MOJE MALO PARČE NEBA

MOJE MALO PARČE NEBA

Wednesday, June 10, 2015

DOŽIVLJAJ KOSMIČKE SVESTI



“Evo me, guruđi.” Moje posramljeno lice bilo je rečitije od mog pozdrava.
“Pođi sa mnom u kuhinju da vidimo šta ima za jelo.”
Šri Juktešvar se ponašao prirodno kao da su od našeg poslednjeg sastanka prošli sati, a ne dani.
“Učitelju, sigurno sam vas razočarao svojim naglim odlaskom. Mislio sam da ćete se možda na mene naljutiti.”
“Naravno da neću. Ljutnja izvire samo iz osujećenih želja. Pošto od drugih ništa ne očekujem, oni ne mogu da učine ništa što bi bilo u suprotnosti sa mojim željama. Nikada te ne bih iskoristio za lične ciljeve. Srećan sam samo ako si i ti istinski srećan.“

“Gospodine, čovek uvek neodređeno sluša o božanskoj ljubavi, a danas u vašoj anđeoskoj osobi nalazim za nju konkretan primer. U svetu čak ni otac ne oprašta sinu, ako ovaj bez upozorenja napusti porodični posao. A vi se ni najmanje ne ljutite iako mora da sam vas doveo u veliku nepriliku, jer nisam
završio svoje zadatke.”

Pogledali smo jedan drugog u oči u kojima su sijale suze. Preplavio me je talas blaženstva. Bio sam svestan da Gospod u liku mog gurua širi male zanose mog srca do sveobuhvatnog dometa kosmičke ljubavi. Nekoliko dana kasnije otišao sam rano u praznu učiteljevu dnevnu sobu. Hteo sam da meditiram, ali moje neposlušne misli se nisu mogle pohvaliti istom namerom. Razletele su se kao ptice pred lovcem.

“Mukunda”, odjeknuo je učiteljev glas sa udaljenog balkona. Bio sam buntovno raspoložen, kao i moje misli. “Učitelj me uvek podstiče da meditiram”, promrmljao sam.
“Ne bi smeo da me uznemirava kada zna zašto sam došao u ovu sobu.” Opet me je pozvao, ali ja sam tvrdoglavo ćutao. Kada me je pozvao po treći put, u glasu mu se osećao prekor.
“Gospodine, ja meditiram”, viknuo sam protestujući.
“Znam kako meditiraš”, viknuo mi je moj guru, “a duh ti je razbacan kao lišće u oluji! Dođi ovamo.”

Prekoren i razotkriven, tužno sam se uputio k njemu.
“Jadni moj dečko, planine ti nisu dale ono što želiš.” Učitelj je govorio blago, tešeći me. Spokojan pogled bio mu je nedokučiv. “Želja tvog srca će se ispuniti.”




Šri Juktešvar se retko zabavljao zagonetkama. Čudio sam se. Blago me je udario po grudima na mestu iznad srca. Telo mi se ukočilo, a ogromni magnet kao da mi je isisao dah iz pluća. Duša i duh istog trenutka su se oslobodili telesnog ropstva, izlivajući se kao tekuće prodorno svetlo iz svake moje pore.

Telo mi je bilo kao mrtvo, pa ipak sam intenzivno znao da nikad pre nisam bio tako potpuno živ. Moj osećaj identiteta nije se više ograničavao na moje telo, nego je obuhvatao i sve okolne atome. Ljudi u udaljenim ulicama polako su se kretali po mojoj vlastitoj dalekoj periferiji. Korenje biljaka i drveća naziralo se kroz maglovitu providnost zemlje i mogao sam da razaberem kako u njemu teče sok. Ispred mene ležala je cela okolina. Moj normalni frontalni vid izmenio se u obuhvatni sferni, koji je opažao sve simultano. Zadnjim delom glave video sam ljude kako šetaju ulicom Rai Ghat, a opazio sam i belu kravu koja se polako približavala. Kada je stigla do ašramskih vrata kao da sam je gledao fizičkim očima. Pošto je zamakla iza zida od cigala i dalje sam je jasno video. Svi predmeti koje je moj pogled obuhvatao, treperili su i titrali kao brzi film. Moje telo, učiteljevo telo, dvorište okruženo stubovima, pokućstvo i pod, drveće i sunce povremeno bi se uznemirili, dok se sve nije rastopilo u svetlucavom moru, kao što se u čaši vode rastope kristali šećera kada ih protresemo. Svetlo koje je sve ujedinjavalo, smenjivalo se s materijalizacijom oblika, a ti preobražaji otkrivali su da u stvaranju vlada zakon uzroka i posledice.

Po spokojnim beskrajnim obalama moje duše razlila se okeanska radost. Shvatio sam da je duh Božiji neiscrpno blaženstvo. Njegovo telo su bezbrojna svetlosna vlakna. Sjaj koji je bujao u meni počeo je da se rasprostire preko gradova, kontinenata, cele zemlje, sunčevih i zvezdanih sistema, proređenih maglina i lebdećih univerzuma. Ceo svemir je u blagom sjaju svetlucao u beskonačnosti mog bića, kao grad koji se noću vidi iz daleka. Zaslepljujuće svetlo iza oštro ocrtane linije horizonta nekako je bledelo na najudaljenijim rubovima. Tamo sam mogao da vidim uvek isti blagi sjaj. Bio je neopisivo nežan. Slike planeta oblikovale su se od grubljeg svetla. Božanski zraci su se izlivali u svim smerovima iz večnog izvora stvarajući galaksije preobražene neopisivim aurama. Video sam kako se stvaralački zraci uvek ponovo zgušnjavaju u sazvežđa da bi se opet rastopili u moru providnog plamena. Milijarde svetova ritmički su prelazile u taj providni sjaj, a zatim je vatra opet postajala nebeski svod. Središte ognjenog neba spoznao sam kao tačku intuitivne percepcije u svom srcu. Iz tog mog unutrašnjeg jezgra širio se sjaj prema svakom delu svemirske strukture. Blažena amrita, nektar besmrtnosti, pulsirala je u meni tečno kao živa. Čuo sam kako stvaralački Božiji glas odjekuje kao aum, titraj kosmičkog motora.




