Ne koncentrirati se na cilj
OTLA
princip
Da se dobro razumijemo: cilj treba postojati; ali
ako se suviše snažno na njega koncentriramo, više ne zapažamo sadašnjost u
njezinoj cjelini, ne ponašamo se optimalno u sadašnjem trenutku
Ne
koncentrirati se na cilj
Ako
se čvrsto koncentrirate na svoj cilj, to znači da zadržavate, da ograničavate
svoju inteligenciju, jer više niste sposobni razmišljati jasno i opušteno.
Koncentracija znači isključivanje: više ne zapažate što se događa lijevo i
desno od vas, a to je sasvim očito ograničavanje vaše inteligencije. Prodavač,
koji se grčevito koncentrira na sklapanje ugovora s kupcem, na vidi kupca u
cjelini, on time niti sebi niti kupcu ne pravi nikakvu uslugu.
Da
se dobro razumijemo: cilj treba postojati; ali ako se suviše snažno na njega
koncentriramo, više ne zapažamo sadašnjost u njezinoj cjelini, ne ponašamo se
optimalno u sadašnjem trenutku. Drugim riječima: mi ograničavamo naš
potencijal, našu univerzalnu inteligenciju.
MOJA PRIMJEDBA:
Suviše
snažno fokusiranje na cilj ima efekat makro-fotografije, gdje se jedan objekat
ističe u prvi plan, dok sva ljepota okoline pada u drugi plan i gubi se
sinhronizacija objekta sa istom, odnosno stvara se otcijepljenost. Tako fiksan
i nefleksibilan pristup cilju isključuje ostale segmente života i ne dozvoljava
nam da uživamo u sveukupnosti i bogatstvu sadašnjeg trenutka, negirajući
cjelovitost i sveprisutnost.
Posljedice
toga mogu se vrlo lijepo promatrati ponajprije u sportu. Tko se grčevito
koncentrira na određen cilj, taj doduše može postići izvjesne uspjehe, ali
pravim šampionom vjerojatno nikada neće postati, jer je u grču. Tko je grčevit,
ne može postići optimalne rezultate. Jedan je učesnik seminara na ovu temu
ispričao sljedeći primjer:
On
je često igrao tenis protiv svog oca. (Ja s namjerom ovdje upotrebljavam riječ
“protiv”). Njegova je namjera bila, da po svaku cijenu pobijedi svog oca. On je
mislio da je s obzirom na kondiciju bolji od svog oca i da ga obavezno mora
pobijediti. Ali stalno je gubio. Time se naravno povećavala i njegova
grčevitost. Jednoga mu je jutra bilo dosta borbe (on se borio za jedan određeni
cilj: koncentrirao se na taj cilj). U sljedeći je meč ušao bez cilja da
pobijedi, već jednostavno samo da bi igrao. I vidi: od tog dana više nije
izgubio niti jedan meč protiv svog oca! Uvijek je pobjeđivao. A nije napravio
ništa drugo, nego otpustio. Otpor i blokada su se razriješili, život je mogao
teći, mogao se mijenjati iz trenutnog stanja u željeno stanje.
Ono
što vrijedi za sport, vrijedi i za sva ostala životna područja. Vrijedi za
menadžera, za prodavača, za nezaposlenog, za majku koja želi da njezin sin bude
uspješan u školi. Svuda vlada isti mehanizam. Ako se kruti koncentrirate na
jedan cilj, ograničavate svoj potencijal. Otpustite svoj cilj!
Ne
sumnjajte u postizanje cilja
Sumnja
potječe od mišljenja glavom i u potpunosti ograničava našu univerzalnu
inteligenciju. Sumnja je suprotnost povjerenju; a bez povjerenja, naša se
inteligencija ne može aktivirati. Otpustiti znači imati povjerenje; povjerenje
u život, u nezamislivu mudrost, koja je prisutna u svakom čovjeku. Tko nema
povjerenja, ne može otpustiti, on se mora svuda hvatati. Ovo nepovjerenje u
život je jedna akcija, koja će, naravno, dovesti do reakcije. Tko nema
povjerenja u život, taj ne može očekivati da će ga život nositi, da će mu
činiti dobro. On time ograničava svoje mogućnosti u ogromnoj mjeri. Tko želi
postići neki cilj, a istovremeno sumnja da li će mu to stvarno uspjeti, taj
nema mnogo šansi za uspjeh. Ovakvom sumnjom, on blokira protok života. Zbog
toga: ako usprkos takvom stavu postigne cilj, tada samo uz pomoć relativno
velikog utroška energije i vremena.
Naravno
da je i Isus to znao. Odgovarajuća rečenica kod njega glasi: “Ako posjedujete
vjeru, ništa vam neće biti nemoguće.”
To
je zbog toga tako, jer uslijed otpuštanja (vjere, povjerenja) život može teći,
a naša se univerzalna inteligencija može manifestirati. Ova se univerzalna
inteligencija ponekad naziva i super-inteligencijom – ili Bogom.
Sažetak:
Otpuštanje
je suprotnost slabosti; ono aktivira u svakom čovjeku prisutnu nezamislivo
visoku inteligenciju, a to konkretno znači:
- Prihvatiti
sadašnje stanje
- Ne
osuđivati, ne suditi
- Ne
određivati put
- Ne
boriti se protiv trenutnog stanja ili za
željeno stanje
- Ne
koncentrirati se na cilj
- Ne
sumnjati u postizanje cilja
Afirmacije i privlačenje željenog
Mnogi
od nas u praksi koriste afirmacije, ali ne razumiju mehanizam njihovog
djelovanja i ne osjećaju neki konkretan učinak. Kada je riječ o afirmacijama i
općenito, privlačenju željenog, tu postoji jedan problem.
Mi
smo naučili razmišljati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Ono
što nam se desilo u prošlosti, predstavlja kočnicu koja nam ne dozvoljava da
vjerujemo da se zaista mogu desiti čuda, na osnovu čega stvaramo proročanska
uvjerenja koja sugestivno djeluju uvijek kada nešto želimo. Sadašnjost
doživljavamo kao nešto što se neminovno nameće u ovom trenutku, puštamo
je da prolazi. Realizaciju željenog vidimo tek u budućnosti, koja zapravo ne
postoji i ne možemo je uhvatiti isto kao što ne možemo uhvatiti svoju sjenku.
