PRIMALNI KRIK - terapija

Liječenje neuroze »Primalni krik« Arthur Džanov

U relativno se kratkom vremenskom razdoblju mogu trajno izliječiti mnoge bolesti

Između mnogih oblika psihoterapija koje se nude današnjem suvremenom čovjeku primalna terapija zauzima posebno mjesto. Mnogi od nas nikada nisu čuli za to, a drugi su samo nešto načuli o terapiji »primalnog krika«. Riječ je o terapiji o kojoj je progovorio Arthur Džanov u svojoj knjizi »Primalni krik« još davne 1970. godine. Sam termin »primalni krik« proizašao je iz praktičnog rada s pacijentima koji su, svjesno uronjeni u najdublja bolna osjećanja raznih životnih traumi, bukvalno proizvodili sablasni krik koji je, kako sam Janov kaže, promijenio njegov profesionalni život psihijatra i život tisuća pacijenata koje su u posljednjih 35 godina prošle tu terapiju. Njena je velika vrijednost u tome što je u stanju da u relativno kratkom vremenskom razdoblju može trajno izliječiti mnoge fizičke i psihičke bolesti. Cijela se terapija zasniva na akumulaciji mnogo psihičkog i fizičkog bola od trenutka traume rođenja. Naravno, najčešći je i glavni izvor bola kronično nezadovoljena potreba za ljubavlju, dodirom, zaštitom i razumijevanjem iz najranijeg djetinjstva, što automatski dovodi do aktiviranja mehanizma represije koji dalje tijekom života, podalje od naše svijesti, drži sve traume koje smo tada možda proživjeli.

Rano je djetinjstvo najranjivije doba i sve dobro ili loše što nam se tada događalo oblikovalo je naš karakter. Terapija je, stoga, zapravo obratna neuroza, odnosno ponovno se proživljavaju neugodne epizode u sadašnjosti, kao i one u najranijim danima pa i na samom rođenju, dok se ne dotaknemo primalnog bola. Nakon godina stručnog i znanstvenog istraživanja primane terapije, čije je glavno središte u Kaliforniji, nedvojbeno je dokazano da što je više nagomilane emocionalne i fizičke boli u nekom čovjeku to je mehanizam represije jači što dovodi do smanjene sposobnosti osjećanja pojedinca u životu općenito. Istodobno se ponavlja igranje simboličkih uloga u sadašnjem životu kako bismo dobili ono što nam je nekad bilo uskraćeno, odnosno dolazi do razvoja neuroze čiji opseg ovisi o količini pohranjenog bola. Sam autor jednostavno kaže da je neuroza bolest osjećaja. Za razliku od ostalih oblika psihoterapije, u primalnoj se ne jača ego pojedinca nego se, naprotiv, u inicijalnoj fazi nastoje probiti obrambeni mehanizmi iza kojih se skriva realno stanje. Naravno, to se čini oprezno, stručno i sustavno kako ne bi došlo do prevelikog preplavljivanja starim emotivnim materijalom pošto ga pojedinac ne bi bio u stanju integrirati u svoj sadašnji život.

Proživljavanje i otpuštanje traumi izvodi se sustavno i u tome se primalna terapija znatno razlikuje od raznih drugih »dubinskih« metoda kod kojih je često prisutan rizik od nekontroliranog ulaska u velike traume koje pacijenta mogu toliko osjećajno obuzeti da više ne vidi razliku između prošlosti i sadašnjosti što u konačnici može imati i koban ishod. Nadalje, terapija je znanstveno predvidljiva, te je zbog iskustva koje počiva na više desetljeća rada s mnogim pacijentima može brzo odrediti koliko je bola »uskladišteno« u pacijentu. Drugim riječima, neuroza je u primanoj terapiji vrlo mjerljiva što joj daje znanstveni kredibilitet, a samim time i mogućnost prognoze za svakog pojedinca pojedinačno.

Terapija, i nakon više od tri desetljeća uspješna primjenjivanja, teče prema prvobitnom receptu; pacijent najprije prolazi trotjednu individualnu terapiju kojoj je svrha rušenje obrambenih mehanizama. Pojedina seansa nije strogo vremenski ograničena nego traje prema potrebi i procjeni terapeuta. Najveći dio pacijenata u tom razdoblju nauči, svaki na svoj specifičan način, kako se »ulazi« u osjećaje, a terapeut se pritom služi tehnikama kako bi pacijentu olakšao ulazak u bolne situacije.

Spomenute tehnike svojstvene su toj terapiji, te su dugo i pomno razrađivane kako bi se dobila sustavna i predvidljiva terapija. Nakon tri tjedna individualne, pacijent se uključuje u grupnu terapiju, iako se subjektivno i dalje osjeća potpuno sam. Ako postoji potreba, može se paralelno nastaviti i s individualnim tretmanima. Trajanje terapije razlikuje se od slučaja do slučaja, ali velik dio pacijenata poslije prvih godinu dana doživi velike promjene. Terapija često traje nekoliko godina što se u prvi mah može učiniti dugo. No imajući na umu to da zapravo preslagujemo cijelo životno iskustvo pacijenta, trajno uspostavljajući zdravu, neurofiziološki opravdanu psihoemotivnu strukturu, primalna terapija, u odnosu prema nekim drugim oblicima psihoterapije zapravo ne traje dugo. Prije svega zato, jer doista djeluje, a tisuće i tisuće ozdravljenih nepobitan su dokaz.