Iznenada mi se dah vratio u pluća. Sa skoro nepodnošljivim razočaranjem shvatio sam da sam izgubio svoju beskonačnost. Opet sam bio ograničen na ponižavajući kavez tela koji se teško prilagođava duhu. Kao izgubljeni sin pobegao sam iz svog makrokosmičkog doma i sam sebe zatvorio u jadni mikrosvet.

Moj guru stajao je ispred mene nepokretan. Počeo sam da se spuštam ka njegovim svetim stopalima, zahvalan za doživljaj kosmičke svesti za kojim sam toliko dugo strastveno žudeo. Zadržao me je u uspravnom stavu i progovorio mirno i skromno: “Ne smeš se opiti ekstazom. U svetu te čeka još mnogo posla. Hajde da počistimo pod na balkonu, a potom ćemo prošetati duž Gange.”
Doneo sam metlu. Znao sam da me učitelj uvodi u tajnu uravnoteženog života. Duša mora da se protegne do kosmogonijskih ponora, dok telo obavlja svakodnevne dužnosti. Za vreme kasnije šetnje još uvek sam bio neizrecivo ushićen. Naša dva tela video sam kao dve astralne slike koje idu putem pored reke, čija je suština čisto svetlo.

“Božiji duh je taj koji aktivno podržava svaki oblik i svaku silu u svemiru. Međutim, On sam je transcendentan i odvojen u blaženoj nestvorenoj praznini s one strane svetova vibrirajućih pojava”, objasnio je učitelj.
“Sveci koji ostvare svoju božanstvenost, poznaju sličnu dvostruku egzistenciju čak dok su još u telu. Svesno obavljajući zemaljske poslove, ostaju uronjeni u unutrašnje blaženstvo. Gospod je sve ljude stvorio od beskrajne radosti svog bića. Premda su bolno sputane telom, Bog zna da će duše načinjene na njegovu sliku, na kraju prevladati identifikaciju s čulima i ponovo se sjediniti s njim.”

Iz kosmičke vizije izvukao sam mnoge trajne poruke. Danima sam smirivao svoje misli, i oslobodio se varljivog uverenja da je moje telo gomila mesa i kostiju koja se kreće po čvrstom tlu materije. Video sam da su dah i nemiran um kao oluje koje na okeanu svetla podižu talase materijalnih oblika - zemlju, nebo, ljude, životinje, ptice, drveće. Nemoguće je da se beskonačno vidi kao jedno jedino svetlo, ukoliko se te oluje ne smire. Svaki put kada bih uspeo da potpuno umirim svoj dah i svoje misli, ugledao bih kako se mnoštvo talasa kreacije stapa u jedno blistavo more, baš kao što talasi okeana kada se oluje smire spokojno nestaju u njegovom jedinstvu.

Božansko iskustvo kosmičke svesti učitelj daje tek kada je učenik svoj duh toliko ojačao meditacijom da ga prostrani vidici ne mogu zgromiti. To iskustvo se ne može steći pukom intelektualnom spremnošću ili otvorenošću. Samo stanje proširene svesti koje se postiže vežbanjem joge i predane bhakti može da pripremi duh kako bi podneo oslobodilački šok sveprisutnosti. Iskrenom pokloniku to se neizbežno događa. Njegova intenzivna žudnja počinje da privlači Boga neodoljivom silom. Gospod, kao kosmička vizija, poklonikovim magnetskim žarom biva privučen u širinu njegove svesti.
Šri Juktešvar me je naučio kako da dozovem blaženi osećaj kada god to poželim, i da ga prenesem drugima ako su im intuitivni kanali dovoljno razvijeni. Mesecima sam svakog dana ulazio u stanje ekstatičnog sjedinjenja razumevajući zašto se u Upanišadama105 kaže da je Bog rasa, “najslađi”.




Međutim, jednog dana sam izašao s tim problemom pred učitelja.
“Gospodine, želim da znam kada ću naći Boga.”
“Pa, našao si ga.”
“O, ne, gospodine, mislim da nisam!”
Moj guru se nasmešio.

“Znam da ne očekuješ starca na prestolu u nekom antiseptičnom kutku svemira. Međutim, vidim da smatraš kako je posedovanje moći poznavanje Boga. Nije tako. Čovek može da poseduje sav svemir, a da mu Gospod ipak izmiče! Duhovni napredak se ne sme meriti moćima, već samo jačinom blaženstva u meditaciji. Bog je uvek nova radost. On je neiscrpan. Ako budeš nastavio da meditiraš godinu za godinom, očaraće te beskrajnom domišljatošću. Poklonici kao što si ti, koji su pronašli put ka Bogu, ni ne pomišljaju da ga zamene nekom drugom srećom. Niko se s njim ne može takmičiti u zavodljivosti.
Tako brzo se umaramo od zemaljskog uživanja. Želja za materijalnim nema kraja. Čovek nikada nije u potpunosti zadovoljan, pa sledi jedan cilj za drugim. Ono “nešto drugo” što on traži jeste Bog, jer samo on može da pruži trajnu sreću.

Zemaljske želje izbacuju nas iz unutrašnjeg raja. One nam nude lažna uživanja koja se izdaju za duševnu radost. Ipak, božanskom meditacijom izgubljeni raj može opet brzo da se pronađe. Pošto je Bog uvek nov, ne može da nam dosadi. Da li se možemo zasititi blaženstva čiji se raskošni ukus bez prestanka menja?”

“Sada razumem, gospodine, zašto sveci Boga zovu nedokučivim. Čak ni život koji bi večno trajao, ne bi bio dovoljan da prodremo u njegovu tajnu.”