Jedino
što je izvjesno to je sadašnji trenutak. Afirmacije služe za to da se
orijentišemo isključivo na ovaj trenutak: ja sam sretna ovdje i sada, ali moje
nesvjesno govori da to nije istina; ja sam bogata i uspješna, ali moje
nesvjesno se odupire; ja sam zdrava, imam savršenog partnera itd., ali moje
nesvjesno kaže da to nije istina. Problem je što se uvijek upetlja um i
definiše stvari na osnovu ukorijenjenih proročanskih uvjerenja. Na taj način
stvara se ogroman jaz, željeno postaje sve više nedostupno. Što nam više bježi,
mi ćemo ulagati više napora da ga sustignemo. Kada nešto želimo, automatski
podrazumijeva činjenicu da to nemamo. Mi obično nismo zadovoljni postojećim
stanjem i ne čini nas sretnim ono što imamo. Kada imamo zdravlje, nismo nešto
posebno sretni zbog toga, jednostavno ponašamo se kao da je to nešto sasvim
normalno. Kada izgubimo zdravlje, pokušavamo ga privući na sve moguće načine.
Kada imamo zadovoljavajuću vezu sa partnerom, opušteni smo i ne razmišljamo da
nešto mijenjamo, borba počinje tek kada ostanemo bez toga.
Zašto
najčešće željeno privučemo tek nakon dužeg vremena, kada više ne mislimo o
tome? Na primjer, zaljubljeni smo u neku osobu, ali on nam nije naklonjen, i
dok mi svim žarom želimo imati ga za sebe, on nam kao riba klizi iz ruku, što
smo više zagrijani, on nam je sve nedostupniji. Na kraju, okrenemo list i
nađemo drugog partnera, a ovaj prvi kao duh izroni iz mraka i počne da nas
proganja, izjavljuje ljubav i sl., ali nama više nije ni na kraj pameti. Kada
nešto žarko želimo, mi povlačimo energiju iz drugih resursa i blokiramo sve
energetske kanale. Misleći konstantno, opsesivno samo na jednu stvar ili osobu
tokom 24 sata, zapostavljamo posao, prijatelje, zdravlje i sve manje energije
ulažemo u druge segmente života ili im ne pridajemo nikakav značaj, živeći ih
mehanički i nesvjesno. Tako polako upadamo u finansijske probleme, ne možemo da
kontrolišemo novčane tokove i da podmirimo sve troškove, ulazimo u minus,
zdravlje počinje slabiti, na poslu se javlja negativna energija ili sukob sa
kolegama i nadređenima. Tada imamo običaj reći da nam je sve krenulo nizbrdo.
Povlačenjem
energije iz drugih sektora mi smo zablokirali cijeli sistem. Uzmimo na primjer,
funkcionisanje Ministarstva finansija neke zemlje - penzioneri najavili štrajk
jer kasne penzije, vlada uzme novac koji je namijenjen za platu službenicima
ministarstva i prebaci penzionerima. Tako ostane "rupa" u bužetu.
Sutra radnici željezare najave obustavu rada jer nisu primili platu šest
mjeseci. Vlada odluči da uzme iz budžeta sredstva namijenjena za nabavku
osnovnih sredstava i prebaci ih željezari. Iz dana u dan stvaraju se nove rupe,
na kraju dolazi do potpunog kolapsa i više ništa ne funkcioniše kako treba.
Vratimo se na naš energetski sistem. Mi smo naš energetski potencijal usmjerili
na jednu stranu i ispraznili druge sektore, stvarajući nedostatak ravnoteže, a
višak uvijek preteže na štetu slabih sektora. Tek kada se energija izbalansira,
možemo očekivati blagostanje i ispunjenje željenog. Odnosno, kada aktivno
učestvujemo u svim segmentima svog života, tako stvaramo prohodnost
komunikacijske mreže. Tako se i osoba iz prethodne priče pojavi tek kada se
energija vrati u normalno stanje, jer su se "pročistili" putevi.
Upravo ćemo prebacivanjem težišta na jednu stranu djelovati poput stijene koja
se sručila na cestu i zapriječila prolaz. Višak uvijek dovodi do neravnoteže, a
cilj rada na sebi je harmonizacija energije i uspostavljanje balansa na nivou
svih segmenata. Zapravo, željeno je krenulo prema nama, ali je naišlo na
prepreku koju smo sami stvorili. S druge strane, um je glavni ometač, odbijač
željenog. On čini da automatski padamo na nižu vibraciju i formiramo uvjerenje
da ne možemo privući željeno. Prije nego nas željeno sustigne, mi
spustimo rampu i zatvorimo prilaz. Ono što možemo zamisliti, to možemo i
imati.
Možemo
danima raditi afirmacije tipa: privlačim novac, ovo, ono...univerzum radi za
mene i sl., a svakim danom sve manje para u novčaniku...to je samo znak da
afirmacija ne djeluje iz nekog razloga i da postoji jaz između želje i energetskih
tokova. Jedan od razloga može, na primjer biti komunikacijska blokada sa
svijetom, povlačenje, izolacija, zapostavljene veze sa bliskim osobama ili
porodicom i sl. Što su nam veze bogatije, življe, iskrenije, to smo otvoreniji
za prijem svih oblika blagostanja.
Kada
su u pitanju afirmacije, one trebaju biti veoma sažete i jasne. Ako su previše
općenite i razvodnjene, mogu dati isto tako uopšten efekat, bez fokusiranja na
konkretnu oblast. Da bismo stvorili i održali balans, bilo bi dobro
koristiti set od najmanje 12 afirmacija od čega po jednu za svaki sektor
života i tu se možemo poslužiti astrološkim značenjem polja:
1.
(ascendent): Ja lično, fizički izgled, zdravlje, karakter, sadašnjost
Afirmacija:
Ja sam žena, snažna i zdrava u srcu i umu.
(Napomena:
Afirmacije kreiramo prema vlastitim afinitetima.)
2. Novac, liične vrijednosti, imovina
Afirmacija:
Meni novac stalno dolazi, iz poznatih i nepoznatih izvora, moji prihodi se
stalno povećavaju. Energija novca neometano kruži, dajem novac i on mi se
višestruko vraća.
3. Braća, sestre, novosti, kraća putovanja, sve komunikacije
Afirmacija:
Komuniciram otvoreno i iskreno, sa ljubavlju i razumijevanjem.
4. Otac, dom, porodica:
Afirmacija:
Uživam podršku moje porodice, u mom domu vlada ljubav i harmonija.
5.
Djeca, seksualna zadovoljstva, ljubav, provod, kreativnost,
produktivnost, stvaralaštvo
Afirmacija:
Puna sam ljubavi koju nesebično dajem i koja mi se višestruko vraća, radim i
stvaram iz ljubavi.
6. Bolest/zdravlje, navike
Afirmacija:
Ja sam potpuno zdrava, moje tijelo i um funkcionišu u savršenoj harmoniji.
