NEPRIHVATANJE ODGOVORNOSTI

Neprihvaćanje odgovornosti

          Neprihvaćanje odgovornosti je omiljena društvena igra. Pokušat ću pokazati, da se tu opet radi o odricanju od moći.

          Svima nama su dovoljno poznate izreke: “Miller je kriv”. “Država je kriva”. “Inflacija je kriva”. “Moj šef je kriv”, itd. Kao prvo, skrećem vam pozornost na to, da riječ “kriv” u sebi opet krije ideju grijeha. Ova je ideja očito također i u našem jeziku duboko ukorijenjena. Ako je netko “kriv”, tada to znači da griješi, da je grešnik. I već smo ga osudili. Drugo – a o tome se radi u ovom poglavlju – ovo znači, da očito drugi (Miller, država...) ima moć, a ne ja. Ako ništa ne mogu napraviti, tada nemam snage, tada sam ovisan od drugih. Drugačije rečeno, to također znači: ja sam žrtva. Onaj drugi je moćni počinilac. U medijima se svakodnevno govori o žrtvama: Igra žrtve je krajnje popularna, jer je praktična. Onaj tko sebe može prikazati kao žrtvu, ima obično većinu ljudi na svojoj strani, on zadobija naklonost i pažnju, pa čak i divljenje; ukoliko svoju tešku (grešničku) sudbinu hrabro podnosi.

          Nešto se, međutim, potpuno zaboravlja: biti žrtvom, znači biti bespomoćnim. Da li je to dostojno čovjeka? Je li čovjek predodređen da bude bespomoćnom žrtvom izvjesnih snaga koje izmiču kontroli? Kada bi stvarno tako bilo, tada bi mi ljudi imali jednu potpuno neprihvatljivu egzistenciju, jednu egzistenciju nedostojnu čovjeka.

          Zastrašujuće je vidjeti, kako se grčevito ljudi drže svoje bespomoćnosti. To djelomično ide sve do agresije. Postoje ljudi, koji žele biti žrtvama drugih ljudi, koji žele biti žrtvama neke nesreće, oni žele biti žrtvama bolesti. To je praznovjerje najdubljeg Srednjeg vijeka – usred visoko tehniziranog društva!

          Sljedeći primjer bi trebao pokazati, kako je (vrlo često) nerazumno i nelogično naše mišljenje. Uzmimo voditelja prodaje jednog poduzeća. Iako su ekonomske prilike teške, on do sada nije izgubio svoj posao, te je uvjeren, da će i dalje raditi u svojem poduzeću. Činjenicu da sve tako dobro ide, pripisuje svojim sposobnostima. To znači: on preuzima odgovornost za svoju situaciju. Do sada je sve u redu. Iznenada, on dobija otkaz. I sada započinje: on traži krivce. Šef je kriv, ili recesija, ili onaj klijent koji mu je obećao dobar ugovor, a onda mu ga ipak nije dao.

          Ovo je naš “normalan” misaoni mehanizam: sve dok se sve odvija povoljno po nas, mi se osjećamo odgovornima; kada se dogodi nešto što nam ne odgovara, tražimo krivce negdje drugdje. Ako moj auto sretno prevezem od A do B, tada ponosno sam sebe tapšem po ramenu, ta konačno sam ja dobar vozač. Ali ako mi se dogodi nesreća, tada onaj drugi nije pazio, ili je vrijeme krivo, ili, ili. Proizvoljno prebacujemo odgovornost sad na ovo sad na ono. A preuzimamo je samo u slučaju ako smo bili uspješni.

          Jedna od omiljenih igri je jedno vrijeme bilo prebacivanje odgovornosti na roditelje. To je jako praktično. Tada je na primjer moguće nekoga ubiti ili silovati, i zatim objasniti “imao sam, na žalost, teško djetinjstvo”.

          A pogođeni roditelji sa svoje strane mogu ukazati na svoje osobno teško djetinjstvo, koje je naravno dovelo do toga, da je njihov odgoj djece bio manjkav. I tako dalje, i tako dalje. Ali na ovaj način ne stižemo nikuda.