“Tako je. Ali on nam je blizak i drag. Kada duh krija jogom ukloni čulne prepreke, meditacija pruža dvostruki dokaz o Bogu. Uvek nova radost pokazuje da on postoji, jer su u to uvereni svi atomi našeg tela. U meditaciji čovek nalazi i njegovo neposredno vođstvo, pravo rešenje svakog problema.”

“Vidim, guruđi, da ste vi rešili moj problem.” Zahvalno sam se smeškao. “Sad razumem da sam našao Boga, jer kad god bih zauzet poslom podsvesno osetio radost meditacije, na suptilan način bih bio podstaknut da krenem ispravnim smerom čak i kada se radilo o detaljima.”

“Ljudski život pritisnut je tugom sve dok ne naučimo kako da se uskladimo s Božijom voljom, čiji 'pravi smer' često zbunjuje egoističnu inteligenciju. Samo Bog može da dâ nepogrešiv savet. Ko nosi teret svemira, ako ne on?”



Izvor: „Autobiografija jednog jogija“ - Svami Jogananda



KARMA - NEVIDLJIVA VAGA ŽIVOTA



„To što si sada, ono je što si bio, to što ćeš biti, ono je što si sada.“
Buda

Kada se običan čovek okrene oko sebe, ne može da ne primeti beskraj različitosti koji krasi svet u kom se nalazi. Bogati, siromašni, lepi, ružni, pametni, glupi, nesrećni, zadovoljni, gramzivi, darežljivi, svi oni dele isto nebo i istu zemlju.

Suprotnosti i njene varijacije su na svakom koraku, tvoreći nepreglednu mrežu odnosa među ljudima. Običan čovek će, sigurno, u nekom trenutku zastati i zapitati se sasvim obično pitanje: “Zašto sam baš ja u ovakvoj situaciji, a ne u nekoj drugoj, možda boljoj? Zašto mi se dešava ovo što mi se dešava?”

Odgovor leži svuda gde pogled, ili misao seže. Postoji princip koji reguliše ljudske živote, postoji nevidljivo pravilo koje niko nikada ne može prekršiti bez obzira šta činio. To je univerzalni zakon čitavog kosmosa i pod njega potpadaju svi svetovi, planete, narodi, ili viša bića. Taj zakon se zove karma i ljudima je poznat od samog početka sveta, a objašnjavan je manje-više slično u svim kulturama i civilizacijama.  Zakon uzroka i posledice, ili akcije i reakcije, dobro je poznat iz jednostavnog razloga što ga svi osećaju na svojoj koži.

karma“Kako si posejao, tako ćeš i žnjati”, predivan je primer delovanja zakona karme, objašnjenog narodskim rečima ljudi sa ovih prostora. Nema zato razlike između Istoka i Zapada u shvatanju suštine ovog zakona. Razlika je samo u tome što je Istok uvideo ogromnu važnost karme i zato joj posvetio adekvatnu pažnju. Pitanje karme zauzima gotovo centralno mesto u svim istočnjackim religijama i duhovnim  i filozofskim doktrinama.

Poznata je budistička priča o mladom tragaocu za istinom, koji zbunjen naizgled neobjašnjivim razlikama među ljudima, dođe do Bude i poče ga ispitivati o tom zamršenom problemu nejednakosti:

"Šta je uzrok, šta je razlog, o gospodine", zapita on, "da među ljudima nailazimo na one koji kratko žive i one koji dugo žive, na zdrave i bolesne, ružne i lepe, bezuticajne i uticajne, siromašne i bogate, niske i visoke po poreklu, neznalice i mudrace?"
Budin odgovor beše sledeći:
"Sva živa bića imaju svoje postupke kao svoje vlasništvo, svoje nasledstvo, kao uzrok svog rođenja, kao svoj najrođeniji rod i svoje utočište. Karma je ta po kojoj se bića rađaju na dobrom i na lošem mestu."

Zakon karme predstavlja univerzalni kosmički princip, pravilo prirode i važno je u celosti ga razumeti. Karma je sanskritska reč u čijem je korenu slog kri koji označava akciju, delovanje, činjenje, sklonost, želju. Karma se shvata kao zakon uzroka i posledice i odnosi se na akciju koja deluje na neko buduće stanje.

Na pitanje zašto se ljudi rađaju sa određenim bolestima, manama, u određenim okolnostima, ili na određenom prostoru, koncept karme daje vrlo jasan odgovor:
„Ako hoćeš da znaš svoj prošli život, pogledaj svoje sadašnje stanje; ako hoćeš da znaš svoj budući život, pogledaj svoja sadašnja dela.“

Koncept prošlih života je usko povezan sa konceptom karme i to može predstavljati problem za neke tvrdokornije hrišćane, kojima tvrdnja o postojanju prošlih života i reinkarnaciji duša zvuči nestvarno i neozbiljno. Ti ljudi bi se trebali zapitati jedno veoma logično pitanje:

zakon karmeAko hrišćanstvo tvrdi da postoji život posle smrti, zar je onda nemoguće da postoji  život pre rođenja?
U svakom slučaju, prihvatili postojanje prošlih života, ili ne, princip karme i dalje sija svojom jednostavnošću:
Našom reakcijom, našim delanjem, sejemo novo seme.

Ono što smo posejali u prethodnim životima, a i u prošlosti trenutnog života, žanjemo u sadašnjosti. Ne možemo požnjeti ono što nije posejano. Dakle, ako nešto ukrademo i nama će biti ukradeno, ako fizički zlostavljamo druge i nas će jednog dana neko fizički zlostavljati, ako lažemo i nas će lagati, ako emotivno povređujemo druge i mi ćemo biti povređeni, ako ubijamo bićemo ubijeni i tako dalje.

