. Ispunjavamo je stvarima, zvucima, pokretima, čime stignemo… Suočeni sa praznim prostorom, uglavnom osećamo narastajuću napetost. Kao da iz prostora nešto vreba, kao da će nas praznina zgrabiti ukoliko joj samo dozvolimo da postoji. Isto je i sa unutrašnjim prostorom, onim koji se prostire unutar naše svesti. Taj prostor najčešće je ispunjen raznim mislima, pitanjima, zaključcima, brigama, željama… Retko mu dozvoljavamo da bude prazan, plašimo se, kao da bi nas ta praznina unutar nas progutala. Strah nam ne dozvoljava da doživimo tu veličanstvenu prazninu u sebi i oko sebe. Zato često previše pričamo ili se zatrpavamo raznim aktivnostima koje nam onemogućavaju da osetimo prazninu i tišinu u njoj.  O prostoru uopšte ne razmišljamo, ponašamo se kao da ne postoji, kao da ne prebivamo u njemu.

Ipak, ako malo razmislite, shvatićete ogroman značaj prostora i praznine. Zar soba nije prazan prostor? Da nije tako, ne bismo mogli da je ispunimo nameštajem. Baš kao i posuđe. Da u njemu nema prostora, ne bismo ga koristili da u njega sipamo hranu. Da između slova nema praznina, ne bismo mogli da čitamo, a i muzika bi bila sasvim drugačija bez pauza.

I kao što su pauze u govoru važne da bismo razumeli sagovornika, tako su važne i pauze u životu. Potrebno je da dopustimo sebi da osetimo prazninu… To savršeno prisustvo koje se širi u nama i oko nas. Prazno prisustvo koje nas ispunjava spokojnom tišinom. Ne plašite se. U praznini nema ničeg pretećeg, to su samo naši strahovi i projekcije koje je neophodno prevazići. Posmatrajte prostor svesno, osetite ga… prostor u sebi i prostor oko sebe…. i oni će se u jednom trenutku stopiti i vi ćete osetiti jedinstvo sa onim što sada zovemo spoljašnji svet.

Budite novi svakog dana

,,Sutra je novi dan,,, govorila je Skarlet O’ Hara, čuvena junakinja romana i filma ,,Prohujalo sa vihorom,, a možda ste i sami izgovorili ovu rečenicu ili ste barem pomislili tako nešto. I onda, kada ste se probudili, opet je bilo DANAS. Jer, sutra je onaj dan koji nikada ne dolazi, zato je tako lako smeštati u njega, sve odluke o promenama. Šta bi se dogodilo kada biste se svakog jutra podsetili da je upravo DANAS taj novi dan? Zamislite da svet otkrivate svakog dana, kao da vam je to prvi susret sa njim. Recimo kao da ste doputovali u neku stranu zemlju koju želite da upoznate. Da li biste onda drugačijim očima gledali svoj grad i ljude u njemu?

Kako bi bilo buditi se svakog jutra bez opterećenja nakupljenih u prethodnim danima, mesecima, godinama?

U stvari, sve i jeste novo i drugačije svakog dana, samo mi to ne primećujemo. Mi se prema svetu, drugim ljudima i sebi samima odnosimo onako kako smo navikli, što znači da delujemo iz programa, odnosno sećanja. Mi očekujemo da svet izgleda onako kako je izgledao i juče i ponašamo se u skladu sa tim, zato nismo u stanju da primetimo sitne promene koje se sasvim sigurno svakodnevno odvijaju u prirodi. Odvijaju se i u nama mnoge promene, ali ako se držimo svojih uobičajenih uverenja i načina funkcionisanja, nećemo ih primetiti. I tako ćemo nastaviti da živimo nesvesni stalnih, predivnih promena koje se odvijaju u svetu, u drugima i u nama samima. I nastavićemo da reagujemo na isti način i drugi ljudi će se prema nama ponašati isto, i događaji će biti gotovo isti…. Sve dok se ne probudimo.

