MOJE MALO PARČE NEBA

MOJE MALO PARČE NEBA

Friday, May 15, 2015

BLAGOSLOV



Blagoslov je izuzetan način rješavanja bilo kojeg problema, ostvarivanje bilo kojeg cilja i postizanje bilo kojeg stanja uma ili tijela koje želimo. Dok se daje ova energija, usklađuje se s univerzalnom, Božanskom energijom i na taj način se postiže istinsko zdravlje, sreća, bogatstvo i uspjeh. Tajna ove tehnike je:
BLAGOSLOVI SVAKOGA I SVE ŠTO ŽELIŠ KREIRATI U SVOM ŽIVOTU!

POJAČAVANJE SNAGE BLAGOSLOVA - snagu blagoslova pojačavamo disanjem.
· Postanite svjesni svog prirodnog disanja i usmjerite pozornost na krunsku čakru i solar pleksus. Dok udišete držite pozornost na kruni, a dok izdišete na solaru.
· Zamišljajte da ste okruženi nevidljivim oblakom svjetlosti i da ga disanjem povećavate. Taj oblak može biti bilo koje boje, ili ga možete osjetiti kao ugodnu muziku. Dok dajete blagoslov, zamislite objekt vašeg blagoslova okružen istom energijom.
REIKI PUT LJUBAV




ugodnu muziku. Dok dajete blagoslov, zamislite objekt vašeg blagoslova okružen istom energijom.



Empata ne kazuje budućnost i ne predvidja je, on zapravo, „čita“ samu osobu i njenu energiju. Mnogo, naravno, zavisi i od osobe kojoj se „čita“. Tj., ako ste otvorenog duha, neko ko se lako otvara i ima poverljivu prirodu, lako će vam se „čitati“ i dobićete svu pomoć koja vam treba brzo. S druge strane, ako ste „neverni Toma“ ili ste zatvorene prirode, teško će se dopreti do vas i teško ćete dobiti pomoć. To ne znači da je nemoguće pomoći vam, samo je komplikovanije.

Zna se, međutim, da većina ljudi koja traži ovakvo savetovanje imaju otvorene poglede i već su bili u kontaktu sa nekom vrstom „čitanja“, duhovnim rastom, samojačanjem i sl. Oni koji nemaju takva iskustva, obično se iznenade kako to sve radi jednostavno bez tajanstvenog osećaja prokletstva ili sudbine koji nad njima lebde kao preteća senka, niti to radi zastrašujuća dama sa teškom šminkom i velikim zlatnim turbanom na glavi koja im proriče šta ih čeka iza ugla. Nesrećom, čitanja svake vrste su mistikovana putem medija i filmske industrije, a to nije čudno! Ljude obično privlači tzv. supernaturalno ili neobjašnjivo. Kako im samo pukne balon kad shvate da su i sami supernaturalni!

Svi u sebi imamo moć da stvaramo ono što želimo. Svi smo mi rođeni „lekari“, empate i klervojanti. Neki od nas su naučili kako da se oslanjaju na te svoje moći i da ih aktivno koriste. Vaš je lični izbor da li ćete koristiti svoje urođene sposobnosti. Hoćete li ih razvijati? Jeste li spremni da vežbate? Da li vas interesuje da se upoznate sa istomišljenicima i potrazite pomoć? I poslednje ali ne i najmanje važno, da li prihvatate učenje? Ili želite li da učite?

Raditi tako blisko sa ljudima je najveći dar od Izvora. Unutar sebe imamo sve što nam treba i interakcija sa ljudima koje privlačimo kada smo u skladu sa svojim željama, čini da se osećamo dobro i srećno. Sve što nam treba manifestuje se! Pojavljuju se učitelji, prilaze učenici, vrata se otvaraju, prozori se zatvaraju, vođeni smo prema onome što nam treba i što nas zaista usrećuje.
Rađamo se sa darovima. Samo neki od nas te darove još nisu otvorili! Empata vam pomaže da shvatite samoga sebe i pogledate se iznutra. Iznenadiće vas lepota bogatstva skrivenog duboko u vama. Raščistićete prepreke koje su vam otežavale put i naučiti da se usredsredite na dobrotu koja vam je uvek bila na dohvatu. Naučićete da više volite ljude, a sebe da volite NAJVIŠE. To nije ono čemu me je majka učila, a ni većinu vas, ali to je istina. Jer samo onda kada sebe volimo najviše , možemo se ponuditi drugima bez krivice, ljutnje, nestrpljenja ili frustracije. Sebe dajete zato što to želite, ne zato što morate ili zato što je to učtivo.

Empata će vas osetiti i pomoći vam u vašoj potrazi za srećom i za samoljubavlju.
Ja osećam ljubav i zahvalna sam zbog onoga što jesam i onoga što imam.

TRAŽIŠ STVARAOCA?



