“Njemu je
preprekom bilo suviše znanja, suviše svetih strofa, suviše žrtvenih pravila,
suviše posta, suviše napora i stremljenja!”
Hermann
Hesse, Siddhartha
Čovjekova
moć je tako ogromna, da on čak ima moć, odložiti je i samoga sebe učiniti i
bespomoćnim stvorenjem. Ovom se mogućnošću obilno služimo. Štoviše, čini se kao
da se time čovjek najradije bavi. Na mojim seminarima, ja uvijek iznova imam
priliku promatrati kako ljudi svim silama nastoje izgledati bespomoćnima. Ljude
ništa više ne uzbuđuje od izjave da su moćna bića. Nekima je to suviše. Oni
radije preuzimaju ulogu žrtve; tada barem imaju mogućnost da se žale i druge
čine odgovornima za svoju bijedu.
Ako
pripadate takvima, tada vam ova knjiga u ovom trenutku neće biti korisna. Možda
je možete ponovo početi čitati za desetak godina.
Ssda ćemo
govoriti o nekoliko trikova koje mi ljudi primjenjujemo, pomoću kojih sebe
činimo bespomoćnima.
2.1 Strah
Strah
utječe na mnogo ljudi. Pri tome mislim na strah od bolesti, nesretnog slučaja,
recesije, otpusta s posla. Ili sasvim jednostavno strah od šefa, ili suradnika.
Spomenuti treba još strah od odgovornosti i tuđih mišljenja. Zatim od provale,
agresije, od rata. Možemo nastaviti nabrajati do u nedogled.
Da bi ovim
strahovima postavili izvjesne granice, izmislili smo dvije stvari: osiguranja i
socijalnu državu. Oboje ljudima nudi barem neku vrstu sigurnosne mreže. Koliko
je velik strah, vidljivo nam je ako pogledamo kako veliko značenje ove dvije
situacije imaju. Radi se o golemim sumama, koje one posjeduju i kojima
rapolažu. U materijalnom svijetu je samo po sebi shvatljivo, da se novcem
pokušava kupiti izvjestan stupanj sigurnosti.
Dublji je
problem u tome, da smo mi nesigurni u svojoj nutrini. Nesigurnost uzrokuje
strah, a strah ne vodi samo osiguranjima nego dovodi do borbe, obrane,
agresije. Što više nesigurnosti tim više straha, tim više obrane, tim više
agresije. Čovjek koji se osjeća nesigurnim, je, naravno, čovjek bez moći. Jedan
stvarno moćan čovjek se, sasvim logično, neće osjećati nesigurnim, a to znači:
on se neće plašiti.
Time je
strah jedan problem ljudske nesigurnosti. Nesigurnost je nedostatak povjerenja
u svijet. I sada se polako približavamo nečem zanimljivom. Većina ljudi pripada
nekoj religiji, a time vjeruje i u Boga. U normalnom slučaju je to vrlo moćan,
svemoćan Bog. Ako se dakle ljudi koji vjeruju u Boga plaše i sklapaju
osiguranja, tada to ne znači ništa drugo do:
Povjerenje
u Boga je dobro, ali bolje je osigurati se. (!)
Nama
sasvim jednostavno nedostaje temeljno pouzdanje u Boga, ili u život, ili kako
već želite nazvati tu snagu. Kada bi to povjerenje postojalo, ne bi postojao
strah. To nije vrednovanje, to je čisto utvrđivanje činjenica. To ne govori
ništa protiv osiguranja: sasvim je u redu sklapati osiguranja, ako nedostaje
povjerenje u život. Na temu povjerenje, vratit ćemo se prilikom obrađivanja
samog OTLA-principa.
Ono što
nas na ovom mjestu zanima, to su posljedice straha. Strah vodi do toga da se
čvrsto hvatamo dogmi, sudova, raznih sustava vjerovanja, nekog određenog
čovjeka. Mi vjerujemo da nam to daje sigurnost, identitet, orijentaciju.
Posljedice su upečatljive: hvatajući se o nešto, mi blokiramo život, blokiramo
naš osobni razvoj. Ono što čovjek drži, ne može se kretati. Ono što se ne
kreće, umire. To nije teorija već dnevna praksa. Jedan mi je čovjek pričao da
je imao suradnika, koji je u roku šest mjeseci umro od raka. Taj se suradnik
grčevito hvatao za sve.
Nedavno
sam čuo zapanjujuću teoriju. Jedna je dama govorila, da je strah neophodan,
zbog toga što nas čuva od opasnosti. Treba sebi predstaviti ovo praznovjerje:
strah nas čuva od opasnosti! Ako dakle želim bez nezgode stići autom od A do B,
tada se samo trabam plašiti, i ništa mi se neće dogoditi. Naravno da je stvar
sasvim obrnuta: strah privlači ono čega se bojimo. Povjerenje me bez ikakve
sumnje čuva od opasnosti mnogo bolje nego strah. To je ono, što vanzemaljac
nikada neće razumjeti! Gdje je tu logika, gdje je zdrav ljudski razum? Za što
bi strah mogao poslužiti? Strah je suprotnost ljubavi i nije za ništa
upotrebljiv. (Na ovu ćemo se temu još vratiti). Ljudski um ponekad donosi
čudnovate plodove.
