KAKO DA UČIMO NAŠU DECU DA BUDU USPJEŠNA

—autor- Dr. Dmitry TARASOV

Читать статью Чему и как учить детей в современном мире— наша система на русском.

Djeca u današnjim školskim sistemima nisu dobro pripremljena za sjutrašnji svijet.

Ja, kao neko ko je počeo u korporativnom svijetu, preko svijeta nauke, dospio u svijet psihologije, znam da jučerašnji svijet ubrzano postaje nebitan. Obučavan sam na high-tech fakultetu, gdje smo svi vjerovali da ćemo važiti zauvijek – i znam, da ćemo poći nekim novim putem.
Nažalost, ja sam obrazovan u školskom sistemu kome ono što postoji će esencijalno ostati isto, sa manjim estetskim promjenama. Mi smo obučavani vještinama koje su bazirane na poslovima koji su bili najtraženiji tokom 1980-ih, a ne za ono što bi se moglo dogoditi u 2000-im.
I to donekle ima smisla, jer niko nije mogao znati što će biti za 20 godina. Zamislite 1980-te kada su kompjuteri bili još uvijek mladi, kada su fax mašine bile inovacija u sistemu komunikacija, kada je internet, ovakav kakvim ga znamo, bio samo san naučno-fantastičnih pisaca poput Wiliama Gibsona.
Nismo imali pojma što je svijet naumio za nas.
Čak ni danas, ne znamo. Nikad se i ne zna. Nikad nismo bili dobri u predviđanju budućnosti, tako da vaspitavanje djece, kao da imamo pojma što budućnost donosi, i nije najbolji potez.
Kako onda da pripremimo djecu za nepredvidivi, nepoznati svijet? Tako što ćemo ih učiti da se uklapaju, da se nose sa promjenama, da budu spremni na sve, tako što ih nećemo učiti ničemu specifičnom.
To zahtijeva totalno drugačiji pristup odgajanju i obrazovanju djece. To znači da ostavimo sve naše stare ideje pred vratima (u prošlosti, da zaboravimo na njih), i da sve nanovo izmislimo!
Neću ovdje previše razlagati metode (koje mi praktikujemo u našoj školi stranih jezika od ISU), jer mislim da su manje važne od ideja. Jer kad imaš neke ideje da testiraš, možeš doći do neograničeno mnogo metoda-načina, pa moje metode će biti veoma restriktivne.
Umjesto toga, hajde da pogledamo na dobar skup bitnih vještina koje mislim da bi djeca trebala da nauče, koje će ih najbolje pripremiti za budući svijet. Ja ovo baziram na onom što sam naučio u tri različite industrije, posebno iz svijeta online preduzetništva, online izdavaštva, online života ….. i št je najvažnije, što sam naučio o učenju, radu, i življenju u svijetu koji se stalno mijenja.

1.                       Postavljanje pitanja. Ono što želimo najviše za našu djecu, kao učenike, jeste de budu sposobni da uče apsolutno sami. Da se nauče svemu, što treba da uče u budućnosti, da sami to urade. Prvi korak u učenju je da znaju da postave pitanja. Na sreću, djeca to znaju prirodno – naša potreba je samo da ih ohrabrimo u tome. Odličan način da se to postigne je odlikovanje. Kada se vi i vaše dijete susretnete sa nečim novim, postavljajte pitanja, i tražite moguće odgovore zajedno sa vašim djetetom. Kad ono postavi pitanje nagradite ga, umjesto da ga kažnjavate (možda ćete se iznenaditi koliko mnogo odraslih nepodržava pripitivanja).

2.                       Rješavanje problema. Ako dijete može da jrešava probleme ono može da obavlja bilo koji posao. Novi posao može biti zastrašujući za bilo koga od nas, ali to je smo još jedan problem za rješavanje. Nova sposobnost, novo okruženje, nova potreba – to su jednostavno problemi koji treba da se riješe. Učite dijete da riješi probleme tako što će oblikovati način za njegovo rješavanje, onda omogućite mu da uradi neke njemu vrlo jednostavne. Nemojte odmah riješiti svaki djetetov problem – pustite ga da se sa njim pozabavi, i pokuša različita moguća rješenja, i nagradite takav trud. Postepeno, dijete će sticati povjerenje u svoje mogućnosti riješavanja problema, i onda neće biti ništa što ono neće moći uraditi.