Možemo za početak biti svesni činjenice da je svaki trenutak našeg života jedinstven i neponovljiv. I svaki dan, takođe. I da baš zato, svakog trenutka imamo mogućnost, priliku da promenimo svoj način posmatranja sveta i svoje reakcije. Svakog trenutka nam se pruža ta prilika. A mi biramo, naravno nesvesni da je u pitanju izbor, da reagujemo isto, biramo sigurnost koju osećamo kada ponavljamo stalno iste obrasce ponašanja. Jer, kao što sam rekla, tada se i drugi ponašaju na isti način prema nama. I sve je predvidivo i sigurno. Mada nam se ne dopada i ne želimo da živimo na takav način. Ali ne menjamo ništa, očekujući da se odjednom promene spoljašnje okolnosti. Što se naravno, ne događa, dok mi ne promenimo svoje ponašanje. Umesto da reagujemo na isti način, možemo odabrati da odgovorimo na situaciju, na način koji u trenutnim okolnostima smatramo najboljim. Između reakcije i odgovora postoji razlika. Razlika je u izboru. Reakcija je automatska, nju ne biramo svesno, zato je uvek ista u istim okolnostima. S druge strane, odgovor je rezultat našeg svesnog izbora i zato je promenjiv.

Svako jutro je novo i neoponovljivo, baš kao i svaki susret i svaka tišina bila ona podeljena ili ne. Uživajte otkrivajući sebe svakog novog dana.

Kako prihvatanje menja stvarnost

Prihvatanje situacija, ljudi, događaja, onoga što nam stvara pritisak u životu i što nam se u njemu ne dopada ključno je za svaku  promenu. Mi u stvari ništa ne možemo da uradimo dok ne prihvatimo događaje i ljude koji nam se ne dopadaju. Kako ne mogu ništa da uradim, reći će neko, eto baš neću da budem više u toj situaciji, neću da radim taj posao, ili da živim sa tom osobom…. Naravno, mi uvek možemo odlučiti da izađemo iz neke situacije i pre nego što je zaista prihvatimo, ali onda ćemo se ubrzo ponovo naći u sličnoj situaciji. Ovo vam mogu potvrditi mnogi ljudi, a moguće je i da ste se sami već uverili u istinitost ove tvrdnje. Naime, ako nam nešto i dalje smeta, ako nas muči i mi samo odemo iz te situacije, bez istinskog prihvatanja, to znači da je u nama sve i dalje isto. Pošto je spoljašnja stvarnost, samo odraz naše unutrašnje realnosti, logično je da ćemo se ubrzo ponovo uplesti u slične, odnosno iste situacije, to je prosto neminovno.

Sve dok mi nešto ne promenimo u sebi, a prihvatanje je osnova za to, neće se menjati ni naše životne okolnosti. Ako su u nama ostale iste nerazrešene teme i energetske blokade, naravno da nam se neće promeniti život. Postoje osobe koje su preduzimljive, vrlo često nestrpljive i hrabre, spremne da po svaku cenu menjaju spoljašnje okolnosti. Nekada sam bila jedna od njih i znam da je to nemoguće bez prihvatanja. Možete se upinjati koliko god hoćete, prosto ne ide. A pri tom frustracija u vama raste, jer vi se borite sa nevidljivim. U stvari se borite sa sobom, odnosno svojim umom, a on je najteži protivnik, zato što je i jedini.

E sad, ako  ste se uverili u neopohodnost prihvatanja, da vidimo šta to u stvari znači prihvatiti situaciju. Da li ću u tom slučaju biti srečna što me partner emocionalno zlostavlja, ili što sam ostala bez posla? Ne, prihvatanje ne znači da ćemo biti srećni zbog okolnosti koje nas muče i ne prijaju nam. Prihvatanje je u stvari vrlo jednostavno i označava neopiranje situaciji, nešto kao ,,priznavanje, potvrda da se to događa i da je deo našeg života. Vrlo jednostavno, a ipak toliko složeno, jer prihvatanje se mora dostići. Prosto, ne ide uvek lako, naprotiv. Kada vam se vremenom izoštri sposobnost samoposmatranja, moći ćete jasno da osetite otpor koji se u vama javlja pri pomisli na određenu osobu ili neku situaciju. To uvek znači da je još niste prihvatili. I to je u redu. Zaista je u redu, jer za prihvatanje je prosto potrebno vreme. Tokom tog vremena možete primenjivati neke tehnike, a i ne morate, nekada je dovoljno da ste prosto svesni činjenice da se neki deo vas  još uvek opire toj situaciji. Opiranje nije isto što i: ,, Ne dopada mi se,,. Opiranje je više kao: ,,Neću, ne želim da mi se ovo događa! Zar baš mora? Joj… neću, neću… neću!,, Opiranje je vrlo aktivno. Kada prihvatim situaciju koja mi se ne dopada onda sam  u miru. Pomisao na te okolnosti u meni ne stvara nikakav naboj. Tada sam u stanju da donosim dobre odluke. Tada mogu da razmišljam kako da postupim u određenim okolnostima i da verujem da će odluka koju donesem biti najbolja za mene.