          Mi smo svjetski majstori u izmišljanju izlika, u traženju krivaca. Biblioteke su prepune knjiga o tome. Sve dok se tko ponašamo, činimo od sebe bespomoćna bića i nemamo nikakve šanse da riješimo naše probleme.

          Mi smo uvijek samo žrtve našeg vlasitog načina razmišljanja. Naša moć je tolika, da sebe možemo učiniti bespomoćnim žrtvama, ako to želimo. A iz nekog neobjašnjivog razloga, mnogi ljudi to očito žele.

2.4    Uplitanje

          Brojni ljudi osjećaju neodoljiv poriv da se svuda umiješaju, da drugima kažu što su krivo napravili, i kako to trebaju drugačije raditi. Do ovog uplitanja dolazi, naravno, u ime vrline. Ta nismo neljudi, želimo pomoći, konačno, mi to znamo bolje. Što znači bolje? Tko odlučuje što je bolje? O tome odlučuju dobri. Tko su dobri? Tko odlučuje o tome, tko su dobri? Naravno, dobri sami. A ako se loši također osjećaju dobrima – što je u politici uobičajeno? Što onda?

          Ovdje se nalazimo u punom sukobu. Uplitanje je praktički uvijek povezano s donošenjem suda: suđenje uvijek uzrokuje sukobe. Ljudi koji imaju unutrašnje sukobe, pokušavaju riješiti sukobe kod drugih; to jednostavno nije moguće. To nije bilo moguće tijekom cijele povijesti čovječanstva, to nije moguće danas, a neće biti moguće niti za tisuću godina.

          Također niti UN nisu sposobne da svojim intervencijama smanje broj sukoba. Ako je neki sukob prividno riješen, pojavljuju se dva nova. Još nikada do sada nisu UN morale intervenirati na toliko mnogo mjesta istovremeno. To je površinska terapija: lijepo izgleda, čovjek sebi može čestitati i mirno otići na spavanje. A riješeno nije time baš ništa. Sukobi su u porastu.

          Ili, uzmimo religije kao primjer. Mi (kršćani) možemo biti sretni, što niti u islamu niti u budizmu ideja misionarenja – to znači uplitanja – nema nikakvog značenja. Slabu slutnju o tome, što bi se u suprotnom moglo dogoditi, pruža nam islamski fundamentalizam. Na Zapadu je strah od takvog razvoja prilično velik.

          No ne moramo ići toliko daleko. Koliko se često mi uplićemo u stvari nama bliskih ljudi? Gospođa Miller nema pojma o odgoju djece! A Majer već tri tjedna nije pokosio svoju travu u vrtu. A ako se gospodin Hofer i dalje bude tako ponašao, izgubit će svoje radno mjesto. Gospođa Amrein mora oboljeti, pri takvom načinu življenja!

          Mi znamo kako treba živjeti. Oni drugi ne znaju – ili barem ne znaju ispravno.  Glupo je samo to, što i drugi na isti način misle o nama. To se naziva uzajamnim uplitanjem. To je jedan od razloga zašto se sukobi ne smanjuju, zašto se vrtimo u krugu. Povijest čovječanstva nam to pokazuje.

          Ima još jedna misao, koju, međutim, ovdje nećemo dalje slijediti, a to je: uvijek ima ljudi, koji iz sukoba izvlače korist – i zbog toga, sasvim logično, nisu zainteresirani za njihovo rješavanje.

2.5    Traženje u izvanjskom svijetu

          “Ako netko traži, tada se lako može dogoditi da njegovo oko vidi još samo onu stvar koju traži, da ništa ne može naći i ništa primiti u sebe, jer uvijek misli samo na traženo, jer ima cilj, jer je opsjednut ciljem. Tražiti znači: imati neki cilj. A naći znači: biti slobodnim, biti otvorenim, nemati nikakav cilj. Ti si, poštovani, možda uistinu tragatelj, jer, stremeći tvome cilju, ne vidiš mnoge stvari koje su pred tvojim očima.”