7. Brak, muž ili žena, partnerstva, ugovori i udruživanja, javni neprijatelji, parnice
Afirmacija:
Volim i voljena sam, imam partnera koji mi savršeno odgovara.
Napomena:
Partner je naše ogledalo, što znači da nam savršeno odgovara partner koji nije
u disproporciji sa našim unutrašnjim bićem. Što smo bolje i savršenije biće, to
ćemo imati i bolji odnos sa partnerom.
8. Smrt, oporuke, nasljeđe, bol, strah, ovo je takođe polje koje predstavlja misterije i okultna znanja
Afirmacija:
Smrt nije kraj, već početak nečega novog, u svakom mraku pronalazim trag
svjetlosti i u svemu pronalazim svrhu i smisao.
9. Duga putovanja, nauka, religija, umjetnost, vizije i povezanost sa višom sviješću
Afirmacija:
Ja sam povezana sa božanskom ljubavlju, otvaram svoje srce za širenje svijesti,
nova znanja i daleka putovanja. (Putovanje
ne podrazumijeva isključivo putovanje u fizičkom smislu, može to biti putovanje
prema sebi, što je ujedno i najduže putovanje).
10. Majka, status, ugled i čast, karijera, ciljevi autoriteti, zaposlenje
Afirmacija:
Ja ostvarujem svoje ciljeve s lakoćom, volim svoj posao i uspješna sam u svemu
što radim.
11. Prijatelji, nade i želje
Afirmacija:
Moji prijatelji su nesebični i plemeniti, uzajamno se razumijemo i podržavamo.
12.
Tuga, strah, kazna, tajni neprijatelji, insinuacije, gubici, nevidljive
prepreke, zamagljeni vidici
Afirmacija:
Sposobna sam prepoznati i prevazići sve prepreke jer u svakom trenutku imam
Božiju zaštitu i vođstvo Njegove nevidljive ruke.
Kroz
navedene afirmacije izražavamo svijest o svim postojećim segmentima, zatvaramo
krug, bez zanemarivanja/ignorisanja negativnih aspekata života kao što su smrt,
neprijateljstva i sl. Težnjom da se suočavamo samo sa lijepim stvarima koje nam
obezbjeđuju osjećaj udobnosti, rizikujemo da postanemo leptir sa nerazvijenim
krilima, nesposobni da se suočimo sa životom onakvim kakav jeste. Idemo li
isključivo u pravcu idealizacije svijeta, živjet ćemo u oblacima, izolovani od
realnog svijeta, a kao rezultat imati sve više teškoća kod suočavanja sa
svakodnevnim problemima.
Zašto djeluje zakon privlačenja
Mi
smo stalno okruženi nevidljivim pratiocima, odnosno svjetlosnim bićima ali i
određenim entitetima tame koji predstavljaju destruktivnu silu koja nas uvlači
u negativna stanja. Svaka boja, oblik, misao ili riječ ima svoje elementarno
biće kao univerzalnu inteligenciju koja se veže isključivo za određeni simbol,
pa tako anđeo riječi "ljubav" ne može istovremeno biti anđeo riječi
"mržnja", već isključivo se odaziva na riječ "ljubav", anđeo
bijele boje je isključivo vezan za bijelu boju i nijednu drugu i sl. Nevidljivi
pratioci koji nas okružuju predstavljaju najbliže polje, srodno onome što
osjećamo, mislimo, govorimo ili radimo.
Sve
što možemo ikada zamisliti već je stvoreno i postoji zabilježeno u akaši
(memoriji univerzuma). Inspiracija je stvar duhovnih sfera. Knjiga koju neko
napiše jeste misao iscrpljena iz već postojeće arhive, melodija koju je Mozart
komponovao jeste nešto što oduvijek postoji i što će uvijek postojati.
Postojanje, dakle, nije sfera fizičkog svijeta. Fizički svijet je
simbolička manifestacija.
Sve
što priželjkujemo, o čemu maštamo i razmišljamo, nije naša misao. To je sve
"posuđeno" iz baze kreacije. Ako želimo novac, to nije naša ideja,
jer novac već postoji, neko je nametnuo ideju da nam je novac neophodan za
život i mi je instinktivno slijedimo. Međutim, svaki trenutak je savršen i
oslikava tačno ono što nam je u određenom trenutku potrebno, pa i sam nedostatak
novca ne znači da novca nema za nas već da nismo podstakli sve moguće izvore da
poteku, zato što se možda u afirmacijama ili u mislima ograničavamo na određeni
izvor prihoda. Mnogo je učinkovitija afirmacija "meni novac dolazi sa svih
strana, iz poznatih i nepoznatih izvora", nego "moj lični dohodak je
sve veći". Um je ograničavajući faktor, pa nama može biti nezamislivo da
imamo na računu veću svotu novca, a univerzum neće prekršiti naša uvjerenja.
Mi, uglavnom nesvjesno živimo i zato živimo život žrtve, jer nesvjesno
pripada tamnim sferama. Tama nas guta i sakriva, u njoj smo nevidljivi, da
bismo bili jasni treba nam svjetlost, treba nam svjesno življenje života. Treba
nam da svaki udah i izdah vršimo svjesno, jer su to najvažnije funkcije koje nas
održavaju u životu. Prestanemo li disati na par minuta, više nećemo biti živi.
Mi smo, dakle, tako važnu životnu funkciju prepustili nesvjesnom. Prepustiti se
nečemu znači: nemati volju, ne biti zainteresovan za ishod ili ne voljeti
život, što u pozadini povlači nedostatak ljubavi prema sebi. Univerzumu je
veoma teško dešifrovati šta da nam isporuči, i u takvoj situaciji ostavlja nas
u mraku.
Isto
kao što nesvjesno dišemo, mi nesvjesno preuzimamo iz baze negativne misli,
zapravo dopuštamo im da se usele i kreiraju naše polje. S obzirom da svaka
misao predstavlja tačno određenu arhetipsku sliku, kakve su nam misli takvi će
nam biti i pratioci, odnosno njihovi kosmički predstavnici. Zašto smo,
prepušteni nesvjesnom, više skloni da preuzimamo negativne psihičke sadržaje?
Zato što ćemo, po inerciji, prije pasti u rupu nego popeti se uzbrdo. Nesvjesno
radi po zakonima fizike i ne zahtijeva nikakav napor, mi smo nesvjesna
"kamenčina" koja se kotrlja dok je nešto ne zaustavi. Svjesno
djelovanje zahtijeva "napor" koncentracije na sadašnji trenutak, a to
je za inertne osobe veoma težak zadatak.