Tražiš Stvaraoca?
Prvo proveri da li ima Kreacije.
- Ko je stvorio univerzum?
- Pre nego što počneš da tražiš ko je stvorio univerzum, proveri da li je uopšte bio stvoren,
da li ga uopšte i ima. Kakva je korist od traženja lopova, ako ništa nije ukradeno.
- Naravno da je Univerzum stvoren. Percipiram ga svakog dana.
- I kad spavaš?
- Kada spavam, sanjam.
- Ti spavaš i sanjaš i onda kada zamišljaš da si budan.
- Ne razumem.
- Kao što tokom onoga što ti definišeš spavanje sanjaš, tako tokom onoga što definišeš biti
budan, ti sanjaš svet i univerzum.
- Hoćeš da kažeš da je univerzum jedna moja fantazija?
- Na koga se odnosiš kada kažeš: moja? Spoznaj Ono što u Stvar(nost)i Jesi i spoznaćeš
univerzum kao iluziju.
- Nemoguće. Univerzum je realan, opipljiv, dobro vidljiv...
- Čula su jedan od proizvoda univerzuma i čine iluzornom percepciju univerzuma. Čula su
lažno delo falsifikatora. Delo koje falsifikuje svog falsifikatora. Može li falsifikator,
naknadno falsifikovan od strane svog dela, biti Originalni Autor? Može li senka slike, biti
slika?
- Naravno da ne!
- Ti poznaješ samo senku i to tek beskrajno mali deo te senke i zbog toga si uveren da je
senka stvarna. Šta se dogodi kada se uperi svetlo na mesto gde je prethodno bila senka?
- Senka, naravno, nestaje.
- T akođe će potpuno prirodno nestati i Univerzum kada ti budeš upoznao Svetlost. Kada
Spoznaš Sebe fenomeni nestaju, odnosno nestaje zamišljanje da su fenomeni ikada i
postojali.
- Znači, treba da Spoznam svetlost?
- Prvo Svetlost, a zatim Izvor Svetlosti. Samo tada ćeš znati Ko Jesi u Stvar(nost)i. Kada si
u stanju dubokog sna, recimo tako, snova nema. Kada budeš Spoznao Sebe kao Stvarnost,
Spoznaćeš da nema nikakvog univerzuma. Tvoj osnovni problem je što bi ti hteo da spoznaš
svet, bez da prvo spoznaš Sebe. Nemoguće je poznati pravu vrednost sveta, bez da se je prvo
Spoznala Stvarnost. Prestani da sanjaš da si budan kada otvoriš oči i da spavaš kada zaspiš.
Probudi se!
- Treba da se probudim?
- Ko treba da se Probudi?!
Ljudska forma
Izvod iz knjige
“Esej o duhovnom sazrevanju”

Andrej Pangos andreapangos@libero.it

ODVOJEN OD STVARNOST?



Odvojen od Stvarnosti?
Nemoguće!
- Zašto sam odvojen od Stvarnosti?
- Samo zato što zamišljaš da si odvojen od Stvarnosti.
- Onda znači da nisam odvojen od Stvarnosti?
- Ti Jesi Stvarnost. Tvoje telo, tvoj život, sva tela, svi životi, univerzum su manifestacija
Stvarnosti Koja Ti Jesi.
- Zašto onda zamišljam da sam odvojen od Stvarnosti?
- Ko zamišlja? Sigurno, ne Stvarnost.
- Ja.
- Ko ti? Šta podrazumevaš kad kažeš ja? Ti definišeš terminom ja fenomen koji ni ne
poznaješ. Kako ćeš da nadješ na geografskoj karti gradić čije ime ne poznaješ?
- Ko sam, u stvari, ja?
- Šta podrazumevaš pod ja?
- Sebe, naravno.
- Da bi mogao da razumeš ono što ću ti sada reći, moraš prvo da mi kažeš šta
podrazumevaš kada se definišeš kao ja? Kada kažem: Ti Jesi...ja tvrdim Jedno, a ti razumeš
nešto sasvim drugo. Vidi, malo pre sam ti rekao da Si Ti Stvarnost, a ti se i dalje pitaš ko si.
- To mi liči na igru kineskih kutija. Otvoriš jednu, a u njoj još jedna manja kutija, otvoriš i
nju, a u njoj...kutijica...
- To je igra kutije neosvešćenog uma. Samo na nivou intelekta postoji koncept ja sam
odvojen od Stavrnosti, a u stvari se radi o jednoj ideji za koju si ti ubeđen da je istina.
- Šta treba da uradim da bih prevazišao ovu iluziju?
- Prevazišao iluziju? Pa kako možeš da prevaziđeš nešto čega u Stvar(nost)i nema? Da li bi
možda mogao da pređeš neku nepostojeću granicu? Ti samo zamišljaš da ima neke granice.
Ideja o nekoj granici je samo tvoja fantazija. Kako bi mogla da postoji granica kada samo
Stvarnost Jeste?! Granica između Onoga što Jeste i onoga što nije?!
- Kako da prestanem da zamišljam da ima granice?
- Ko bi trebalo da prestane da zamišlja da ima granice?
- Onaj ko zamišlja da ima granice.
- Upitaj se ko zamišlja da ima granice i otkrićeš da je i onaj ko zamišlja da ima granice,
čista imaginacija.
- Znači i onaj ko fantazira je jedna fantazija?
- Svaka fantazija je samo fantazija.
- Pa kako da se izvučem iz ove zapetljancije?
- Osvešćivanjem individualnosti, prevenstveno uma. Neosvešćena individualnost 􀀀ini da
"ti" zamišljaš da si odvojen od Stvarnosti. Neosvešćena individualnost zaslepljuje samu
sebe. Osvesti individualnost i spoznaj je kao puku iluziju i nestaće i zamišljanje odvojenosti
od Stvarnosti. Osvešćivanje individualnosti stimuliše istu individualnost da se Spozna kao
nestvarna individuacija Stvarnosti.
- Šta znači osvestiti individualnost?
- Uskladiti vibracije individualnosti sa Stvarnošću.
- Ko to usklađuje individualnost?
- Individualnost je ta koja može da pokrene osvešćivanje same sebe. Ona je ta koja pali
motor i vozi kola po autoputu osvešćivanja.
- Kako da osvestim moju individualnost?
- Ko ti?! Ti kao individualnost?
- Kakav haos! Pa recimo da da, ja kao individualnost.
- Ti kao individualnost možeš da osvestiš procese koji čine tvoju individualnost na više
načina. Na primer sa molitvama: Molim Boga da mi osvesti individualnost, ili Molim Boga