Prihvatanje donosi unutrašnji mir i radost, kao i uvide. Kada najzad prihvatimo nešto što nas je dugo mučilo, jasno vidimo put koji smo prešli i primećujemo na njemu one trenutke kada smo mislili da smo prihvatili postojeće okolnosti,ali nije bilo tako. Ključna stvar koja se događa kada prihvatimo neku situaciju je promena te stiuacije. Okolnosti se gotovo trenutno menjaju, a menja se i naša perspektiva, jer ih sada posmatramo na sasvim drugačiji način. To se dešava jer su se unutar nas razvezali  stari energetski čvorovi, koji su nas uvek vodili istim putevima, ka uvek istim situacijama i ljudima. Tako nam prihvatanje postojećeg omogućava da otvorimo neka  nova vrata i zakoračimo u drugi sve

Zadržite svjesnost o sadašnjem trenutku – evo kako

Svjesnost o sadašnjem trenutku je stanje kada se fokusirate na ono što se trenutno događa baš ovdje, baš sad oko vas.

Biti prisutan u trenutku znači obratiti pozornost na sadašnjost, bez razmišljanja o prošlosti ili budućnosti, bez analiziranja ili razmišljanja što bi se dogodilo ili što se ne bi dogodilo. To je samo biti ovdje. Ili samo BITI.

Biti prisutan ovdje i sada je vrlo snažno mjesto/stanje u kojem se možete nalaziti.

Daje vam pristup, na primjer:

– vašoj intuiciji. Ne možete dosegnuti vase psihološke informacije ako niste prisutni u trenutku. One su prisutne samo u sada. Ako ih niste svjesni, tj. ako ste odsutni, propuštate jako puno poruka vaše intuicije – mogućnostima. Nemate sposobnost vidjeti toliko puno mogućnosti ako ste zapeli u budućnosti ili prošlosti, umjesto toga, obratite pozornost na “ovdje i sada”.
– vašoj spontanosti. Biti spontan znači automatski i istinski reagirati prema trenutnoj situaciji, ako niste tu, onemogućeni ste tako se ponašati. Biti prisutani svjestan razvija vašu sposobnost da reagirate na trenutno stanje.
– vašoj autentičnosti. Kako vi možete biti vi ako uopće niste tu?
– neustrašivosti. Nemoguće je bojati se ako ste istinski prisutni u trenutku. Bez straha, puno je lakše povezati se s ostalim, izvršiti svoje ciljeve i uglavnom napraviti bilo što drugo, što god želite.
– opuštanju. Biti svjestan trenutnog momenta je puno lakše i opuštajuće, bez stresa nego biti u nekom zamišljenom mjestu u svojoj glavi, cijeli zauzeti razmišljanjima.

Kako živjeti u sadašnjem trenutku? Kako doći u stanje/kako održati – svjesnost o sadašnjem trenutku? Predstavljamo vam tri metode, ili tri koraka. Nadamo se da će vam pomoći.

1) Budite svjesni svoga tijela
Uvijek obratite pažnju na svoje unutarnje tijelo. Poanta je da osjetite svoje tijelo iz unutra, a ne prema van (njegovu površinu), njegovo vibracijsko energetsko polje. Bez obzira na to što radili, uvijek imate to na umu što god da radili. Uvijek pokušajte zadržati pozornost na to. Eckhart Tolle piše o tome u svojoj knjizi The Power of Now.
2) Postavite čarobno pitanje
Čarobno pitanje je: “A što je s ovim trenutkom?” Kada razmišljam o nečemu što se dogodilo u prošlosti, pitam se što bi se dogodilo ili što se ne bi dogodilo, ili kada se gubim u pokušavanju kontroliranja budućnosti, upitam se a štoje s ovim trenutkom, događa li se ovo upravo sada? Odgovor je ne. Može se dogoditi za dva tjedna, ili u sljedećih deset minuta ili za dvije sekunde, ili se upravo dogodilo, ali sada ?! sada se ne događa…