S druge strane, ista će se stvar događati i sa pozitivnim delovanjem - ako dajemo dobićemo, ako volimo bićemo voljeni, ako verujemo u sebe i drugi će u nas verovati, ako cenimo sebe i drugi će nas ceniti, ali i suprotno - ako ne volite sebe neće vas ni drugi voleti. Zakon karme je dvosmeran i zahvata našu komunikaciju sa okolinom, ali i svesnost sa samim sobom u odnosu koji imamo prema sebi.

Prilično jednostavan koncept i u skladu sa tim dokaz da je zaista delo prirode. Kako reče Gogolj: “Do jednostavnosti treba narasti.” No ipak, ostaje pomalo nejasno šta je to što pokreće karmu i klijanje njenog semena.

Prema učenjima “Krija joge” ( joga koja je posvećena problemu karme i njenom prevazilaženju), svaka akcija, bez obzira da li ima vidljiv efekat, proizvodi i nevidljivi efekat koji se zove sklonost. Ova sklonost se pohranjuje u našoj duši, u permanentnoj banci naše memorije. Tako sve što činimo ima uticaj na nas, ali istovremeno ima efekat i na naše suptilnije planove svesti.

Ti dalekosežni efekti su potencijalna energija koja će se, u određenim okolnostima, ostvariti u našem životu. Na taj način karma prevodi nevidljivu energiju u vidljivu.  Ako seme negujemo i prehranjujemo svojim postupcima i mislima, ono će rasti.

Ako ga ne prehranjujemo, ono ostaje da čeka. Ako dovoljno dugo čeka može i da se osuši i da izgubi svoju potenciju. Taj period se, naravno, ne meri samo našim ljudskim životom, već mnogo dužim periodima vremena. Tako je život, na neki način, period inkubacije. Ono u šta se mi u svom životu duhovno zadubimo - raste. Duhovi naše prošlosti strpljivo čekaju da se uspostave uslovi da oni ponovo ožive.

Ovaj lanac uzroka i posledica Jogananda, učitelj Krija joge, opisuje na sledeći način: „Sejemo misao – žanjemo želju, sejemo želju – žanjemo akciju, sejemo akciju – žanjemo naviku, sejemo naviku – žanjemo karakter, sejemo karakter – žanjemo sudbinu“.

Sve je istovremeno i uzrok i posledica. Međuzavisnost je zakon univerzuma.

No to ne treba preterano da nas plaši. Bila bi greška činiti dobra dela iz straha od negativne karme iz jednostavnog razloga što dela sama po sebi nisu od presudnog značaja. Bitna je namera sa kojom se čine. Sve je u nameri, ali ne u onome što mi mislimo da nam je namera, nego u pravoj nameri, onom dubokom pokretaču koji dolazi iz srži našeg bića.

drvo zivotaEmanuel Swedenborg, švedski naučnik, filozof, hrišćanski mistik i teolog, je napisao zanimljivu priču o čoveku koji je, u strahu da nešto u životu ne zgreši i ne navede sebe na pogrešan put, izbegavao sva životna iskušenja tako što je od svog života napravio pustinju izolovanu od ljudi, događaja i uticaja. U svom skrovištu – svetilištu, danonoćno se molio za spasenje.

Kada je umro, dočekalo ga je isto. Pustinja, bez igde ikoga, u kojoj je mogao da nastavi samo ono što je radio i za života – da se moli u samoći i izolovanosti. On je očekivao raj kao zaslugu za svoj život predan molitvi.

Ali, on nije znao da život i jeste dat kao prilika da se, u odnosu na događaje i izazove, određujemo i spoznajemo ko smo i šta smo, kao i da u svakoj prilici, od najbanalnije pa do krucijalne, donosimo odluke koje će da govore o tome ko smo mi.

Dakle, ključni faktor u formiranju karme je namera. Ono što se urezuje u naš um je najviše određeno našim namerama. Ako slučajno zgazite kišnu glistu, na primer, a da recimo to niste ni primetili, tada nije bilo namere i kako se to može odraziti na vaš um? Ali, ako je zgazite "iz zabave", želja za ubijanjem ostavlja trag u vašem umu. Kasnije, možda će te postati manje osetljivi za život kao vrednost, ili ćete u sebi osećati više mržnje.

Takođe, ako pokušavamo da uradimo nešto sa dobrom namerom, a to pak izađe na loše, to ne proizvodi lošu karmu. Zato Swedenborg, u knjizi „Nebo i pakao“, kaže da posle smrti svako, bez greške, ide baš tamo gde pripada. Neko čitav život može da čini dobra dela i da zaista misli da je imao altruističke ideje, ali je možda njegova prava namera bila da pokaže da je bolji od drugih.

Posle smrti maske padaju i ostaje istinsko, ogoljeno biće koje više ne može da glumi uloge proizašle iz ega. Zato je jako važno da se duboko zadubimo u sebe, da napravimo mostove između podsvesnog i svesnog da bi uvideli šta su naša prava verovanja i pobude.

U hinduističkom učenju,  svako biće je večno postojeća duša koja u skladu sa zakonom karme prelazi u druga tela. Karma je uzročno posledični zakon kosmičkog zbivanja i njemu podležu ne samo pojedinci, već i svetovi, uključujući i božanstva.

Ovo učenje je dovelo do toga da mnogi govore o raznim vrstama karme, pa se razlikuju individualna, grupna, ili kolektivna karma, karma naroda,  porodice, države, pa čak se tvrdi da i predmeti nose određenu vrstu karme, a pod tim se najviše aludira na predmete izrađene od zlata i srebra. Mnogi zato tvrde da treba biti veoma oprezan pri odabiru nakita, jer ukoliko on sadrži lošu karmu, onda se to dejstvo prenosi i na vlasnika.       
           
Rudolf Steiner je takođe dosta pisao o individualnim i kolektivnim karmama. On je tvrdio da se čovek može kretati kroz određena stanja iz života u život, gde se jedna intenzivna mržnja u jednom životu, može pretvoriti u bol i patnju u drugom životu, a onda se pak, u narednom životu to može manifestovati npr. u obliku nedostatka inteligencije (tzv. ‘progresija stanja’). Isto tako, ljubav u jednom životu pretočila bi se u zadovoljstvo u drugom.