da mi uskladi individualnost sa Stvarnošću.

OTLA PRINCIP - OVAKO OD SEBE ČINITE BESPOMOĆNO LICE




          “Njemu je preprekom bilo suviše znanja, suviše svetih strofa, suviše žrtvenih pravila, suviše posta, suviše napora i stremljenja!”
                                                                   Hermann Hesse, Siddhartha




          Čovjekova moć je tako ogromna, da on čak ima moć, odložiti je i samoga sebe učiniti i bespomoćnim stvorenjem. Ovom se mogućnošću obilno služimo. Štoviše, čini se kao da se time čovjek najradije bavi. Na mojim seminarima, ja uvijek iznova imam priliku promatrati kako ljudi svim silama nastoje izgledati bespomoćnima. Ljude ništa više ne uzbuđuje od izjave da su moćna bića. Nekima je to suviše. Oni radije preuzimaju ulogu žrtve; tada barem imaju mogućnost da se žale i druge čine odgovornima za svoju bijedu.

          Ako pripadate takvima, tada vam ova knjiga u ovom trenutku neće biti korisna. Možda je možete ponovo početi čitati za desetak godina.

          Ssda ćemo govoriti o nekoliko trikova koje mi ljudi primjenjujemo, pomoću kojih sebe činimo bespomoćnima.








2.1    Strah



          Strah utječe na mnogo ljudi. Pri tome mislim na strah od bolesti, nesretnog slučaja, recesije, otpusta s posla. Ili sasvim jednostavno strah od šefa, ili suradnika. Spomenuti treba još strah od odgovornosti i tuđih mišljenja. Zatim od provale, agresije, od rata. Možemo nastaviti nabrajati do u nedogled.

          Da bi ovim strahovima postavili izvjesne granice, izmislili smo dvije stvari: osiguranja i socijalnu državu. Oboje ljudima nudi barem neku vrstu sigurnosne mreže. Koliko je velik strah, vidljivo nam je ako pogledamo kako veliko značenje ove dvije situacije imaju. Radi se o golemim sumama, koje one posjeduju i kojima rapolažu. U materijalnom svijetu je samo po sebi shvatljivo, da se novcem pokušava kupiti izvjestan stupanj sigurnosti.

          Dublji je problem u tome, da smo mi nesigurni u svojoj nutrini. Nesigurnost uzrokuje strah, a strah ne vodi samo osiguranjima nego dovodi do borbe, obrane, agresije. Što više nesigurnosti tim više straha, tim više obrane, tim više agresije. Čovjek koji se osjeća nesigurnim, je, naravno, čovjek bez moći. Jedan stvarno moćan čovjek se, sasvim logično, neće osjećati nesigurnim, a to znači: on se neće plašiti.

          Time je strah jedan problem ljudske nesigurnosti. Nesigurnost je nedostatak povjerenja u svijet. I sada se polako približavamo nečem zanimljivom. Većina ljudi pripada nekoj religiji, a time vjeruje i u Boga. U normalnom slučaju je to vrlo moćan, svemoćan Bog. Ako se dakle ljudi koji vjeruju u Boga plaše i sklapaju osiguranja, tada to ne znači ništa drugo do:

          Povjerenje u Boga je dobro, ali bolje je osigurati se. (!)

          Nama sasvim jednostavno nedostaje temeljno pouzdanje u Boga, ili u život, ili kako već želite nazvati tu snagu. Kada bi to povjerenje postojalo, ne bi postojao strah. To nije vrednovanje, to je čisto utvrđivanje činjenica. To ne govori ništa protiv osiguranja: sasvim je u redu sklapati osiguranja, ako nedostaje povjerenje u život. Na temu povjerenje, vratit ćemo se prilikom obrađivanja samog OTLA-principa.

          Ono što nas na ovom mjestu zanima, to su posljedice straha. Strah vodi do toga da se čvrsto hvatamo dogmi, sudova, raznih sustava vjerovanja, nekog određenog čovjeka. Mi vjerujemo da nam to daje sigurnost, identitet, orijentaciju. Posljedice su upečatljive: hvatajući se o nešto, mi blokiramo život, blokiramo naš osobni razvoj. Ono što čovjek drži, ne može se kretati. Ono što se ne kreće, umire. To nije teorija već dnevna praksa. Jedan mi je čovjek pričao da je imao suradnika, koji je u roku šest mjeseci umro od raka. Taj se suradnik grčevito hvatao za sve.