I onda se zapitam “Što se trenutno događa? Upravo sada u ovom trenutnom momentu? I fokusiram se na to. Prošlost je prošlost, i ne možemo je više promijeniti. A za budućnost…ona uvijek ionako dolazi drukčije nego što smo mislili da će se dogoditi. Ono što je važno je kako reagiramo na “ovdje i sada”. U svakom slučaju, to je jedina stvar nad kojom imamo kontrolu.

Kada razmišljam o nečemu što me je povrijedilo, pitam se “A sada? Dali me to sada boli? I naravno da ne boli. To je samo memorija (uspomena) iz prošlosti o toj boli. Ili idejakoja se mogla dogoditi. Memorijei ideje se konstantno gradei stvaraju unutar naših glava, ali to nisu dio naše trenutne realnosti. Kada se upitate što se trenutno sada i ovdje događa i koncentrirate se na to, bol istog trenutka nestaje. Kada se uplašim, upitam se “A što je sa sada? Imam li sada taj problem? I odgovor je uvijek ne. Nikada trenutno nemamo probleme u ovom trenutku. Kada trenutno imamo problem, previše smo zaokupljeni instinktivnim reagiranjem da uopće ne razmišljamo o tome. Ako ste sposobni se upitati takvo pitanje, onda nemate problem.

Otkrio sam kako je snažno to pitanje dok sam planinario i penjao se po liticama. Većim dijelom planinu sam propješačio planinareći, ali na nekim mjestima morao sam se uspinjati. Nije bilo komplicirano penjanje, ali sam bio sami penjao se bez bilo kakve sigurnosti. Došao sam do jednog dijela provalije koji sam trebao proći. Penjući se po jednoj strani, odronila mi se zemlja pod nogama. Ja se blago bojim visinai u nekom trenutku sam pogledao dolje. “O sranje, past ću, umrijet ću!!!I Nikada me neće ni pronaći!” Takve misli su me potpuno paralizirale tako da samo ostao zaglavljen držeći se za komadić čvrste stijene i ne mičući se uopće.

Srećom, u nekom određenom vremenu, sjetio sam se zapitati, “OK, ali što je upravo sada? Imam li sada problem? Ne prije dvije-tri minute kada sam se pokliznuo i “umro” nego upravo sada! I shvatio sam da nemam. S obje ruke i noge sam se jako dobro ukopao na čvrsti dio i nisam nikamo propadao ili klizio.

Tako sam se počeo forsirati da se svu svoju pažnju obraćam samo na trenutni moment, na sada, na moje unutarnje tijelo, na krv koja juri mojim žilama, na vjetar koji mi je puhao u glavu, na miris planine…sve dok panika nije prošla. I onda sam se ponovno zapitao, “ A sada, imam li sada problem? Još uvijek nema problema…. Ponovno sam svu svoju pažnju usmjerio na sadašnjosti taj određeni trenutak u kojem sam se nalazio te sam se polaganim pokretima uspio popeti na sigurnu stranu provalije.

3) Imajte oči kao jezera
To nije samo najbolja metoda kako ostati koncentriran na trenutak koju sam pronašao nego jedinstveni trik da se suzdržite od prosudbe.

Pogledajte objekt do sebe. Obilježite ga i prosudite. Sada razmišljajte o nečemu što vas plaši. Sada razmišljajte o nečemu što ste radili jučer. Ako ste obratili pozornost na vaše misli, osjetit ćete lagane tenzije ili pritisak na stražnjem dijelu glave i vrata. Ako niste navikli obraćati pozornost na takve stvari, onda će to za vas biti neprimjetno. Ali je takav osjećaj prisutan. Vidjet ćete da vam je potrebno to malo truda za razmišljanje. Sigurno su vam poznati likovi iz japanskih animiranih crtića, s velikim očima koje prekrivaju polovicu lica? Sada zamislite da imate takve oči. Ne mislim pritom da buljite, samo zamislite da imate takve oči i da vam one pružaju veći pogled na stvari oko vas. Kao dijete koje se divi svijetu. Velika dva oka kao dva mirna jezera. Kada imate takve oči, tenzije i pritisak u zadnjem dijelu vaše glave i vrata nestaju. Onda tada vise ne možete prosuđivati stvari. Nije moguće biti u budućnosti ili prošlosti. Vi se tada intenzivno nalazite u sadašnjem trenutku.