Ovo što
ovdje pišem, nije, naravno, ništa nova. Tko želi, može u Svetome pismu
pročitati, da strah privlači ono čega se čovjek plaši i da su brige
bezrazložne. To zna ne samo kršćanstvo, nego i islam. Mohamad Iqbal, duhovni
voditelj milijuna Arapa piše na temu strah između ostalog: “Očajanje je otrov
za život... Bespomoćnost je plod očajanja... O, zatvoreniče tvojih briga, uči
od poroka poruku “ne brini se”. A u vezi s našim OTLA-principom, može se reći
još konkretnije: “Strah tvojim snagama oduzima snagu za napredovanje, a
intelektu oduzima sposobnost razmišljanja”.
Osnove
OTLA-principa vrlo su lijepo vidljive i u sportu. Strah uzrokuje grčevitost,
zbog čega nije moguće upotrijebiti sve raspoložive snage. U curlingu se,
primjerice, kamenje čije je stavljanje vezano o strah, naziva “kamenjem
straha”. Takav kamen, naravno, nikada ne zauzme onakav položaj kako je to igrač
sebi zamislio. Strah, svejedno koliko malen bio, smeta harmoničan tijek života.
To vrijedi za sport, zanimanje, privatni život i politiku.
Dakle,
ukratko rečeno: strah izvire iz temeljnog nedostatka povjerenja u život i vodi
s jedne strane do odgovarajućih obrambenih reakcija (grč), a s druge strane, ne
samo da općenito blokira život, već sasvim konkretno i energiju i sposobnost
razmišljanja pojedinca.
Strah vam
sasvim sigurno ne pomaže da optimalno riješite svije probleme i da brzo
postignete svoje ciljeve.
2.2 Grijeh
Pri našim
razmatranjima o bespomoćnim ljudima, uloga grijeha igra važnu ulogu.
Grijeh je
izvanredno praktičan kada se uz njegovu pomoć želi vladati ljudima, učiniti ih
ovisnima. Mehanizam koji se iza toga krije, jednostavan je, a njegova se
pouzdanost dokazuje uvijek iznova već tisućama godina:
Ljudima se
objasni, “svi ste vi griješnici”. Zbog toga imaju lošu savjest. A zato što
imaju lošu savjest, njima je moguće manipulirati. Tako je kod odraslih, tako je
i kod djece. Čim netko ima lošu savijest, od njega je moguće dobiti stvari koje
inače ne bi bilo moguće dobiti. Trik izgleda ovako: njega se naravno ne
ostavlja samog s njegovom lošom savješću. Ta nismo neljudi! Grešniku se
pokazuje put kojim se može izbaviti. Potrebno je samo da napravi ovo ili ono –
ili da plati – i vidi, grijesi su mu oduzeti. To ide tako jednostavno i brzo.
Ali sada je važno, da se pojedinac usprkos tome ne osjeća sigurno, jer inače bi
mu moglo biti predobro i njega se više ne bi moglo tako lako kontrolirati. Radi
se dakle o tome, da mu se pojasni, kako grijeh poput neke prijetnje stalno
lebdi nad njime. Tako je njime mnogo lakše manipulirati.
Konkretno,
sve skupa izgleda kako slijedi: Jedan pozvani (od koga pozvan?) objašnjava
mnoštvu svečanim glasom: “Svi ste vi grešnici. Dođite k meni (dok je još
vrijeme, ja ću vam pokazati put vašeg izbavljenja.”
Ovaj
princip funkcionira bez greške. Neobjašnjivo je međutim, zašto ljudi dozvoljavaju
da se tako s njima postupa. Zašto toliko mnogo ljudi, moć nad sobom predaje u
ruke drugim ljudima? I otkuda ti drugi ljudi sebi uzimaju pravo, da odlučuju o
grijehu ili ne-grijehu? Otkuda bilo koji čovjek uzima sebi pravo da sudi
drugima?
Grijeh
nije prirodan zakon. To je čista izmišljotina ljudi, koja ima jednu jedinu
svrhu, ovladavanje drugim ljudima. Sve dok netko dozvoljava da se prema njemu
tako postupa, ne može postati stvarno snažnim čovjekom.
Ovdje se
ne radi o tome da se osude propovjednici grijeha. Tko učestvuje u toj igri
grijeha, sam je za to odgovoran; nitko ga na to ne prisiljava.
Neshvatljivo
je zašto toliki ljudi moć nad njima dragovoljno ustupaju drugim ljudima.