          Nedavno sam čuo zapanjujuću teoriju. Jedna je dama govorila, da je strah neophodan, zbog toga što nas čuva od opasnosti. Treba sebi predstaviti ovo praznovjerje: strah nas čuva od opasnosti! Ako dakle želim bez nezgode stići autom od A do B, tada se samo trabam plašiti, i ništa mi se neće dogoditi. Naravno da je stvar sasvim obrnuta: strah privlači ono čega se bojimo. Povjerenje me bez ikakve sumnje čuva od opasnosti mnogo bolje nego strah. To je ono, što vanzemaljac nikada neće razumjeti! Gdje je tu logika, gdje je zdrav ljudski razum? Za što bi strah mogao poslužiti? Strah je suprotnost ljubavi i nije za ništa upotrebljiv. (Na ovu ćemo se temu još vratiti). Ljudski um ponekad donosi čudnovate plodove.

          Ovo što ovdje pišem, nije, naravno, ništa nova. Tko želi, može u Svetome pismu pročitati, da strah privlači ono čega se čovjek plaši i da su brige bezrazložne. To zna ne samo kršćanstvo, nego i islam. Mohamad Iqbal, duhovni voditelj milijuna Arapa piše na temu strah između ostalog: “Očajanje je otrov za život... Bespomoćnost je plod očajanja... O, zatvoreniče tvojih briga, uči od poroka poruku “ne brini se”. A u vezi s našim OTLA-principom, može se reći još konkretnije: “Strah tvojim snagama oduzima snagu za napredovanje, a intelektu oduzima sposobnost razmišljanja”.

          Osnove OTLA-principa vrlo su lijepo vidljive i u sportu. Strah uzrokuje grčevitost, zbog čega nije moguće upotrijebiti sve raspoložive snage. U curlingu se, primjerice, kamenje čije je stavljanje vezano o strah, naziva “kamenjem straha”. Takav kamen, naravno, nikada ne zauzme onakav položaj kako je to igrač sebi zamislio. Strah, svejedno koliko malen bio, smeta harmoničan tijek života. To vrijedi za sport, zanimanje, privatni život i politiku.

          Dakle, ukratko rečeno: strah izvire iz temeljnog nedostatka povjerenja u život i vodi s jedne strane do odgovarajućih obrambenih reakcija (grč), a s druge strane, ne samo da općenito blokira život, već sasvim konkretno i energiju i sposobnost razmišljanja pojedinca.

          Strah vam sasvim sigurno ne pomaže da optimalno riješite svije probleme i da brzo postignete svoje ciljeve.




2.2    Grijeh



          Pri našim razmatranjima o bespomoćnim ljudima, uloga grijeha igra važnu ulogu.

          Grijeh je izvanredno praktičan kada se uz njegovu pomoć želi vladati ljudima, učiniti ih ovisnima. Mehanizam koji se iza toga krije, jednostavan je, a njegova se pouzdanost dokazuje uvijek iznova već tisućama godina:

          Ljudima se objasni, “svi ste vi griješnici”. Zbog toga imaju lošu savjest. A zato što imaju lošu savjest, njima je moguće manipulirati. Tako je kod odraslih, tako je i kod djece. Čim netko ima lošu savijest, od njega je moguće dobiti stvari koje inače ne bi bilo moguće dobiti. Trik izgleda ovako: njega se naravno ne ostavlja samog s njegovom lošom savješću. Ta nismo neljudi! Grešniku se pokazuje put kojim se može izbaviti. Potrebno je samo da napravi ovo ili ono – ili da plati – i vidi, grijesi su mu oduzeti. To ide tako jednostavno i brzo. Ali sada je važno, da se pojedinac usprkos tome ne osjeća sigurno, jer inače bi mu moglo biti predobro i njega se više ne bi moglo tako lako kontrolirati. Radi se dakle o tome, da mu se pojasni, kako grijeh poput neke prijetnje stalno lebdi nad njime. Tako je njime mnogo lakše manipulirati.

          Konkretno, sve skupa izgleda kako slijedi: Jedan pozvani (od koga pozvan?) objašnjava mnoštvu svečanim glasom: “Svi ste vi grešnici. Dođite k meni (dok je još vrijeme, ja ću vam pokazati put vašeg izbavljenja.”

          Ovaj princip funkcionira bez greške. Neobjašnjivo je međutim, zašto ljudi dozvoljavaju da se tako s njima postupa. Zašto toliko mnogo ljudi, moć nad sobom predaje u ruke drugim ljudima? I otkuda ti drugi ljudi sebi uzimaju pravo, da odlučuju o grijehu ili ne-grijehu? Otkuda bilo koji čovjek uzima sebi pravo da sudi drugima?

          Grijeh nije prirodan zakon. To je čista izmišljotina ljudi, koja ima jednu jedinu svrhu, ovladavanje drugim ljudima. Sve dok netko dozvoljava da se prema njemu tako postupa, ne može postati stvarno snažnim čovjekom.