Koncentracija
na ovdje i sada počinje svjesnim disanjem. Zatim, svjesnim prizivom
odgovarajućih planetarnih inteligencija. Prvi hermetički aksiom glasi:
"kako gore, tako dole", mi smo mikrokosmos i imamo u sebi svo znanje
i sve što je ikada stvoreno. Bog nije bezvrijedan da bi se bavio stvaranjem
bezvrijednog čovjeka, jer mi smo njegova slika. Zašto bismo sebi nametnuli
etiketu da smo bezvrijedni. On nas je stvorio i neće da se miješa u naš izbor,
pustio nas je da izaberemo ljubav ili strah, i tu leži snaga slobodne volje,
ali i najveća zamka materijalnog svijeta, jer strah je uvijek na strani
pretjerane vezanosti za materiju, a kada smo vezani onda nemamo moć otpuštanja,
sve smo vezali unutar sebe i ne znamo da pustimo. Tako smo prizvali
nevidljiva bića koja se odnose na vezanost i ona razumiju da trebaju da nas
drže u stanju vezanosti i to je sve što čine. Na taj način negativan događaj
ostaje trajno vezan i potopljen u podsvijest, gdje će kao duh stalno podsjećati
na svoje prisustvo i izazivati strah da se ne ponovi isto. Isto tako, prijatne
uspomene ostaju vezane i podstiču želju da se isto ponovi.
Mi
tako ostajemo zarobljeni u domenu svojih iskustava i spriječeni da doživimo
nešto bolje i više. Otuda dolazi naša želja da privučemo tačno određenog
partnera i svu energiju ulažemo u razmišljanje i maštanje o njemu, dok nas biće
vezanosti opsesivno veže za ideju o toj osobi. Još kada ispunimo želju i
dobijemo "biranog" partnera, mi postajemo euforični, međutim, ubrzo
se ispostavi da nismo ispunjeni, da to nije ono što smo očekivali i sl.
Univerzum neće nikoga natjerati da nas voli, jer poštuje slobodnu volju. On će
dopustiti da osoba uđe u naš život i reći će "evo ti osoba koju tako
tvrdoglavo želiš, ali dobijaš je onakvu kakva jeste i nisam siguran da ti u
potpunosti odgovara". Biranjem tačno određene osobe ili stvari mi
ograničavamo univerzum da nam isporuči ono što nam bolje odgovara, jer poriv
dolazi iz vezanosti za okvir iskustava koja su nam poznata. Univerzum uvijek
želi za nas bolje i ljepše, ako mu se prepustimo bez sumnje i umjesto da
tražimo imenom tog i tog partnera, bolje je da koristimo afirmaciju"sada
imam savršenog partnera, koji mi u potpunosti odgovara" i da pri
tome osjećamo da smo voljeni i bliski, dakle, bez vizualiziranja lika, čisto
osjetiti energiju prisustva savršenog partnera koji nas voli bez uslova i
ograničenja, kada ležimo u krevetu da osjećamo svakog trenutka da će nam se
pridružiti, kada se budimo da osjećamo da je on tu. Još ako smo okruženi
simbolima ljubavi, ako naše jutro počinje zahvalnošću i mislima o ljubavi, mi
otvaramo svoje kapije bićima ljubavi i naš zakon privlačenja će reagovati na
svjetlost kojom smo okruženi, jer to predstavlja naš lični magnetizam. Ako za
nekoga kažemo da je "magnet za novac" ili "magnet za žene",
jasno da u njegovom polju postoji svjetlo na koje idu
"leptiri", odnosno elementarna bića koja šalju svemiru svjetlosnu
poruku "sada imam to i to", jer osjećaj da nešto imamo u svom
iskustvu stvara silu privlačnosti, dakle, osoba koja je magnet za nešto uvijek
je svjesna svog magnetizma. Ako ja kažem da sam magnet za budale, to je
znak da potvrđujem prisustvo takve energije koja privlači neželjene osobe, a potvrđivanje
označava i saglasnost da nam univerzum upravo to i pošalje. Zato je veoma važno
šta govorimo i na koji način, posebno jer nevidljivi pratioci
predstavljaju slijepu inteligenciju koja ne razlikuje šalu od zbilje, zato bar,
kad su ozbiljniji segmenti života u pitanju ne trebamo da se sebi izrugujemo,
koristimo ironiju ili kuknjavu, poput: "ma ko će mene ovakvu, nikad se ja
neću udati...uvijek izaberem najgoreg od svih udvarača...ja nikad nemam
novca...boli me briga i da sad umrem, svakako mi je život dosadio...samo da mi
je završiti kuću, pa neka odmah umrem...uvijek nađem slabo plaćen posao...čim
ja dođem u neku firmu, ona propadne" ili pak biti u stavu "ja pa ja,
niko mi nije ravan, poslije mene potop" jer takvom egu zaista ne može niko
parirati i jedino mu preostaje da cijeli život ostane sam. Jedan od težih
karmičkih prekršaja je izrugivanje i imitiranje tuđih mana i nedostataka i
trebamo se strogo čuvati da ne padnemo u takvo iskušenje. Osobe sa invalidnošću
su iskušenje i kada se sretnemo sa takvom osobom, trebamo znati da nije
slučajno i da nešto trebamo naučiti u tom trenutku, ali nikako ne smijemo
pomisliti da smo u nečemu bolji i povlašteniji, sve što trebamo učiniti je da u
tom trenutku osjetimo da smo jednaki. Možda je neko hendikepiran spolja koliko
smo mi iznutra i upravo se pojavio pred nama da nam ukaže na to. Možda
smo mi iznutra bespomoćni, gluhi ili slijepi ali uporno to ignorišemo, praveći
pogrešne izbore.
Biblija
kaže "u početku biješe riječ". Riječ (misao) je zaista moćno sredstvo
kreiranja. Pogledajmo jedan cvijet u saksiji, kako mirno i spokojno raste,
svaki je okružen elementarnim bićima koja su zadužena za rast, cvjetanje i sl.
Zato cvijeće reaguje na našu ljubav ili dok mu pričamo, bolje raste, izgleda
veselije, življe, jer elementarna bića osjećaju pozitivnu vibraciju, raduju se
što im se obraćamo i uzvraćaju prelijepim cvijećem. Ljubav i lijepa riječ su
ključ uspjeha, rasta i sretnog života i nikada neće ostati neuzvraćeni!
Zakon
privlačenja nije u uzimanju i ne trebamo mu pristupati s tog aspekta.