                                                                    Herman Hesse, Siddhartha

          Mi smo navikli da pomoć, rješenje problema i odgovore uvijek tražimo van nas samih. I to opet pokazuje, da mi očito nemamo povjerenja u našu moć i mudrost. Da smo našu moć opet dali drugima.

          U izvanjskom moramo tražiti odgovore samo ako unutra ničeg nema. Time moramo pretpostaviti, da mnogi ljudi ne drže mnogo do svoje nutrine.

          Gdje konkretno tražimo odgovore u izvanjskom svijetu?

          Odlazimo ekspertima, liječnicima, psiholozima, pravnicima, astrolozima, grafolozima, vidovnjacima itd. Drugi bi trebali za nas misliti, oni bi trebali riješiti naše probleme. To je opasna stvar, mi, naime, delegiramo mišljenje. Drugi su sve, mi smo ništa.

          Ovo se lijepo može promatrati na četama ljudi koji hodočaste guruima u Indiju, Tibet, Japan itd. Pretpostavlja se da drugi može ono što pojedinac misli da sam ne može. a upravo to sprečava vlastiti razvoj. Tu se uvijek radi o kretanjima koja čovjeka udaljuju od njega samog.

          Da se razumijemo: u redu je, ako se netko obrati izvanjskom autoritetu. Samo, on bi trebao znati, što radi: on time svoju moć predaje u ruke autoriteta, koji je izvan njega. Da li će time njegovi problemi biti riješeni, veliko je pitanje.

          Nekoliko će primjera ovo pojasniti:

          Jedna mlada dama je posjetila astrologa, jer sebi više nije znala pomoći. Kod njega je saznala, da će od 15. kolovoza sve krenuti na dobro. Time je sebe učinila potpuno bespomoćnim stvorenjem: do 15. kolovoza ne može ništa postići, jer je to i onako loše razdoblje; nakon 15. kolovoza ne mora se ništa truditi, jer će stvari krenuti same od sebe. Ona je sebe u potpunosti prepustila zvijezdama. Da li je to život dostojan čovjeka? To više nije čovjek, to je bespomoćna marioneta.

          Jedan otprilike 45-godišnji čovjek se morao podvrći transplantaciji srca. Nakon nje je došlo do komplikacija, i čovjek je tijekom tri godine lutao od jednog specijaliste do drugog. Nije više mogao raditi, ali je u međuvremenu i sam postao medicinskim specijalistom jer se bavio još samo svojom bolešću i iskušao sve moguće terapije. Ništa nije pomagalo. Njegovo se stanje nije poboljšavalo. Kada je opet jednom po tko zna koji puta bio kod svog liječnika kardiologa, ovaj mu iskreno reče: “Mi više ne možemo ništa napraviti za vas. Sada si morate sami pomoći; morate mobilizirati svoje rezerve.” Mislite li, da je to taj čovjek napravio? Ni u kojem slučaju. On je svu svoju moć dao u ruke liječnicima, terapeutima, metodama – on se rukama i nogama branio od uvida, da bi sam mogao nešto napraviti, da posjeduje moć nad svojim životom. On je očito htio radije umrijeti kao žrtva. Kada sam ga naime posljednji puta vidio, rekao mi je, da će vjerojatno umrijeti ako ovako dalje ide. Ja sam mu čestitao na toj spoznaji i rekao mu, da je sasvim normalno da on ima pravo umrijeti kada hoće. Ali isto tako sam mu garantirao da sasvim sigurno ne mora umrijeti, ako se konačno osloni na sebe, na svoje snage. To nije nikako htio! U tom bi slučaju naime on morao nešto poduzeti, a ne liječnici. Tada bi bio odgovoran za svoje stanje, a ne više neka nepravedna sudbina, nad kojom se može žaliti. Neki ljudi očito radije umru nego da preuzmu odgovornost za svoj život i potraže je u sebi. Ja sam spomenutog čovjeka izgubio iz vida i ne znam, da li je još i danas živ.