          Ovdje se ne radi o tome da se osude propovjednici grijeha. Tko učestvuje u toj igri grijeha, sam je za to odgovoran; nitko ga na to ne prisiljava.

          Neshvatljivo je zašto toliki ljudi moć nad njima dragovoljno ustupaju drugim ljudima. Neshvatljivo je također, zašto to funkcionira čak i u kršćanstvu. Nedavno sam u jednom kršćanskom časopisu pročitao sljedeću rečenicu: “Nama je potrebno oboje – Mesija, koji dolazi kao sudac nacijama, kao i ljudi, koji su voljni podvrgnuti se jednoj novoj etici.”

          Zamislite ovo: Mesija bi trebao suditi nacijama! Očito zato, što su svi grešnici. Neka mi je dozvoljeno pitanje: kakva nam je korist od toga? Što imamo od toga, ako se sudi nacijama? I kojim će se nacijama suditi strože, a kojima blaže? Hoće li dotična nacija biti bolja, nakon što joj je suđeno? Sve skupa nema nikakva smisla. To je znao i Isus. Prošlo je već dvije tisuće godina, od vremena kada je na upečatljiv način rekao:

          “Ne sudite, da vam ne bi bilo suđeno!”

          A što mi radimo? Neumorno sudimo drugim ljudima. Ako nekog označimo kao grešnika, sudili smo mu. Mi dakle radimo upravo ono, što je utemeljitelj kršćanstva odbacivao. A nazivamo se kršćanima!

          Nije shvatljivo, zašto toliko mnogo ljudi sebe čine bespomoćnim bićima, izjašnjavajući se da su grešnici. Rezultat toga vidimo svuda oko nas. Međusobne optužbe, agresije, ratovi, a prije svega: nesposobnost da riješimo svoje probleme.

          Na koji je način moguće iz jednog snažnog bića napraviti slabo, degenerirano biće, slikovito nam prikazuje upečatljiva priča iz Orijenta:

          Na nekoj livadi je mirno paslo stado ovaca. Iznenada, iz obližnje se šume pojaviše lavovi koji se baciše na stado. Livada je bila natopljena krvlju ovaca. Lavovi su ostali, oduzevši ovcama njihovu prijašnju slobodu. Ovce su jako patile, jer su bile u potpunosti izložene nadmoćnim lavovima. One se skupiše da bi razgovarale o nastaloj situaciji. Ovako niti u kojem slučaju nije moglo ići dalje. Dogodilo se, da je među ovcama bila jedna stara i lukava ovca, koja je svoja razmišljanja ovako iznijela: “Snagom se ne možemo oduprijeti lavovima; mi se ne možemo pretvoriti u lavove. Ali moguće je nešto drugo: mi možemo iz lavova napraviti pitome ovce. Možemo lavove navesti na to, da zaborave tko su; to je moguće.” Ostale se ovce složiše da bi trebalo pokušati. Tako je inspirirana ovca počela propovijedati krvoločnim lavovima. Rekla im je: “O, vi besramni lašci, koji ništa ne znate o vječnom prokletstvu! Ja posjedujem duhovnu moć, ja sam poslanik Božji za lavove. Ja sam svjetlo za zamračene oči, ja dolazim da bih objavio zakone i podijelio zapovijedi. Ostavite se svojih besramnih djela! Vi, koji u sebi nosite zlo, pomislite na dobro! Tko je divljak i brutalan, taj je tiranin. Pravedna se bića ne hrane mesom nego travom. Vegetarijance Bog voli. Vaši oštri zubi su vaša sramota. Raj pripada slabima. Loše je, stremiti blagostanju; siromaštvo se Bogu više sviđa od bogatstva. Umjesto da ubijaš ovce, ubij svoj ego i biti ćeš nagrađen! Morate biti ludi, ako niste spremni zaboraviti sebe same. Zatvorite svoje oči, zatvorite svoje uši, svoja usta, kako bi vaše misli mogle doseći najviše nebo. Ova livada nije ništa, ona je iluzija, nemojte se zadovoljiti s iluzijom!” Tako je govorila lukava ovca. I dogodilo se, što se moralo dogoditi. Lavovi, umorni od stalne borbe, postepeno usvojiše religiju ovaca. Počeli su jesti travu, njihovi zubi vremenom otupješe, a strašno svjetlucanje u njihovim očima izgubilo se; polako je nestalo i hrabrosti iz njihovih srca. Izgubili su sposobnost da vladaju, izgubili su ugled, moć, blagostanje. Njihova je tjelesna snaga nestajala, a duhovni strah je posajao sve većim. Strah od smrti, strah od Božjeg suda oduze im hrabrost. Strah je proizveo mnoge bolesti, koje do tada nisu poznavali. Siromaštvo i malodušni način razmišljanja ovladaše krdom nekoć moćnih lavova. Ovcama je uspjelo uspavati lavove. Lavovi su ovu propast nazvali “moralnom kulturom”.

          Kakva se pouka krije u ovoj priči? Ako uspijete nekog čovjeka uvjeriti da grešno živi i ako uspijete uliti mu strah, od njega ćete napraviti slabića i bit će vam jednostavno vladati njime.