Zakon privlačenja je baziran na uzvraćanju na datu vibraciju, mi smo glavni
inicijator akcije i početni impuls polazi od nas. Širom svijeta postoje razni
bunari želja, mostovi ljubavi, drvo gdje se kače ispisane želje, poruke i
sl. Samo bacanje novčića i zamišljanje želje predstavlja inicijativu, a na
univerzumu je dalje da nam uzvrati u odgovarajuće vrijeme, čak i drevni
feng-shui sistem veoma uvažava ovu tehniku privlačenja željenog.
Ono o čemu razmišljamo raste
Ono
o čemu razmišljate raste. To
je istočnjačka izreka koja ukratko sažima najveći i najosnovniji od svih
mentalnih zakona. Ono o čemu razmišljate raste.
Ono
o čemu razmišljate raste. Ono
čemu dopustite da vam zaokupi um poprima veće razmjere u vašem životu. Bio
predmet vaših misli dobar ili loš, ovaj zakon djeluje i to stanje uzima maha.
Ono što izbacite iz misli postaje manje prisutno u vašem životu, zato što ono
čime se ne služimo kržlja.
Što više budete
razmišljali o svojoj lošoj probavi ili reumi, to će se one pogoršavati. Što
više budete razmišljali o tome kako ste zdravi i u dobroj formi, to će vaše
tijelo biti u boljem stanju.
Što više budete
razmišljali o onome što vam nedostaje, o lošim vremenima itd., to lošije će se
odvijati vaši poslovi; naprotiv, što više mislite o blagostanju, obilju i
uspjehu, to prije ćete ih prizvati u svoj život.
Što više budete
mislili o svojoj boli i nanesenim nepravdama, to češće će vam se događati takve
stvari, a što više budete mislili o tome kako imate sreće, to ćete zaista i
imati više sreće.
To je osnovni,
temeljni, sveobuhvatni zakon uma i zapravo su sva psihologijska i metafizička
učenja nešto obimniji komentar na nj.
Ono o čemu
razmišljate raste.
(Emmet Fox)
Ovo
je prva i osnovna tajna, zakonitost, princip na kome funkcioniše Zakon
privlačenja.
Kada ovo shvatimo i
počnemo sa njegovom primjenom u svakodnevnom životu, mi smo otključali prvu
bravu i skinuli prvi katanac na trezoru mudrosti i samospoznaje. Sjetimo se
priče "Ključem otvoriti trezor".
Ako je naš um znažno
koncentrisan na nedostatak nečega što želimo, onda će taj nedostatak sve više
da se manifestuje i kristalizira u materijalnom svijetu kao produkt naše
kreativne (destruktivne) misli. Misao je kreacija, ona predstavlja čistu
energiju univerzuma koja pronalazi svoj izraz kroz naš lični, subjektivni sklop
ubjeđenja. Ubjeđenja su naše "istine" u koje vjerujemo i kojih
se slijepo držimo. Ona sadrže sva naša iskustva na osnovu kojih smo stekli
određene predrasude, navike, sklonosti i sl. počev od prenatalnog perioda i
najranijeg djetinjstva pa nadalje. Ono što je suštinski bitno, jeste to da se
misao snažno vezuje za proživljenu emociju kroz određeno iskustvo i na taj
način se formira jedinstvena hemijska reakcija u mozgu, koju prizivamo kroz
prisjećanje (slike) tog iskustva.
Tako će žena, koja
ima loše iskustvo sa partnerima, nositi u sebi jednu gorčinu, odbačenost i
nepovjerenje, na osnovu čega će se formirati njen lični magnetizam, odnosno
misaoni obrazac koji će dalje emitovati odgovarajuće vibracije u pravcu
privlačenja potpuno istih iskustava koja će uvijek iznova potvrđivati taj
misaoni kalup gorčine, odbačenosti i nepovjerenja. Jer ona ima tačnu mustru za
tačno predviđenu puzlu koja se tu mora uklopiti i nijedna druga neće pasati, pa
je univerzum na neki način "primoran" da isporuči ono što smo
"poručili". Prostim riječima: ako u restoranu naručimo supu, ne
možemo se ljutiti zbog toga što nam nisu poslužili jagode sa šlagom.
Ima jedna izreka koja
kaže:
"Zabrinutost
je molitva za ono što ne želimo" -
John Assaraf
Sve što emitujemo iz
svog uma, bilo da je to strah ili ljubav, mi emitujemo molitvu da se to i
ostvari.
Stagnacija i nedostatak volje
Mi smo rođeni da se razvijamo i rastemo, te da
stalno prihvatamo promjene unutar naše svijesti, sa ciljem da s vremenom
postanemo potpuno osviještena bića. Šta znači osvijestiti se - to znači da
živimo u mraku, pod uticajem nesvjesnih sila i da je naš životni zadatak
upaliti svjetlo, odnosno razviti svijest. Svijest je centrirana u srcu pa je
ista neposredno vezana uz naše osjećaje. Kada kažemo da nešto osjećamo, mi
ustvari govorimo da nešto znamo. Srce je centar znanja. Znanje nije
vezano za um, već se spušta na srce u skladu sa nivoom naše osviještenosti.
Univerzum je tako podesio da ne možemo pristupiti nekom znanju ako nismo
dovoljno otvorili svoje srce. Tako se i kroz život borimo sa problemima jer smo
u neznanju, stvaramo otpor iz neznanja. Umjesto korištenja intuicije, mi češće
podliježemo zamkama uma i tako zatvaramo put lakšem rješavanju životnih
problema. Misao će dati ideju, ali mrtvo srce neće dati rezultat i tako dolazi
do frustracije i nepovjerenja. Misao je sjeme, ali je osjećaj ono što daje
plod.
Mi crpimo energiju iz polja kojim smo okruženi.
Negativni (tamni) entiteti žele da nas drže uspavanim (u mraku) kako ne bi
došlo do buđenja svijesti. Njima ide u prilog svaki potez koji učinimo
nesvjesno, od disanja pa nadalje, i tako ih držimo vezane u svom polju.