Kada se nalazite u takvom stanju, veoma ste svjesni svega što se oko vas događa, spremni ste na reagiranje i poduzimanje akcija, ali ste opet beskrajno opušteni u isto vrijeme. Onda zapravo “jeste” . Tada ste “Vi”

A sada?
Nadam se da će vam ove tri metode pomoći da dostignete i održite stanje ukusne i fine sadašnjosti i trenutne svjesnosti. Trebat će vam malo da izvježbate, ali stvarno će vam se isplatiti.

Onda…fokusirajte se na “unutarnjeg sebe”. Na uzavrelu jureću krv u vama. Prespajanje neurona. Cijelo energetsko polje iznutra. Osjećate li? Zadržite dio pažnje na tome. Sada zamislite da imate dva velika snažna oka, kao dava jezera, velika i duboka…i jako mirna. Pogledajte oko sebe….što je sa sada?
Što se trenutno događa u ovom trenutku?

Kako se osjećate?

Bez obzira šta se dešava u vašem životu trenutno, morate pročitati ovu kratku priču!

Bio je to jedan naizgled običan dan kada sam odlučio ODUSTATI…Odjednom sam donio odluku da prekinem posao, moju vezu i konačno moju duhovnost.Samo sam htio napustiti svoj život.

Ali prije toga, otišao sam u šumu da imam posljednji razgovor s Bogom.

Počeo sam : ”Bože, možeš li mi dati jedan dobar razlog da ne odustanem ?”

NJegov odgovor me doista iznenadio : ”Gledaj oko sebe”, rekao je.”Vidiš li paprat i bambus?”

Odgovorio sam: ”Da.” Kada sam posadio paprat i sjemenke bambusa, dobro sam se brinuo za njih.Dao sam im svjetlo.Dao sam im vodu.Paprat je brzlo rasla iz zemlje.

Njegova sjena zelenila prekrila je pod.Ništa nije izraslo iz sjemena bambusa.Ali nisam odustao od bambusa.U drugoj godini paprat je postala živahnija i obilnija.

Ali još uvijek ništa nije izraslo iz sjemena bambusa.Ali nisam odustao od bambusa.

Rekoa je :” U trećoj godini još nije bilo ničega iz bambusa.Ali nisam odustao.U četvrtoj godini, opet, ništa nije bilo iz sjemena bambusa.Nisam htio odustati.”

”Onda u petoj godini iz zemlje izronio je sićušni pupoljak.U usporedbi s papratom bio je naizgled malen i beznačajan…Ali za samo 6 mjeseci kasnije bambus je porastao na visinu od preko 100 stopa.

Proveo je pet godina uzgajajući korijenje.Ti su korijeni bili snažni i dali mu ono što mu je bilo potrebno da preživi.Ne bih dao bilo kojoj mojoj kreaciji izazov koji ne bi mogli podnijeti.”

Nakon toga, upitao me : Jesi li znao, moje dijete, da cijelo ovo vrijeme što boriš, zapravo si cijelo vrijeme uzgajao korijenje.Nisam nikada odustao od bambusa, neću nikada odustati od tebe.”

”Nemoj se porediti sa drugima”, dodao je. ”Bambus je imao drugu svrhu od paprati.Ipak obojica čine šumu lijepom.” Rekoa mi je : ”Tvoje će vrijeme doći”.

”Ti ćeš se uzdignuti uskoro.”

”Koliko će visoko bambus izrasti?”, Upitao je.

Bio sam zbunjen : ” Koliko može?”

”Da”, Rekao je, ”Daj mi slavu rastući najviše što možeš.”

Nakon ovog razgovora napustio sam šumu i napisao sam ovu nevjerovatnu priču.Stvarno se nadam da će te riječi pomoći da vidite da Bog nikada neće odustati od vas.