          Ukoliko želite osnovati sektu: ovdje imate recept, koji je već tisućljećima uspješan.

          Ili, da formuliramo pozitivno: ne dozvolite da vas itko uvjeri kako ste grešnik. Radije se pitajte, koji bi mogli biti njegovi motivi, zbog kojih iz vas želi napraviti bespomoćnog čovjeka. I molim vas da upitate sebe, kako bi se grijeh mogao uklapati u sliku kršćanske ljubavi. To nije moguće, jer se bezuvjetna ljubav i grijeh (osuđivanje) međusobno isključuju

Thursday, May 14, 2015

OTPUŠTANJE KARME I BEZUSLOVNA LJUBAV



Karma je kosmički princip akcije i reakcije. Svaka akcija ima određenu reakciju i svaka reakcija je nastala od neke određene akcije. Svaka akcija stvara određene energije koje se, u određenom trenutku, istim intenzitetom vraćaju onome tko ih je stvorio. Isto stvara isto. Akcija=Reakcija.

Uzrok naše karme može biti na vise nivoa jer je svako krojač svoje sudbine. Svaka misao, svaki osećaj, svako delovanje je u biti akcija koja ima određenu reakciju. Što bi značilo da ne postoji greh, krivICa, slučajnost, sreća - postoji samo uzrok i posledica.

Karma je sanskritska reč i znaci točak. A mi je takođe zovemo i sudbina. Karma nas tera da se uvek iznova inkarniramo, da bi se ponovo popeli, osloboditi problema, koje smo sami sebi stvorili. Svaka nova inkarnacija je za nas nova mogućnost da nešto naučimo jer se mi uvek ispočetka borimo sami sa svojim unutarnjim problemima. Što pak ne znaci da trebamo bežati od problema nego ih se osloboditi, otpustiti. Jedan od najboljih načina za oslobađanje, otpuštanje problema je bezslovna ljubav, ali isto tako i prihvaćanje samog sebe, sebe kao duhovne duše, što znaci voleti sebe kao što jesmo sa svim manama i kvalitetama. Zašto imamo sve te određene kvalitete i mane? Odakle dolazi naše razmišljanje, ponašanje?

Zakon karme je: "oko za oko, zub za zub“, što nekome napravimo to nam se vraća. Što napravimo nečijem detetu, to će se našem detetu vratiti. Na taj način mi pogađamo same sebe i nikoga drugog. Tučemo sami sebe, lažemo se, varamo...

Zakon karme nam kaže: “Ništa nije slučajno.“ Ne postoji slučajnost.

Pripazite kod vaših misli da li nekome šaljete ljubav ili mržnju jer se to sve vama vraća s istim intezitetom. Ostavite sve te energije mržnje, ljutnje i straha iza sebe i šaljite samo energiju ljubavi i svetla u svet jer na taj način ne pomažete samo drugima nego i samima sebi kao i majci zemlji. Karma je jedna vrsta računa, takozvanoga kosmičkog računa, na kojem mi skupljamo sve nase akcije bile pozitivne ili negativne i koje "trošimo“ u ovom, prošlom ili sledećem životu. Od nas samih zavisi da li želimo živeti svetlo i ljubav ili mržnju i bes. Mi smo sami odgovorni za svoj život!

Naš karmički račun je uvek proveravan od viših bića i u trenutku smrti naša duša bude informisana šta je u ovom životu napravila, naučila i da li je svoj "zadatak" ispunila. Nakon kratkog "podučavanja“ je duša opet "spremna“ za sledeću inkarnaciju.

Mnogi ljudi su napravili razna krivična dela koja će im se u sledećem ako ne već i u ovom životu vratiti.

Uvek se sve vraća na isti način, ubistvo privlači ubistvo, silovanje-silovanje, prevara-prevaru, krađa-krađu. Ako ne direktno, onda posredno se izvrši kompenzacija, plaćanje ili "nadoknada".

Više manje su sve te karmičke akcije: nekoga povrediti, ogovarati, namerno ne primećivati, podcenjivati, lagati - nama normalne. Ali isto tako možemo biti ljubazni i fini prema drugima i dozvoliti sebi da nam takve stvari postanu još normalnije.