Stagnacija i retrogradni procesi vraćanja na staro jesu njihova
specijalnost jer vode zastoju svijesti. Zato je za bilo kakav napredak u životu
neophodna promjena vibracije, odnosno "otimanje" iz magle tamnih
entiteta koji drže ljepilom ukorijenjena naša uvjerenja. Kroz određeno životno
iskustvo mi zalijepimo unutrašnje flastere koji stvaraju granice i drže nas u
uvjerenju da će nam se uvijek dešavati isto. Ljepilo koje drži to uvjerenje
jeste strah, tako se i ne otvaramo za nove mogućnosti, jer smo duboko u sebi
stvorili granicu preko koje "ne možemo". Mi ćemo često, bez pokušaja,
reći: ma neću da pokušavam, znam da ne mogu to postići. Pitanje je odakle
dolazi to "znam"? Iz "flastera", iz nekog zapamćenog
neuspjeha koji nam diktira svaki naredni neuspjeh. Dakle, razlika između
"osjećam" i "znam" je u tome što osjećaji dolaze iz srca i
ono nepogrešivo govori istinu, a to "znam" je izvučeno iz uvjerenja
koje je um ozidao i ono je laž. Neuspjeh je samo kontrast koji treba
proizvesti želju i poticaj za savladavanjem prepreke, a ne povlačenje i gubitak
volje. Univerzum nikada ne daje prepreke da bi nas mučio već da bismo razvili
snagu volje. Svijet voli pobjednike i divi se ljudima snažne volje.
Generator životne energije i volje je treća čakra,
solarni pleksus, koji vibrira žutom bojom i korespondira sa suncem, odnosno
istočnom stranom svijeta kao izvorom života. Treća čakra je odgovorna za naš
metaboliizam i ona predstavlja "peć" našeg tijela, jer se tu najviše
energije potroši i proizvede. Od hrane koju konzumiramo najviše zavisi
kakvu energiju dajemo svom fizičkom tijelu. Hrana je opet povezana sa sviješću,
ako jedemo nesvjesno samo da bismo se natrpali i zasitili, onda ćemo i takvu
energiju dobiti a i volja će nam biti mrtva. Ako jedemo svjesno birajući
namirnice, ako jedemo sa molitvom i zahvalnošću, svjesni šta unosimo u sebe,
ako jedemo samo kada smo smireni, ako to radimo u lijepom ambijentu, okrenuti
prema istoku, bez negativnih misli i razgovora, onda će hrana biti izvor potpuno
drugačije energije. Konzumiranje hrane i pića treba biti poseban ritual, jer od
treće čakre najviše zavisi nivo naše volje i životne energije. Mi upravo i
jedemo onakvu hranu kakvu dopušta naša svijest, kakva nam je svijest takva nam
je i volja i životna energija. Često jedemo ono što će zadovoljiti čulo okusa,
što je znak da nas kroz život vodi strast za zadovoljenjem čula i da nismo
sposobni preuzeti kontrolu i odgovornost za svoj život. Probava hrane je
potpuno nesvjestan proces, na koji ne možemo uticati, naše ćelije su
inteligentne ali neće razlikovati šta je dobro a šta loše, jer je proces
selekcije namirnica direktan produkt naše svijesti i one će samo
prihvatiti naš izbor. Ako smo unijeli meso koje sadrži kod životinjske patnje,
onda svjesno preuzimamo dio te patnje i snosimo odgovornost. Tako možemo biti
bijesni i agresivni bez vidljivog razloga, jer ono smo što jedemo, a kao što je
već rečeno, izbor hrane je proporcionalan širini naše svijesti. Svijest je opet
proporcionalna širini našeg srca i osjećajima i tako ukrug. Naše tijelo je 70%
voda, što korespondira sa psiho-emocionalnim slojevima našeg bića, a znamo da
voda pamti, te je naše tijelo veoma sklono da skuplja utiske i pamti različita
psiho-emocionalna stanja.
Stagnacija na određenom polju života govori da
svijest u tom segmentu ne napreduje, da postoji određena blokada životne
energije i da je nastupila ustajalost, odnosno da smo previše vezani za neki
utisak kao za staru haljinu koja je davno izašla iz mode. Mi stagniramo ili
odlažemo obaveze, ali to je na najdubljem nivou vezano za ono "ja znam da
ne mogu bolje od toga" koje se ukorijenilo u nekom flasteru i produžava
gubitnički stav prema sebi. Takođe, mi smo puni utisaka, kajanja iz prošlosti,
nerazriješenih odnosa, neoproštenih uvreda i sl. koji se pretvaraju u lutajuće
aveti i ometaju nam napredak. Možda smo sa roditeljima imali konfliktan odnos i
nismo im oprostili uskraćeno djetinjstvo, nismo ostvarili prisan i otvoren
odnos i sl. U periodima ekspanzije može doći do pada upravo iz razloga što se
lutajući konflikti upletu, jer ne možemo ostvariti trajan napredak ako smo iza
sebe ostavili nerazriješene čvorove, kad tad će nas podsjetiti na svoje
postojanje, bilo kroz bolest ili neki drugi nedostatak.
U skladu s unutrašnjim razvojem oslikava se naša
realnost. Tako imamo posao za koji duboko u sebi vjerujemo da ga
zaslužujemo te da ne možemo više i bolje, jer smo unutar sebe postavili granice
preko kojih ne možemo. Iako univerzum tako ne misli, on nas je prepustio
vlastitoj volji i izboru. Posmatrajući druge, uspješnije od nas, mi mislimo da
su oni predodređeni za uspjeh, a ne vidimo u pozadini njihovu borbu i vjeru u
sebe i tako vjerujemo da univerzum sam bira uspješne ljude, a pošto sebe ne
smatramo usješnim, pomirljivo zaključujemo da nam ovakvo stanje pripada i
da ga zaslužujemo, ne trudeći se da bude drugačije. Lijene i inertne osobe
univerzum ne pomaže, samo će pomoći da budu još inertnije i uspavanije
jer svemir samo pojačava vibraciju na kojoj smo, pomaže nam da je razvijemo do
maksimuma. Dakle, ako kažemo sebi "odavno mi se ništa ne dešava u ljubavi,
odavno stagniram finansijski i sl.", mi izgovaramo afirmaciju za
privlačenje takvog stanja i automatski se slažemo da prihvatamo takvu
situaciju.
Da bi se nešto pomaklo sa mrtve tačke, neophodno je
promijeniti ličnu frekvenciju. Da bi se promijenila frekvencija, treba nešto u
nama da se promijeni. Ne možemo se stalno držati istog kursa, istih navika i
istih misli, a da očekujemo promjenu. Treba napustiti teoriju i praksu koja nas
je dovela u stagnaciju. Ali, problem je što nas u tome sprečava strah od
promjene. Zato mnogi od nas ostaju u lošem braku, na slabo plaćenom poslu i sl.