Iz ovoga se može jasno zaključiti o prenosnoj moći karmi i tu moć ne treba podceniti.
Prema đainističkom učenju, koje je nastalo skoro u isto vreme i na istom prostoru kada je i Buda počeo širiti svoje učenje, duša postoji od pamtiveka.

Međutim, kako je duša sačinjena od najfinijeg materijala i samim tim je najlakša od svih supstanci, moralo je postojati nešto što bi je vezalo za ovaj svet. Đaini veruju da je duša vezana ogromnom količinom suptilne materije zvane karma. Kada duša dela, obližnji delići materije prijanjaju uz nju kao što se zrnca prašine lepe na masnu kožu.

Ovi delići materije bivaju kompletno asimilovani od strane duše i ostaju u tom stanju čitav život, a takođe se i prenose iz života u život. To se kružno odvija tokom ciklusa rađanja i umiranja, sve dok se ne obustavi stvaranje novih veza. Đaini smatraju da veza duše i materije jeste stvarna, inače bi duša, najlakša od svih supstanci, odletela do najviše tačke univerzuma. Tako je za đaine karma nešto materijalno.

Pošto je prisustvo karmičke materije u duši uzrok rađanja i umiranja, duša se mora osloboditi karme. Upliv karmičke materije zaustavlja se razvojem čistih misli i dela, a količina već postojeće karme se troši praktikovanjem podvižništva. Kada se karma potpuno uništi duša biva oslobođena.

Kao što je već rečeno, istočnjačka učenja su otišla izuzetno daleko u obrađivanju ove teme i bilo bi skoro nemoguće osvrnuti se na sve rečeno o konceptu karme. Mnoge škole raščlanjuju  pojam karme na različite vrste, sa različitim aspektima i vremenom delovanja, itd.

Svako ko želi da podrobnije izuči ovu problematiku, a možda i učini nešto povodom sređivanja sopstvene karme, neće imati većih problema jer trenutno postoji obilje literature, kao i duhovnih tehnika koje se time bave. Duhovna higijena postaje sve važniji pojam i sigurno će vrlo brzo postati sastavni deo svakog civilizovanog čoveka.

Ono što želimo postati, određujemo jedino mi sami i samo u svetlu tog stava možemo shvatiti Budinu zagonetnu tvrdnju : “Mi smo naslednici sopstvenih dela."



Milan Bojić

www.novasvest.com

Došlo je vreme da zatražimo svoju moć!



Neminovno dolazi trenutak kada će nove snage na ovoj planeti, ljudi koji su vođeni plemenitijim vrednostima, ljudi koji imaju rajske vizije sveta u kom žive, doći i zahtevati svoju moć.
Ta moć koju oni traže je moć nad uređivanjem ovog sveta, moć kreacije i materijalizacije koja teče neometano i nesputano. To je moć oplemenjena Ljubavlju i Znanjem i ona nije ni na čiju štetu. Još davno sam učio na fakultetu da svaka moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno. Da, to su principi stare moći, one koju grčevito drže strukture čije je vreme prošlo.

Nova moć je moć slobode, kreacije, manifestacije i ljubavi. Ona nikome ne čini zlo, ona nije grabežljiva i pohlepna. Ona je oslobođena svih distorzija niskih vibracija i nastupa čisto pred svima, a najčistija je u onome kome je data. Ona ne kvari, ne goni u mrak. Ona oslobađa. Da, moć može biti i takva.

Obilje novca, bogatstva svih vrsta, izobilje čiste hrane, bez ubijanja životinja. Sloboda kretanja u toj meri da postaje nevažno u kojoj zemlji živim. Sloboda putovanja toliko jaka i široka da moja država postaje Zemlja sama. Mogućnost koračanja svakim kutom naše planete, mogućnost upoznavanja i povezivanja sa kulturama koje su drugačije nego moja, sve u svrhu potvrđivanja jedne večne istine: Možda nismo svi isti, ali smo svi Jedno.

Da li ja to sanjam i vizionarim, dok magle obavijaju delove ovog divnog sveta? Da li ja to upućujem vapaj čovečanstvu koji možda trgne neku decu, neke nove duše koje će sa lakoćom prihvatiti da su oni gospodari i kreatori, da je promena večna i dobra i da u njoj treba učestvovati celim svojim bićem?

novi svetski poredak

Moć je naše pravo, moć je svačije pravo. Svi imamo moć. Ovo je nova vrsta moći, ona će pregaziti slabu, kukavičju, pohlepnu vrstu moći kojom se opijaju sadašnji gospodari. Oni će gledati nemo i zabezeknuto dok budemo polagali prava na ovaj svet i menjali ga po sopstvenom nahođenju. To neće biti promena koja uništava osnovne principe Ljubavi i Znanja, to će biti promena koja ih utemeljuje, koja ih unosi u strukture koje su davno zaboravile da postoji nešto više od same moći. Postoji život, postoji stvaranje i svrha. Postoji Sila koja upravlja ogromnim talasima čije smo mi kapi. I vreme te Sile je došlo.




Autor: Milan Bojić, urednik

KOLEKTIVNO NESVESNO

Kolektivno nesvesno


Kolektivno nesvesno manifestuje se kada više individua istovremeno usvoje jedan iracionalni koncept.  Tada svaka od osoba postaje dalje indoktrinirana idejom ili mišlju i često intezivno traga za potvrdom, pokušavajući da natera druge da prihvate njene nelogične ideje. Ovaj oblik funkcionisanja čoveka dešava se zbog četiri ljudske karakteristike, koje su evolucioni instinkti ili urođeni obrasci uma.