A bezuslovna ljubav i oprost nam mogu pomoći da otpustimo našu karmu.
o sam ga ja znao. Nikada mi to ne bi rekla kad bi znala da ću ja reći NE. Jer, tada se ne bi osećala dobro. Ona je znala da ću ja reći: “Naravno da ja volim. Volim ja najviše na svetu.”. Olakšanje koje sam vidao na njoj, kad sam to rekao, je teško opisati. Još sam se više iznenadio kad sam osetio da je to i meni donelo olakšanje.
Deca znaju da manipulišu, a posebno s roditeljima. Tako uče o životu. Ako im to ne dozvolimo onda se sutra neće znati snaći u životu. Takvo j evreme. Svako zlo ima svoje dobro i obrnuto. Jedino moramo znati postaviti granice. Da li je ona pokušavala manipulisati kad je to rekla. Možda i jeste. Ali ima svako pravo na to. Bori se za sebe i svoju porodicu - na svoj dečiji način. Tu joj ne smemo zameriti.
U tom momentu je ona samo željela potvrdu da ja volim njenu mamu. Želela je potvrdu da postoji. Jer ako je ona nastala kao plod ljubavi, a između njenih roditelja te ljubavi više nema onda i ona oseća da više ne postoji. Moji roditelji se smeju rastati. Ali se moraju i dalje voleti. Ništa drugo nije važno.
Ljubav, to sam ja. Nastao sam iz ljubavi znači da sam ja ljubav. Znači da je moja žena ljubav. Znači da je naša ćerka ljubav. Znači da ste vi ljubav.
I mržnja je ljubav. Osobi koju stvarno mrzimo nećemo nikada reći da je mrzimo. Samo ćemo osobi koju volimo reći da ju mrzimo. “Ko se tuče, taj se voli.”.dem rekao. Gospodo, vrlo jEdnostavno - mrzim je. Mrzim je jako. I sve ću uraditi da joj to i pokažem. Normalno je da je mrzim. Imam je pravo mrzeti. Ako može ona mene toliko mrzeti da je tražila razvod, onda ću i ja mrzeti nju. I još malo više pa neka vidi kako je to.
Za one koji ne znaju kakav je taj osećaj mrznje, ne bih vam ga baš preporučio. Vrlo je samodestruktivan. Kasnije sam naučio i zašto.
Stvarno ne znam kako se osećaju ljudi koji se rastaju bez djece. To mora da je životni pustoš. Ne mogu to zamisliti. Na svu sreću mi imamo dete. Vrlo pametno i emotivno dete. Dete koje nam je već sa svojih tri-četiri godine davalo vrlo pametne savete šta da radimo ali mi to nismo hteli da slušamo. Ipak smo mi stariji i pametniji. Ha. A nismo shvaćali da ona isto ima pravo glasa jer tu se radilo o njezinoj porodici. Jedinoj koju ima. I želi da ta porodica bude sretna jer će jedino tako i ona sama biti sretna.
Mržnja je vrlo jednostavan osećaj. Baš kao i ljubav. Ja volim svoju ćerku. I to sam nastavio pokazivati vikendima kada je dolazila kod mene. Naravno, život ide dalje, i uporedo sam počeo istraživati i što ima “novog u ženskom svetu”. Stvar je jednostavna, bivšu ženu mrzim, naše dete volim, naći ću nekoga ko mi se sviđa i ako se sviđa i mojoj ćerci, to je to. Znao sam da će to mojoj ćerci biti vrlo teško, ali moraće se priviči na to. Ako su mogla sva ostala deca onda će i ona. Naravno, tu i tamo se počelo događati da kada je ona kod mene, da zvoni telefon. Znate, počeo sam primećivati da svaki put kada zvoni telefon nju počinje da boli stomak, postaje žedna ili gladna, ne može naći plavi flomaster ili ne može nešto da dohvati. Umesto da zaključim zašto to radi, odlučio sam joj svaki put reći da mi nije jasno zašto to radi. I pitao sam je da li zna zašto to radi. Nisam se borio s njom. Prvo je govorila da je to zato što stvarno ne može da nadje plavi flomaster. Onda je počela odgovarati da ne zna. Na kraju je jednoga dana odgovorila nešto što uopšte nisam očekivao. Rekla je “Želim da ti voliš moju mamu”.
Ostao sam bez teksta. Očekivao sam da će reći nešto o osobama sa kojima sam se razgovarao ali ovo ne. Kako to može od mene da traži? Zar joj nije jasno da je sve gotovo? Nisam joj nikada rekao da njenu mamu mrzim niti joj to ičime pokazao. Zar još sad moram i reći da je volim? I onda sam shvatio šta se dogodilo. Shvatio sam da sam uspeo u nečemu što mi uopšte nije bila namera. Uspeo sam objasniti svojoj ćerci da može slobodno da kaže šta oseća. Nije mi to rekla zato što to želi, nego zato što to želi i zna moj odgovor. Znala ga je i pre nego sam ga ja znao. Nikada mi to ne bi rekla kad bi znala da ću ja reći NE. Jer, tada se ne bi osećala dobro. Ona je znala da ću ja reći: “Naravno da ja volim. Volim ja najviše na svetu.”. Olakšanje koje sam vidao na njoj, kad sam to rekao, je teško opisati. Još sam se više iznenadio kad sam osetio da je to i meni donelo olakšanje.
Deca znaju da manipulišu, a posebno s roditeljima. Tako uče o životu. Ako im to ne dozvolimo onda se sutra neće znati snaći u životu. Takvo j evreme. Svako zlo ima svoje dobro i obrnuto. Jedino moramo znati postaviti granice. Da li je ona pokušavala manipulisati kad je to rekla. Možda i jeste. Ali ima svako pravo na to. Bori se za sebe i svoju porodicu - na svoj dečiji način. Tu joj ne smemo zameriti.
U tom momentu je ona samo željela potvrdu da ja volim njenu mamu. Želela je potvrdu da postoji. Jer ako je ona nastala kao plod ljubavi, a između njenih roditelja te ljubavi više nema onda i ona oseća da više ne postoji. Moji roditelji se smeju rastati. Ali se moraju i dalje voleti. Ništa drugo nije važno.
Ljubav, to sam ja. Nastao sam iz ljubavi znači da sam ja ljubav. Znači da je moja žena ljubav. Znači da je naša ćerka ljubav. Znači da ste vi ljubav.
I mržnja je ljubav. Osobi koju stvarno mrzimo nećemo nikada reći da je mrzimo. Samo ćemo osobi koju volimo reći da ju mrzimo. “Ko se tuče, taj se voli.”.