Depresija kao bijeg od autentičnih osjećaja

Priča iz života:

“Sve je počelo tako da sam tokom noći sve manje uspijevala spavati i odmoriti se. Neprestano bi vrtila po glavi razne misli, situacije i ljude od prošlog dana. Kao da se svaku noć teret “mozganja i brige” sve više i više povećavao. Ujutro bi sve teže ustajala, a svaki dan je bio borba za preživljavanje. I tako dan za danom…Paralelno s time gubila sam tek, ništa mi se više nije dalo…oprati zube je postao napor, pa čak i ustajanje iz kreveta. Druženje s prijateljima se skroz prorijedilo kao i sve ostalo. Danima bi znala ne ići na posao te samo bespomoćno ležati i plakati…Kao da je ona osoba koja sam bila, preko noći nestala te se pojavila neka potpuno druga…i sada to traje već mjesecima”  (klijentica)

Psihološkim rječnikom rečeno ovdje se radi o depresiji. Depresija je poremećaj raspoloženja i znatno se razlikuje od povremenog lošeg raspoloženja. Riječ depresija dolazi od latinske riječi “deprimere” što znači pritisnuti, utisnuti.

Postoje točne karakteristike po kojima možete prepoznati depresiju:

• osjećaj bezvoljnosti (“Ovaj život nema smisla.”)
• osjećaj bezvrijednosti
• gubitak apetita i moguć gubitak na težini (ponekad se može pojaviti i veći apetit te znatno povećati kilaža-nije rijetkost da se sa prekomjernim unosom hrane suzbija pojava neugodnih osjećaja.)
• crne i teške misli (“Ništa nije dobro.”)
• nesanica
• osjećaj krivnje
• osjećaj bespomoćnosti (“Meni nema pomoći.”)
• intenzivna tuga
• poremećen san
• dekocentracija na više područja u životu
• osjećaj zbunjenosti i izgubljenosti
• umor u tijelu
• polagan gubitak volje za životom (dan postaje preživljavanje)
• jak pesimističan i sumoran pogled na budućnost
• neprestani nemir i nelagoda u tijelu
• često se uz depresiju zna pojaviti i anksioznost (mogući i napadaji panike)
• osjećaj srama zbog tog stanja
• jednako pogađa muškarce i žene
• zna se pojaviti nakon nekog stresnijeg događaja, emocionalnog ili stvarnog gubitka

Kako je žena iz navedenog primjera odjednom upala u to stanje? Depresija se nikada ne pojavljuje tek tako, iz vedra neba. Da bi shvatili kako je sve počelo, potrebno je okrenuti koju stranicu prema unatrag. U to doba kada se pojavljuje nesanica, ova žena prekida ljubavnu vezu. Muškarac kojeg je voljela nakon par godina vraćanja i dolaženja, odlučuje odnos prekinuti zauvijek. Uz to, stanje na poslu se pogoršava te su i ti odnosi ozbiljno poljuljani. Malo po malo, ona noćima vrti sve to po glavi te si pokušava objasniti kako se to sve dogodilo.

“Sve se preko noći promijenilo.”

Ako zavirimo u djetinjstvo ove žene, možemo čuti da spominje vrlo hladnu majku, prisutnu fizički, ali ne i emocionalno. Otac prisutan tek povremeno zbog raznih poslovnih putovanja koji u njezinoj sedmoj godini napušta nju i majku. O emocijama se nikada nije razgovaralo, čak je u toj obitelji postojalo nepisano pravilo da su razum i znanje najbitnije, a emocije tek neka sporedna stvar. Imala je par manjih kriza depresivnog raspoloženja tokom srednje škole, o kojima govori da su bile vezane uz teškoće prilagodbe u novoj sredini te dva ljubavna prekida. To spominje vrlo hladno iako je jedna od tih “manjih kriza” tokom srednje škole trajala tri mjeseca kada je prekinula jednu kraću vezu, kada je po cijele dane bezvoljno ležala i nije željela jesti, ići u školu te nikoga vidjela.

Što se tu zaista događa?

Ako malo bolje promotrimo cijelu priču, možemo vidjeti da je depresija bila češće prisutna u životu ove žene. Na početku su to možda bila tek povremena loša raspoloženja, no već u srednjoj školi počele su se pojavljivati te “manje krize” koje bi trajale po par mjeseci. Depresija dolazi u epizodama te se zna ponavljati tokom života ako temeljni uzrok nije razriješen. Zanimljivo je primjetiti da je okidač za pojavu depresije u ovom slučaju bio prekid veze, kako u srednjoj školi, tako i u odrasloj dobi.