Primarna karakteristika koja se nalazi u kolektivnom nesvesnom je naša evoluciona osobina za fizičko preživljavanje, koju nazivam „snaga je u brojevima” instinkt.
Ovaj instinkt je duboko ukorenjen u našem umu i nalazi se u njegovom primitivnom delu, koji je naseljen nekim oblicima evolucionog koda. Ovaj kod je nesvesna potreba za pronalaženjem sigurnosti u velikim grupama, i u relaciji je sa praistorijskim vremenima, kada su lov u grupama i struktura društva poboljšavale šanse primitivnog čoveka da fizički preživi. Taj kod je apsolutno esencijalan za širenje naše vrste. Na nesreću, ovaj instinkt kreira veoma nelogičan, samoodrživi validacioni sistem koji je savršen za širenje iracionalnih uverenja, koncepata i ponašanja, a postaje još čvršći uz pomoć našeg drugog najdominantnijeg ljudskog instinkta.

   
Ova sekundarna karakteristika koja raspiruje kolektivno nesvesno je nesvesna potreba za potvrdom među vršnjacima i ona je nesvesni misaoni proces kodiranja naše instinktivne potrebe da se uklopimo u neposrednu društvenu strukturu. Ovo je takođe evoluciona osobina smeštena duboko u našem primitivnom centru mozga i povezana je u velikoj meri sa pomenutim primarnim instinktom. Ova karakteristika stvara nesvesnu potrebu da tražimo grupe kojima bismo mogli da se pridružimo, jer nam instinkt govori da su šanse za opstanak bolje ako smo članovi grupe. Međutim, kada smo vođeni nesvesnim željama da se uklopimo, naš um se nesvesno prilagođava principima grupe bez obzira da li vrednosti imaju izvorište zasnovano na logici ili ne.
  

Treći najdominatniji instinkt koji katalizuje kolektivno nesvesno je evolucioni fiziološki instinkt „Ja hoću to i hoću to odmah“. Ovaj duboko opsesivni nagon nalazi se u gotovo svakom aspektu ljudske psihe. Ova osobina je duboko ugravirana u naše umove i direktno je povezana sa instinktima opstanka kada su hrana, sklonište, voda i bezbednost bile na prvom mestu u „od danas do sutra“ načinu postojanja praistorijskog čoveka. Danas možemo da primetimo da ne samo da je ova osobina evoluciona, već je takođe i naučena i potvrđena modernim svetom gde svi imaju želju da „idu u korak sa drugima“.
   

Četvrta najdominantija osobina je „majmun koji vidi majmuna“, koja je u osnovi ljudski instinktivni mehanizam učenja. Od rođenja, ljudska bića uče gledajući šta drugi rade, i imitirajući to ponašanje. Ovaj mehanizam učenja se prenosi tokom naših života i koristi se kao sredstvo potvrđivanja u grupnim sredinama. Ako grupa veruje ili deluje na poseban način, onda će i drugi članovi grupe činiti isto, jer to pomaže svakoj osobi u grupi da se uklopi u društvenu strukturu i stoga nesvesno dobije lažnu sigurnost.    


Nesvesne, instinktivne ljudske karakteristike, postaju još snažnije i izraženije kako se kolektiv širi. Kada grupa jednom usvoji iracionalni koncept, i nastavi da se širi, tada ljudski um pogrešno gleda na svakog novog člana kao na dokaz tačnosti iracionalne misli ili koncepta – na primer, ljudi gravitiraju iracionalnim konceptima u politici, zato što ideja „kada milioni ljudi veruju u to, mora biti istina“  prevazilazi njihov centar za logiku, i ometa njihove sposobnosti da analiziraju koncepte i informacije racionalno.



Napisao: Charles T. Rentz  

Prevod: Marko Maoduš

Kako izaći iz vrtloga negativnih misli?




Sigurno znate da ako imate negativne misli privlačite negativnosti u svoj život. Jel tako? Ako imate pozitivne misli privlačite pozitivno u svoj život. Ovo je svakako opšte prihvaćeno i kraće rečeno - Kakve su ti misli, takav ti je život.

Ali zašto, ako znamo ovo, uporno mislimo negativno? Ne znam, to sam se i ja često pitala, i nikako mi nije jasno zašto ljudi više misle negativno nego pozitivno. Možda je tako lakše, nametnuto im je takvo mišljenje, biće kažnjeni ako za sebe žele samo najbolje i najviše, desiće im se nešto ako im crna mačka pređe put, pašće im saksija na glavu ako šiju na crveno slovo.

Negativna energija je destruktivna i kao takva ona razara, deli, odvaja, seče, kida, od svega što je dobro na ovom svetu ona stvara strah. Strah je kod ljudi duboko usađen u genetiku, u misli, nasleđe, kulturu, u državu, u bit čoveka. Strah, osim toga što nas drži u konstantnom grču, čini i da imamo negativnu perspektivu iz koje emitujemo negativno u naš život.

Kako? Ja se bojim skakavca, i kada god vidim skakavca dobijem napad panike. Iz svog straha sam stvorila fobiju, što je drugo ime za strah, i kada god se nađem u okruženju gde je moguće da ima skakavaca, potvrdiću po hiljaditi put da će bar jedan da mi se zamota u kosu, ili skoči na rame, ali ne zato što on to želi, nego zato što sam ga ja prizvala svojim strahom i negativnim osećanjem. To je zapravo i negativna pretpostavka da će tako nešto svakako da se desi. Ja sam uvek ubeđena da ću imati bliski susret sa skakavcem i da ću dobiti napad panike, biću uplašena i prestravljena, tako da drugi scenario u ovoj priči o meni i skakavcu prosto ne može da postoji. Da li je zapravo tako?

strah

Ovde nastupa promena perspektive posmatranja situacije. Svest o tome da se nečega bojimo baca svetlo na strah, na taj način ga osvetljava i čini da taj strah nestane. Ako postanemo svesni svega, ako isključimo na momenat misli i sve o čemu razmišljamo, i nađemo se u tišini sopstvene duše – strah nestaje. Samim tim nema fobije i nema negativnih misli. Neka skakavac bude analogija za sve negativne situcije koje možete da navedete kao primer za vaš strah. Negativna energija koju emitujemo je zapravo način na koji se branimo, neka vrsta štita koji smo načinili za sebe da bismo se sakrili od onoga od čega se plašimo. Ali, kao što rekoh, ona je destruktivna, razarajuća, a to onda znači da samo dolivamo ulje na vatru koja nas ionako već peče. Kada upadnemo u vrtlog negativnog razmišljanja, reflektujemo to na realnost i upadamo u zamku straha.