Neki će se radije valjati u poznatom blatu, nego skočiti u nepoznatu
bistru vodu, jer veoma dobro znaju kako je biti blatnjav, ali nisu iskusili
ljepotu čiste vode. Mnogi se plaše iskusiti ljepotu života, jer duboko u sebi
vjeruju da je ne zaslužuju. Zato i imaju loš život jer ih njihovo uvjerenje
sprečava da osjete nešto bolje. Mnogo je siromašnih kojima drugi pomažu, ali da
im svaki dan daju kamion hrane i odjeće, ništa se neće promijeniti, oni i dalje
ostaju siromašni. Jednostavno, ništa izvan nas, što drugi čine, neće
promijeniti naše unutrašnje uvjerenje o samom sebi, osim nas samih. Često smo i
sami siromasi u nekom segmentu života, neko u poslu, neko u ljubavi, neko u
porodici, braku, i ne ide nam dobro na svim frontovima, no trebamo zapamtiti da
smo sami odgovorni za situaciju, jer univerzum nam ne može isporučiti nešto sve
dok su naše unutrašnje odaje ograničene uvjerenjima. Može nam stotinu partnera
nuditi ljubav, brak i sl., ali ako duboko u sebi imamo strah od vezivanja i
zajedničkog života, učinićemo sve da do braka ne dođe i propustiti priliku za
rast i preobražaj; možemo propustiti desetine prilika za posao jer ćemo
konstatovati da nećemo raditi za 500 maraka od jutra do mraka, a zaboravljamo
da radeći taj posao možemo upoznati nekoga ko će nam ponuditi mnogo bolji
posao. Prepispitamo li svoja uvjerenja, spoznaćemo koliko smo puta zbog njih propustili
prilike koje su nas mogle dovesti mnogo dalje u odnosu na ono gdje smo sada.
Biti bogat znači biti
zahvalan. Zahvalnost i molitva su temeljne veze sa univerzumom.
Kada se ujutro probudimo i zahvalimo na svemu, mi smo najbogatija osoba
na svijetu, tako počinje promjena lične frekvencije. Osjetiti se bogatim,
sretnim, bez vidljivog spoljnog razloga. Kada smo u situaciji iz koje ne
znamo da se raspetljamo ili nam nedostaje inicijative da realizujemo neku
ideju, mi ćemo meditirati i zamoliti naše nevidljive pratioce da nam
pomognu. Tako ćemo početi dobivati vizije. Univerzum ne voli granice i
veoma rado će nas obasuti izobiljem kada osjeti da ih ni mi nemamo, tako ćemo
za svaki problem dobiti rješenje, vizije, bljeskove, ideje. Sigurno nam neće neko
zakucati na vrata i ponuditi posao i sl., ali ćemo sresti osobu, pročitati
knjigu, vijest u novinama, na internetu i tako dobiti ideju šta da radimo.
Univerzum se tako "igra" sa nama ostavljajući poruke pored puta, a na
nama je da ih otkrivamo. I ne zaboravimo, prilika je često maskirana u drugoj
prilici, ali ako ne činimo ništa zbog predanosti svojim ograničenjima, onda se
ne trebamo ni žaliti na život.
Stagnacija ima svoje korijene u polju nesvjesnog
gdje su utisnuta naša uvjerenja i odakle ego crpi inspiraciju. Ako živimo
nesvjestan život, onda će naše polje biti dosta mračno i kontrolisaće nas bića
tame, nećemo se previše obraćati Bogu i živjećemo u skladu sa svojim egom,
uvjerenjima, nepovjerljivi i inertni, tako da nećemo imati zadovoljavajući život.
Kada shvatimo da možemo preuzeti kontrolu nad svojim životom, da smo odgovorni
za sve što nam se dešava, mi palimo svjetlo i dajemo signal bićima svjetlosti
da nas okruže. Bića svjetlosti su na frekvenciji ljubavi, napretka, zdravlja.
Promjena frekvencije ili vibracije se dešava na tom nivou. Kreativnošću se
suprotstavljamo tami, jer nas je Bog podario stvaralačkim potencijalom, sve što
stvorimo svojim rukama, Bog će blagosloviti jer On se raduje kada mi stvaramo.
Inspiracija dolazi od Boga. Pri tome će sile tame nastojati da nas odvuku
s puta. Kada smo u rascjepu između inspiracije i inercije, mi stagniramo,
imamo želju ali ne i volju jer nas "nešto" odvraća i ne dozvoljava
nam da krenemo naprijed. A to "nešto" neće nikakvo čudo ukliniti s
puta, osim mi sami, do tada nam prolazi vrijeme, dani i godine...najbolje da to
učinimo odmah u ovom trenutku. Dobrog sportistu čini talenat, ali najvećim
dijelom uporan trening, jer bi talenat i želja bili uzaludni bez segmenta volje
koja pokreće na akciju . Treniranjem ćemo veoma brzo usvojiti nove navike a
odbaciti stare, isto tako smo zapali u stagnaciju jer smo dugo trenirali
takvo stanje, živjeli smo na bazi starih uvjerenja, došli do maksimuma, konopac
se zategao i vuče nas nazad, zato starimo i gubimo volju jer živimo u ustajalom
iskustvu. Zaboravljamo da je novi dan zaista novi dan, da nema ništa sa onim
juče, da smo svako jutro ponovo rođeni i imamo novu šansu, pa zašto je ne
iskoristiti.
Strah
Strah je
nedostatak ljubavi, obrazac uvjerenja koja čine da stalno živimo u iščekivanju
nečeg lošeg, bilo da je to bolest, smrt, napad i slično, prema nama ili našim
najbližima, temeljeno na osnovu nedostatka povjerenja u univerzum kao izvor
ljubavi. Mi se u strahu ponašamo i osjećamo potpuno odsječenim od izvora
ljubavi, usamljeni u svom konstantnom, napetom iščekivanju, naši mišići i nervi
su u grču, tako da strah ima psihičke i fizičke manifestacije. Stah nam
ne dopušta da uživamo u životu, krećemo se po tankom konopcu između čeljusti
dva tigra, jedan je na strani prošlosti, drugi je tamo gdje je budućnost, dok
sadašnji trenutak ne postoji. Tako mi kroz prizmu straha posmatramo život kao
izvor konstantne opasnosti u kojoj ni sekund ne možemo da se opustimo, a i oni
rijetki trenuci opuštanja protkani su zebnjom i iščekivanjem.
Ima jedna
kineska priča o tome kako je jedan čovjek stalno išao kod svoje prijateljice na
čaj. Jednog dana, dok je pio čaj, ugleda na dnu šoljice malu zmiju, ali iz
obzira prema prijateljici, on nije ništa rekao već je popio čaj i otišao. Tu
noć se toliko razbolio da se plašio da će umrijeti, svaki dio tijela ga je
bolio, mislio je da je otrovan. Dolazili su razni ljekari i svi su utvrdili da
je on fizički potpuno zdrav. Kada je prijateljica saznala za njegovu bolest,
došla je da ga obiđe. Skuhala mu je čaj. Kada je uzeo da pije čaj, ponovo je u
šoljici ugledao zmiju. Ovoga puta odlučio je da kaže prijateljici šta je uzrok
njegove bolesti i namjeravao je da odbije ponuđeni čaj. Kada joj je sve
ispričao, prijateljica se samo nasmiješila, uzela šoljicu iz njegove ruke i
pokazala mu da nema zmije i da je nije nikada ni bilo, u čaju se samo pojavio
odraz konopčića koji je lelujao sa njegovog ogrtača.