          Rješavanje naših problema, nikada nije zadaća drugih ljudi. Na području politike, lijep primjer za to je pomoć za razvoj Afrike. Ovaj kontinent ništa toliko ne koči u njegovom razvoju, kao pomoć koja dolazi izvana. Do te su spoznaje došli i Afrikanci, koji su mišljenja, da je šteta nanesena kroz pomoć za razvoj veća od njezine koristi. Ako čekamo dok nam netko izvana ne pomogne, činimo sami sebe bespomoćnim ljudima. To znači: mi našu moć upotrebljavamo da bi je prenijeli drugima.

          Ideja o izvanjskoj pomoći je očito ukorijenjena duboko u nama. Bio sam pogođen, kada sam u nekom časopisu pročitao sljedeću rečenicu: “Još i danas svijet čeka onog jedinog koji može zauvijek stvoriti mir na Zemlji – Mesiju. A isto tako čeka novo srce, nov način razmišljanja, koji mu samo Duh Božji može dati”.

          Kako praktično. Nije dakle potrebno da išta radimo, osim da čekamo. Koliko dugo još? U međuvremenu mi sebi međusobno razbijamo glave i objašnjavamo kako do “novog mišljenja” u nas još eto nije došlo, jer nas Duh Božji još nije posjetio. Stvarno jako praktično. Ali vjerojatno nema nikoga, tko bi vjerovao da na ovakav način možemo nekuda stići. U ovakvoj filozofiji su prepoznatljiva dva elementa odricanja moći: prvo, odgovornost za mir se elegantno prebacuje na drugoga, a drugo, pomoć se očekuje izvana. Pričekajmo dakle.

          Jedno mi pitanje ne da mira: ako možemo doći do mira i do novog načina mišljenja samo kroz Duh Božji – što još onda Bog čeka? Zar nije vođeno dovoljno ratova, zar nije ubijeno dovoljno ljudi? Moje je mišljenje: on (Bog) prilično dugo oklijeva da se umiješa za dobro čovječanstva. Ili se ovdje možda radi samo o jednom problemu koji je poznat u informatici? Mi čekamo Boga, Bog čeka nas. To vodi do totalne blokade situacije. Problem je moguće riješiti jedino ako netko od to dvoje prestane čekati.

          Moj prijedlog će se tijekom knjige sastojati u tome, da bi čovjek trebao prestati čekati; čekati na pomoć izvana.

          Dopustite mi, da na ovom mjestu još jednom navedem islamskog filozofa Mohammada Iqbala, da bih pokazao, na koji se način njegova religija bavi s ovdje navedenom temom:

          “Bog voli onog čovjeka, koji zaslužuje svoj život.

          Nesreća neka sitgne onoga, tko se hrani sa tuđeg stola... On je svoju čast prodao za jedan novčić. Sretan je onaj čovjek, koji žeđa pod sunčevim zrakama, ne moleći za čašu vode. Njegovo čelo nije znojno od sramote prosjačenja; on je još čovjek, nije prah. Taj poštovanja vrijedan mladi čovjek kroči uzdignuta čela poput stabla. Njegove su ruke prazne? Utoliko više je on majstor sebe samoga ... Cijeli jedan ocean, zadobijen kroz prosjačenje, nije ništa drugo do more vatre.”

          Toliko od Mohammada Iqbala. Krije li se tu jedan od razloga našeg straha od islama? Usporedite časkom gornji tekst s našim predodžbama o takozvanim socijalnim postignućima industrijskih nacija Zapada, koja su nam postala toliko draga. Mislim na socijalnu sigurnosnu mrežu i prividno bespomoćne ljude. Razlike su zapanjujuće.

          Tamo (u islamu) govori se o moći i majstorstvu ljudi. O tome govori i ova knjiga.

          Mi, međutim, u našim sitim industrijskim društvima, otkrivamo stopostotno sluganstvo jer smo ovisni o suviše mnogo stvari izvan nas samih. To nikada ne može biti put rješavanja naših problema. Ovo vrijedi kako za nacije, tako i za pojedince.

 OTLA PRINCIP RENÉ EGLI