http://www.astrozmaj.com

KOMUNIKACIJA


Kažu da je reč u komunikaciji važna samo 7%. Ne znam kako su to izmerili. I pokušao sam sebi objasniti da li to ima smisla. Znao sam da u komunikaciji važnu ulogu imaju i ostala čiula koja registruju ton onoga što se govori, mirise, dodire, izražaj lica i pokrete tela. Ali tek mi je ova informacija pomogla objasniti zašto ljudi čuju nešto što nismo rekli. Pomogla mi je da počnem da razmišljam o tome šta je još važno u komunikaciji osim same reči.
Reč je nešto najbolje što imamo za opisivanje naših osećaja. Reč koristimo da bi objasnili nekome kako se osećamo ili ne osećamo. A oni to nikada ne mogu osetiti, mogu nas samo razumeti ili ne. Jer, još jednom, naši osećaji su naši, a ne njihovi. Tu istu reč koristimo da bi opisali ono šta znamo da osećamo. I ono što mislimo da osećamo. I ono što želimo osećati. I ono što želimo da drugi misle da osećamo. A naš sagovornik nikada nije siguran šta je stvarno od toga svega što mi opisujemo.
I ne samo to. Od našega sugovornika mi sada očekujemo da razume to što mi govorimo. A on, ili ona, je ograničen u razumevanju naših reči. Ograničen je svojim vaspitanjem, kulturom, etikom, svojom verom, svojim ličnim iskustvima, svojim željama i svojim strahovima.
U komunikaciji nije samo važno ono što kažemo već i ono što čujemo ili ono što treba da čujemo. Uopošte nije važno šta želimo reći, za nas je mnogo važnije ono što su nam došli da kažu.
A možda je čak važnije od onoga što kažemo, ono što drugi čuju da smo rekli. Moramo to poštovati. Jer, i mi smo ograničeni našim vaspitanjem, verom, iskustvima, kulturom, željama i strahovima.
Kažu da je reč u komunikaciji važna samo 7%. Ako je to istina, to je stvarno puno.
 Djerdj Lazar

 www.astrozmaj.com

OBRAZSCI PONAŠANJA




Događa li vam se da za prijatelje ili partnere odabirete uvijek iste tipove i da vam se zbog toga čini da su "svi muški (ili žene) isti"?
Osjećate li se ponekad zarobljeni u uvijek istom krugu bez izlaza?
Čini li vam se da na situacije u svojoj okolini reagirate neadekvatno, ali si ne možete pomoći?
Uzrok svega toga nije ni u vašoj prirodi i karakteru, ni u neprijateljskoj okolini, već u obrascima ponašanja koje nesvjesno ponavljate.
Obrasci ponašanja (ili tzv. životni scenariji, dobro su opisani u Steinerovoj knjizi "Scripts People Live") su stručan pojam koji označava ponavljanje istih obrazaca ponašanja u životu bez obzira jesu li adekvatni trenutnoj situaciji ili nisu. Pri tome nije važno čini li čovjek nešto na isti način kao i roditelji ili čini nešto baš suprotno od njih - i adaptacija i bunt prema roditeljskom ponašanju pokazatelji su ovisnosti o ponašanju roditelja. Obrasci ponašanja ne nasljeđuju se doslovno od roditelja - određeni obrazac ponašanja roditelja može inicirati drugačiji obrazac ponašanja kod djeteta, ali je činjenica da se obrasci razvijaju shodno djetetovoj interpretaciji ponašanja roditelja, pri čemu su važni i roditeljevo ponašanje i djetetova interpretacija - no ona opet uvelike ovisi o prethodnom ponašanju roditelja prema djetetu, pa iz toga slijedi zaključak da roditelji (ili druge roditeljske figure, ako roditelja nema) u djetinjstvu oblikuju naše obrasce ponašanja u kojima se osjećamo sigurni, čak i ako nam donose neuspjeh. Naravno, tih obrazaca nismo svjesni i smatramo ih nepromjenjivim dijelom svoje prirode i karaktera, a skloni smo uzroke negativnih efekata takvog ponašanja pripisati okolini ili sudbini.
Kako je ključ uspješnosti u životu fleksibilnost i prilagođavanje okolnostima, svaki nas besmisleno ponavljani obrazac ponašanja udaljuje od uspješnosti i unutarnjeg osjećaja zadovoljstva, jer niti jedan obrazac nije ispravan odgovor na svaki događaj i promjenu u okolini. Zato je važno prepoznati svoj obrazac ponašanja i naučiti kako ublažiti njegov intenzitet i kako na promjenu u okolini reagirati spontano i u skladu s promjenom, a ne po unaprijed naučenom obrascu.
Ivan 
 ://www.astrozmaj.com