Zbog toga bi trebalo da promenimo perspektivu i da shvatimo da mi možemo  imati određenu kontrolu nad onim što nam se dešava u životu. Ovo je možda malo teže svariti - ja kontrolišem svoj život, oblikujem ga i kreiram kako želim - ali dok to ne postane novo verovanje, promena iz negativne u pozitivnu perspektivu je svakako napredak.

Postoje dva načina koja je moguće upražnjavati, posebno ili simultano, da bismo to postigli.

Prvi je da kada se negativne misli pojave, i to one u vidu misaonog filma, na primer sa scenama najteže saobraćajne nesreće, postanite svesni da gledate taj film, a ne da ga doživljavate. Odgledajte ga do kraja, pustite misli da urade ono što najbolje znaju, a to je upravo da prave filmove. Zamislite bez straha najgori scenario u kome stradate vi, vaši najvoljeniji, i pustite da ide. Vaš um će se verovatno zapitati zašto ga ne prekidate, otkud ta nova pojava u vama gde nemate strah od tih slika koje vam on nameće i stvara. Samo posmatrajte i pustite da se završi. Jednom, dva puta - i prestaće samo od sebe. Tada bivate oslobođeni od uticaja misli na vas.

Drugi način je da kada god uočite da vas misli vuku na negativno razmišljanje, na primer da padate ispit iako ste ga spremali, lagano se skoncentrišite na svoj udah i izdah i vratite se u svesno stanje datog momenta. Kada krenu misli - nisam dobar, nisam vredan, nisam zaslužan... ništavan sam... prepoznajte ih i resetujte ih sa svakim svesnim udahom i izdahom. Ovaj način je idealan za uvod u meditaciju i shvatanje moći sadašnjeg trenutka. Bitno je samo da želite da se menjate, da imate potrebu za tim. Ako je već tako, promena perspektive je svakako dobar način da se počne. Najbolji dokaz da ste se promenili je kada istu situaciju stvorite drugačiju reakciju. Okolnosti nisu bitne, bitno je samo vaše stanje duha.

promena perspektive

P.S.
I dalje se bojim skakavca, ali ga sada sklonim sa ramena ili raspletem iz kose i pitam ga, dok ga vraćam u travu – Pa gde si ti pošao?



Autor:

Jelena Nakić

Monday, June 8, 2015

Razgovor o svrsi - Neal D.W.


Često me pitaju "Šta je tajna radosnog, ispunjenog života?" Razmatrao sam to pitanje mnogo godina, i došao do zaključka da je jedna od tajni, ako ne i jedina, svrha. Teško mi je da spoznam zadovoljavajući život koji nema svrhu. I što je svrha veća, bolje je.

Dok ovo govorim, iznenađujuće mi je da samo nekolicina ljudi zapravo poseduje svrhu življenja. Većina ljudi koje posmatram žive dan - za - danom živote, reagujući najbolje što umeju na događaje koji nadolaze kao tok podataka nad kojima nemaju kontrolu. Njihova "svrha", ako to možemo tako reći, je preživljavanje. Ili, možda, sreća. Ipak, šta je to što čini osobu srećnom? Mislim, dugoročno srećnom, ne trenutno?

Verujem da je to svrha. Razlog za život. "Misija", ako vam je drago, veličanstveni zadatak, zadat Sebi. 

Ukratko, nešto da radimo. I razlog zašto to radimo.

Da li smo ovde da samo odrastemo, idemo u školu, nađemo zaposlenje, venčamo se, imamo decu, zaradimo za život, plaćamo račune, kupimo kuću, odgajamo decu, odemo u penziju, razbolimo se i odjavimo se iz života? Peggy Lee kaže u svojoj izuzetnoj izvedbi od pre 30 godina:  "Da li je to sve?" Jer, ako je to sve, "pošaljite klovnove."

Siguran sam da to nije sve. 
Molim Vas recite mi da postoji jos nešto... i da nismo u nekoj vrsti nebeskog cirkusa.
Postoji. Verujem da postoji nešto više od toga.

Život je putovanje. Neverovatno putovanje od rođenja do smrti. I gorivo na koje radi naša mašina je svrha. Bez tog goriva nećemo daleko stići. Radićemo stvari, obavljaćemo poslove koji nas neće voditi nikuda. Mlataraćemo rukama, ali ćemo biti u vodi. Krenućemo na put, ali put ka ničemu. I na kraju života ćemo se upitati "Šta je bila svrha svega ovoga?"

Ali, ako imamo životnu svrhu, naše putovanje će nas odvesti na neverovatna mesta i ka neverovatnim iskustvima. I naš život, koliko god kratak ili dug, imaće svoje značenje.
Pozivam svaku osobu sa kojom kontaktiram da se zagleda duboko u svoju svrhu.
 Šta je vaš RAZLOG POSTOJANJA? Da li samo pokušavate da učinite da život ide, da se kotrlja ili da bude bolji? I od koga tražite da bude bolji? Od sebe, ili od drugih? Ili, možda, od svakoga? Da li možete da razmislite o tome?
Moja lična životna svrha je jednostavna. Može se sažeti u sedam reči. Moja svrha je da promenim mišljenje sveta o Bogu.