Neshvatljivo je također, zašto to funkcionira čak i u kršćanstvu. Nedavno sam u
jednom kršćanskom časopisu pročitao sljedeću rečenicu: “Nama je potrebno oboje
– Mesija, koji dolazi kao sudac nacijama, kao i ljudi, koji su voljni
podvrgnuti se jednoj novoj etici.”
Zamislite
ovo: Mesija bi trebao suditi nacijama! Očito zato, što su svi grešnici. Neka mi
je dozvoljeno pitanje: kakva nam je korist od toga? Što imamo od toga, ako se
sudi nacijama? I kojim će se nacijama suditi strože, a kojima blaže? Hoće li
dotična nacija biti bolja, nakon što joj je suđeno? Sve skupa nema nikakva
smisla. To je znao i Isus. Prošlo je već dvije tisuće godina, od vremena kada
je na upečatljiv način rekao:
“Ne
sudite, da vam ne bi bilo suđeno!”
A što mi
radimo? Neumorno sudimo drugim ljudima. Ako nekog označimo kao grešnika, sudili
smo mu. Mi dakle radimo upravo ono, što je utemeljitelj kršćanstva odbacivao. A
nazivamo se kršćanima!
Nije
shvatljivo, zašto toliko mnogo ljudi sebe čine bespomoćnim bićima,
izjašnjavajući se da su grešnici. Rezultat toga vidimo svuda oko nas. Međusobne
optužbe, agresije, ratovi, a prije svega: nesposobnost da riješimo svoje
probleme.
Na koji je
način moguće iz jednog snažnog bića napraviti slabo, degenerirano biće,
slikovito nam prikazuje upečatljiva priča iz Orijenta:
Na nekoj
livadi je mirno paslo stado ovaca. Iznenada, iz obližnje se šume pojaviše
lavovi koji se baciše na stado. Livada je bila natopljena krvlju ovaca. Lavovi
su ostali, oduzevši ovcama njihovu prijašnju slobodu. Ovce su jako patile, jer
su bile u potpunosti izložene nadmoćnim lavovima. One se skupiše da bi
razgovarale o nastaloj situaciji. Ovako niti u kojem slučaju nije moglo ići
dalje. Dogodilo se, da je među ovcama bila jedna stara i lukava ovca, koja je
svoja razmišljanja ovako iznijela: “Snagom se ne možemo oduprijeti lavovima; mi
se ne možemo pretvoriti u lavove. Ali moguće je nešto drugo: mi možemo iz
lavova napraviti pitome ovce. Možemo lavove navesti na to, da zaborave tko su;
to je moguće.” Ostale se ovce složiše da bi trebalo pokušati. Tako je
inspirirana ovca počela propovijedati krvoločnim lavovima. Rekla im je: “O, vi
besramni lašci, koji ništa ne znate o vječnom prokletstvu! Ja posjedujem
duhovnu moć, ja sam poslanik Božji za lavove. Ja sam svjetlo za zamračene oči,
ja dolazim da bih objavio zakone i podijelio zapovijedi. Ostavite se svojih
besramnih djela! Vi, koji u sebi nosite zlo, pomislite na dobro! Tko je divljak
i brutalan, taj je tiranin. Pravedna se bića ne hrane mesom nego travom.
Vegetarijance Bog voli. Vaši oštri zubi su vaša sramota. Raj pripada slabima.
Loše je, stremiti blagostanju; siromaštvo se Bogu više sviđa od bogatstva.
Umjesto da ubijaš ovce, ubij svoj ego i biti ćeš nagrađen! Morate biti ludi,
ako niste spremni zaboraviti sebe same. Zatvorite svoje oči, zatvorite svoje
uši, svoja usta, kako bi vaše misli mogle doseći najviše nebo. Ova livada nije
ništa, ona je iluzija, nemojte se zadovoljiti s iluzijom!” Tako je govorila
lukava ovca. I dogodilo se, što se moralo dogoditi. Lavovi, umorni od stalne
borbe, postepeno usvojiše religiju ovaca. Počeli su jesti travu, njihovi zubi
vremenom otupješe, a strašno svjetlucanje u njihovim očima izgubilo se; polako
je nestalo i hrabrosti iz njihovih srca. Izgubili su sposobnost da vladaju,
izgubili su ugled, moć, blagostanje. Njihova je tjelesna snaga nestajala, a duhovni
strah je posajao sve većim. Strah od smrti, strah od Božjeg suda oduze im
hrabrost. Strah je proizveo mnoge bolesti, koje do tada nisu poznavali.
Siromaštvo i malodušni način razmišljanja ovladaše krdom nekoć moćnih lavova.
Ovcama je uspjelo uspavati lavove. Lavovi su ovu propast nazvali “moralnom
kulturom”.
Kakva se
pouka krije u ovoj priči? Ako uspijete nekog čovjeka uvjeriti da grešno živi i
ako uspijete uliti mu strah, od njega ćete napraviti slabića i bit će vam
jednostavno vladati njime.
Ukoliko
želite osnovati sektu: ovdje imate recept, koji je već tisućljećima uspješan.
No comments:
Post a Comment