3.                       Projekti u rješavanju problema. Kao preduzetnik, znam da je moj posao serija projekata, nekad povezanih, nekad malih a nekad i velikih (koji su obično grupa manjih projekata). Ja takođe znam da nema tog projekta sa kojim ne mogu da se pozabavim, zato jer sam se sa mnogo njih pozabavio. Ovaj rad je projekat, pisanje knjige je takođe projekat, njena prodaja isto. Radite na projektima sa djecom, pustite ga da vidi kako se radi, radeći sa vama, a onda ga pustite da sve više i više sam rješava probleme. Kako stiče povjerenje, pustite ga da se pozabavi sam sa problemima. Ubrzo, učenje će biti samo serija projekata, kojima je oduševljen da se pozabavi.

4.                       Pronalaženje strasti. Ono što me podstiče nisu ciljevi, disciplina, spoljna motivacija, nagrada …… nego strast. Kada sam toliko uzbuđen da ne mogu da prestanem da mislim o nečemu, ja ću potpuno posvećen da zaronim u to, i skoro uvijek ću završiti problem i prosto biti oduševljen. Pomozite djetetu da pronađe ono u čemu je strastven – stvar je u pokušavanju mnogo stvari, naći ona kojima je pasionirano, pomoći mu da stvarno uživa u njima. Ne onemogućavati bilo koji interes – ohrabrite ga. Ne ubijajte zabavu, učinite ih vrijednim nagrađivanja.

5.                       Nezavisnost. Djeca treba da uče da što više sama staju na svoje noge. Po malo, naravno. Polako ih ohrabrujte da sami rade stvari. Pokažite kako se rade, oblikujte ih, pomozite da ih ostvare, pomažite sve manje i manje, pustite ih da prave greške. Dajte im povjerenja u sebe same tako što ćete ih pustiti da postignu mnogo uspjeha, i da riješe neuspjehe. Kada nauče da budu nezavisni, nauče da im ne treba učitelj, roditelj, ili šef da im kaže što da urade. Mogu sami da se snađu, i budu slobodni, i otkriju smjer kojim treba da krenu.

6.                       Biti samozadovoljan. Previše roditelja tetoše djecu, držeći ih kao na povodcu, čineći da se oslanjaju na naše prisustvo u njihovom uspjehu. Kada dijete odraste, ono ne zna kako da bude srećno. Ono mora odmah da se veže za djevojku (momka), prijatelje. Ne uspijevajući da nađu sreću u kupovini, hrani, video igricama, internet. Ali ako dijete od malena nauči da samo bude srećno, igrajući, čitajući, zamišljajući, ima najkorisnije umijeće koje postoji. Dozvolite djeci da budu sama od malena. Dajte im privatnost, vrijeme kada djeca i roditelji imaju vremena sami za sebe (kao na primjer veče).

7.                       Saosjećanje. Jedno od najesencijalnijih umijeća. Trebamo da uspješno sarađujemo sa drugima, da brinemo o drugim ljudima, ne samo o sebi, da čineći druge srećnijim i mi budemo srećni. Kjuč je u oblikovanju saosjećanja. Uvijek budite saosjećajni prema djetetu, i prema drugima. Poakžite empatiju pitajući kako bi se drugi osjećali. U svakoj prilici pokažite kako da polakšate patnju drugih, kako da olakšate život drugih sa malim lijepim činom, tako da to može vas da učini srećnijim zauzvrat.

8.                       Tolerancija. Prečesto odrastamo u izolovanom prostoru, gdje ljudi maker izgledom najviše liče, i kad dođemo u kontakt sa ljudima koji su drugačiji, to može biti neugodno, šokantno, zastrašujuće. Upoznajte djecu sa svakakvim narodom, od drugačije rase, do drugačije sexualne orijentacije, ili drugačijeg mentalnog sklopa. Dokažite da nije samo u redu biti drugačiji, nego da razlike mogu biti povod za slavlje, i da raznolikost je ono što život čini tako lijepim.

9.                       Obračunavanje sa izazovom. Vjerujem da će ovo biti najbitnija osobina sa kojom će naša djeca odrastati. Kako se svijet mijenja, biti sposoban da se prihvati promjena, da se obračuna sa promjenama, da odredi protok promjena, će biti kompetitivna prednost. Ovo je osobina koju i ja još uvjek učim, ali mislim da mi to mnogo pomaže, posebno gledajući one koji se još uvjek boje promjena. Strogoća je manje moćna u promjenljivom pejzažu nego fleksibilnost, tečnost, protok. Opet oblikovanje svega ovoga za vaše dijete je veoma važno i pokazujući da je to u redu, da se može prilagoditi, da se mogu prihvatiti mogućnosti koje nisu tu bile ranije, bi trebalo biti prioritetno.

Život je avantura, I stvari će poći naopako, drugačije se dogoditi nego što smo očekivali, I pokvariti svaki plan koji ste napravili – ali to je dio uzbuđenja u promjenama.