Zašto? Zato što znam da ako svet promeni mišljenje o Bogu, svet će se promeniti, preko noći. I to na način koji može doneti mir na zemlji, dobru volju ljudima svuda, u najmanju ruku.
Da, verujem da ovo može da se desi. Verujem da je moguće. Verujem da su ljudi sposobni da kreiraju takav život, takvo društvo. Ali, prvo moramo da promenimo svoje umove o tome ko je glavni, i šta on želi, i zašto to želi, i kako cela stvar funkcioniše.
Moramo nanovo da odlučimo neke stvari oko samog života, šta je i kako funkcioniše i koji su razlozi u pozadini svega. Moramo da stvorimo novukulturnu priču o svemu ovome, iz koje će proisteći nova ideja o nama, i o našim odnosima.

Moramo promeniti perspektivu, gledajući na stvari iz novog ugla i na nov način. Perspektiva stvara percepciju, ona stvara uverenja, uverenja stvaraju ponašanja, a ponašanja iskustva a iskustva stvaraju realnost.Ako želimo da promenimo našu realnost, moramo da promenimo perspektivu. Moramo sagledati stvari na nov način.

Ovaj novi način je ono što ja nazivam novom duhovnošću. To je način poštovanja našeg prirodnog impulsa ka Božanskom, bez krivljenja drugih za njihove načine. To je način doživljavanja stvarnosti i Boga bez straha od Boga.

Onog dana kada budemo prestali da se plašimo Boga, prestaćemo da se plašimo jedni drugih. Onog dana kada budemo shvatili pravu svrhu odnosa sa Bogom, razumećemo svrhu odnosa između nas samih. Onda ćemo se odnositi jedni prema drugima onako kako se Bog odnosi prema nama - sa saosećanjem, razumevanjem, uz opraštanje, uz ljubav koja je bezuslovna - radije nego onako kako umišljamo da se Bog odnosi prema nama - uz osude, ljutnju, prokletstvo, nasilje ako ne postupimo onako kako On nalaže.

Ponašamo se ovako jedni prema drugima uz nečistoće jer koristimo ljutog, nasilnog i osvetoljubivog Boga kao naš moralni autoritet. Ipak, ako je Bog ljut, nasilan i osvetoljubiv imamo opravdanje za takve postupke.

Čitav naš pravni sistem je zasnovan na ideji o "ispravnom" i "pogrešnom", a to opet na kulturnoj priči Boga, kao Božanskog Bića, Kreatora, koji ima ideje o Ispravnom i Pogrešnom, i kažnjava ignorisanje istih. Naš koncept "pravde" je uspostavljen kroz razumevanje odmazde kao funkcije Boga. Ipak, šta ako Bog ne traži ništa zauzvrat? Šta onda sa sistemom pravde? I šta će biti sa našim svakodnevnim životom?

 


 Neal Donald Walsh Tumačenje serijala knjiga “Razgovori s Bogom” 
  Napisao: 
Neale Donald Walsch





Prijavite se za newsletter ili postavite pitanje lično Nealu na straniciwww.zivikaobog.com




Da li prelazite u PETU dimenziju?



Da li ste vi od onih koji imaju osećaj da se vreme ubrzava? Ako je tako, onda je moguće da ste oni koji će preći u sledeću dimenziju.
Mnogi ljudi u svetu osećaju da se vreme ubrzava. Dok je dan i dalje 24 sata, vreme mnogim ljudima izgleda kao da ide brže nego ikada. Postoji nekoliko objašnjenja za ovaj fenomen.
Najpopularnije objašnjenje je da se vreme ne ubrzava, ali se naša svest ubrzava. Ono što mnogi ne uzimaju u obzir je vibracija.

Sve postoji i vrti se oko vibracije, jer atomi vibriraju da bi kreirali 3-D realnost. Dok atomi vibriraju brže, iluzija ubrzavanja vremena se kreira, psihološki, naša tela osećaju ubrzavanje nečega, ali bez mogućnosti da se to ubrzavanje dodeli bilo čemu drugom osim vremenu.

Razlog zbog čega ne možemo da vidimo više dimenzije je zato što vibriraju na višim nivoima. Kako naša tela počinju da vibriraju na višim nivoima, dobijamo osećaj kao da se i vreme ubrzava. Pogledajte samo drastične promene u solarnom sistemu. U dalekoj prošlosti sunce je bilo svetlo žute boje, ali je prešlo u svetlo beličasto žutu, jer reflektuje promene u vibraciji u okviru našeg solarnog sistema.

U alhemiji izraz - Kako gore, tako dole, važi upravo i za ovu činjenicu. Dok naš solarni sistem prolazi kroz dramatične klimatske promene, to takođe prolazi i naša planeta.
Dok naša planeta prolazi kroz ove dramatične promene, naseljenici planete takođe osećaju drastične promene, a jedna od njih je i promena u vibracionom nivou pomeranja, okretanja atoma u telu.

vremenska kapija


Dani, nedelje, godine izgledaju kao da lete brže nego ikad. Ovo nije samo psihološki simptom onih koji napreduju u godinama, jer svako od nas oseća ove promene.

Najlakši način podizanja vibracije je kroz meditaciju. Ostali načini uključuju pokazivanje pažnje svim formama života, pružanje bezuslovne ljubavi i darivanje dobrote drugima. Najjednostavniji način podizanja vibracije je pomaganje ostalima da podignu svoj nivo vibracije, kao i  da mentalno iskažemo ljubav i zahvalnost bilo kome, kroz pozitivno razmišljanje i nameru. Na primer, dok se šetate zamislite da su svi koje sretnete deo vaše porodice. Dok ljudi prolaze pored vas, pomislite - Volim te, ti se predivan i perfektan, upravo takav kakav si.

Izgleda da se, na kraju krajeva, naše 3-D telo priprema za 5 dimenziju, tako što naši atomi vibriraju na sve višem nivou.



Autor: Gregg Prescott, In5D.com
Preuzeto sa: www.earthweareone.com
Prevela: Jelena Nakić