“Depresija je poput nevidljivih okova koje vučemo za sobom.”

Okidač može biti gubitak voljene osobe, prekid veze, promjena posla, povećani stres, kriza srednjih godina…

Pri svakom gubitku postoji proces žalovanja kroz koji osoba mora proći kako bi mogla nastaviti normalno funkcionirati u svakodnevnom životu. Taj proces ne treba prekidati te osobi treba dopustiti da prođe sve faze žalovanja.

Međutim, kod depresije osoba kao da odjedanput pada u stalno stanje tuge, bezvoljnosti, beznađa. Okidač potakne da se u osobi nešto pokrene, no s druge strane depresija se ne pojavljaju tek tako. Sav psihički sadržaj iz prošlosti koji nije prorađen i otpušten stoji u pozadini te djeluje nesvjesno na život pojedinca. Ženi iz navedenog primjera okiđač za padanje u depresiju bio je prekid veza. Sjetimo se da je u sedmoj godini iz njezinog života otišao otac bez ijedne riječi nakon tih sedam godina. Tada joj je majka govorila da ne treba plakati te da mora biti jaka.

Vjerujući da će izgubiti i majku, slušala je sve što je ona govorila:

“Nemoj plakati.”

“Budi jaka.”

“Pokazivanje emocija znak je slabosti.”

Sve su ovo uvjerenja koja dijete uče da su emocije slabost te je najbolje potisnuti ih. Na taj način nauči ne vjerovati svome tijelu, inuticiji i svom unutrašnjem svijetu već onome što se vrti u njegovoj glavi. Vjeruje samo razumu. Ali samo razum nam ne može otpustiti emocije, već to mora dolaziti iz tijela, srca. Zato čovjek ima razum (glava) i emocije (tijelo) , jedno bez drugoga ne ide.

Svoju tugu zbog odlaska oca u toj ranoj dobi, ova žena je zamaskirala u lažan osmijeh i snagu. Maska se držala do srednje škole, tada je već polako počela “pucati”, ali je relativno brzo uspjela normalno dalje funkcionirati. Samo prividno.

“Depresija se javlja kada nijedan obrambeni mehanizam više ne funkcionira.”

Bijeg u depresiju bilo je njezino legitimno žalovanje. Jedino si je na taj način mogla dopustiti da izađe tuga, ljutnja i cijela spirala osjećaja. Prvo zbog davnog odlaska oca, koji je otišao bez pozdrava. Paralelno s tim puštanjem, otpuštala je i bol zbog prekida sadašnje dugogodišnje veze gdje je muškarac na isti način otišao nakon toliko godina. S obzirom na rano usvojena uvjerenja ne pokazivanje osjećaja, depresija je bila jedini način da izađe ono što psiha više nije mogla držati. Sve brane su popustile u trenutku odlaska još jednog muškarca. Kao da se u sadašnjosti ponovila prošlost. Na neki način i je, sve dok nije pustila svoju tugu, naučila prihvaćati emocije kao dio života, privlačila je osobe koje bi nakon nekog vremena otišle. Kada smo proradile sedmu godinu života, ušla je u kontakt s tom djevojčicom te davno potisnutom tugom.

Iako je gore navedeni primjer samo jedna od varijanta ovog problema, depresija je teško emocionalno stanje i jako je bitno da na tome radite s nekime. Ako ostanemo u tom stanju, vrtlog koji nas vuče prema dolje, vremenom će se samo pojačavati. Pogotovo u stresnijim okolnostima kada smo još slabiji i podložniji. Tada mogućnosti za izlazak postaju još neizglednije te vam se čini da to nikada neće proći. Iako zvuči jednostavno, doći do osjećaja i otpustiti sve odjednom, treba imati na umu da osoba godinama živi po jednom obrascu te da joj treba vremena da se osjeti dovoljno sigurnom i prihvaćenom da bi skinula svoju masku te pokazala autentične emocije.

Propitati uvjerenja po kojima ste do tada živjeli, polako osvještavati i otpuštati svoje emocije, biti nježni i strpljivi prema sebi tek su neke od bitnijih stvari u proradi depresije.