Ova priča
metaforički govori o našoj sklonosti da vidimo opasnost tamo gdje je nema i da
čak od toga osjetimo fizičke simptome i bol. Moć autosugestije je ogromna. Mi
jednostavno živimo pod oklopom uvjerenja i tamo se osjećamo toliko sigurno, da
nam ne pada na pamet da izađemo na svjetlo dana i progledamo. Poput zlatne
ribice u akvarijumu, kada je pustimo u kadu punu vode, ona se i dalje kreće u
poznatom dijapazonu kretanja, ne videći da može otići dalje.
Strah se
skuplja i zadržava u tijelu i uslovljava frekvenciju i boju našeg eneregetskog
omotača. Možemo slobodno reći da je ljubav emocija svjetla nasuprot strahu koji
je nedostatak svjetla, odnosno mrak. Tako, strah kao manifestacija mraka,
nastoji da iz tijela iscrpi svu životnu energiju i isprazni naše baterije, jer
on funkcioniše na veoma niskoj frekvenciji i odgovaraju mu tamnije boje. U
takvom iscrpljenom stanju, mi smo idealna podloga za sve manifestacije straha.
Podignemo li svoju frekvenciju, unesemo li boje u svoj život, krenemo li putem
fizičke aktivnosti, povezivanja sa ljudima, prirodom i božanskom, univerzalnom
svjetološću, mi ćemo odbaciti strah.
Na našem
tijelu postoji veliki broj akupunkturnih tačaka, gdje mi zarobljavamo energiju
i stvaramo energetske blokade, čime se sprečava neometan tok energije. Kada
čovjek živi u strahu, lišen ljubavi, njegovo tijelo, gladno ljubavi, preduzima
određene korake da tu ljubav prigrabi i zadrži u tijelu, međutim, kako je takvo
tijelo puno štetnih i neizbalansiranih enregetskih tokova, onda ono nema šta
druga zadržati osim toga, pa tako u tijelu ostaje blokirana negativna energija.
Ona s vremenom prelazi u fizičke manifestacije bolesti. Jedan od takvih oblika
blokirane energije (emocije) jeste strah. Kada su tijelo i um u skladu sa
prirodnim i univerzalnim tokovima energije, nahranjeni ljubavlju, onda
organizam uopšte nema potrebu tog grčevitog grabljenja energije, već je
opušteno i ima slobodne energetske tokove, zato je neprocjenjivo važno što više
biti opušten i uravnotežen. Sjetimo se samo koliko nas opušta masaža cijelog
tijela, no kada bi se sjetili u tim trenucima da vizueliziramo i afirmišemo
otpuštanje negativnih uvjerenja, bilo bi još bolje i učinkovitije.
Strah, kao i
sve druge negativne blokirane emocije, treba "tražiti" u području tih
akupunkturnih tačaka, od čega postoje tačno određene tačke koje je istočnjačka
tradicija odredila kao stjecište određenih meridijana u tijelu gdje se
oslobađaju te zarobljene energije. Na osnovu tog drevnog znanja, razvila se
tehnika tapkanja koja je prilično djelotvorna kod oslobađanja straha i svih
drugih negativnih emocija. Međutim, treba naglasiti da je od velike važnosti
održavati opuštenost tijela i prohodnost energije tokom cijelog dana, a ne samo
za vrijeme oslobadjanja napetosti. Zato je fizička aktivnost od neprocjenjivog
značaja, jer fizički aktivni mišići i nervi neće dozvoliti zadržavanje bilo
kakvih energetskih blokova u tijelu, pa je preporučljivo bavljenje jogom,
sportom, plivanjem, trčanjem, šetanjem i bilo kojim drugim oblikom fizičke
aktivnosti.
U
potrazi za ljubavlju
Ovaj post
bih započela pričom o jednom indijskom duhovnjaku koji je sav iscrpljen i
iznemogao, nakon dužeg pješačenja, u sred noći stigao u neko selo, očekujući da
će naći smještaj. Međutim, sva vrata su mu bila zatvorena, svi su ga odbili. On
je počeo zahvaljivati Bogu. Neko ga je upitao zašto zahvaljuje Bogu, kada je
dopustio da tako iznemogao ostane u sred noći bez krova nad glavom, a on je
rekao: "Bog najbolje zna šta mi treba, on je odlučio da mi
je u ovom trenutku takva situacija potrebna".
Ovdje leži
neiscprna mudrost našeg odnosa sa drugima i našeg odnosa sa Bogom (univerzumom
i sl.). Mi se grčevito držimo nekih osoba iako kroz njih doživljavamo
neuspjehe i frustracije, ali nam je to u određenom trenutku neophodno da
shvatimo svoju vrijednost, jer mi ustvari svu vrijednost prebacimo na njih i
postanemo beznačajni sebi pa i ostalima. Zato ostajemo ispred zatvorenih vrata
- Bog odlučuje da takve osobe odu iz našeg života jer nas previše voli i želi
da nas okrene na put ljubavi ka sebi, želi nam reći da ne možemo računati ni na
koga osim na Boga i samog sebe - tako je i duhovnjak crpio sebe do zadnje kapi
snage, oslanjajući se na druge ljude i na kraju ostao ispred zatvorenih vrata.
Na kraju je shvatio da ima samo sebe i Boga koji mu je pokazao da može biti
zaštićen u njegovom okrilju, neovisno o drugim ljudima. Ne daju nama sreću
ljudi, već Bog (univerzum i sl.). Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću ako
je ni sami nemaju dovoljno već gledaju da je dobiju kroz nas, pa kada ne uspiju
u tome, idu dalje u nedogled. Kada nam neko okrene leđa i ode, to je znak da
smo mi iscrpljeni i da je naš kanal i veza sa Božanskim izvorom presušio,
zatvorio se. Dokle god smo mi nepresušan izvor ljubavi, na način kako je Bog
nama daje, bezuslovno, mi ćemo biti magnet za druge i nećemo imati
problematične odnose. Čim počnemo uslovljavati svoju ljubav, mi postajemo
odbojni i pretvaramo ljubav u trgovinu. Sa zatvorenim srcem smo sjemenka, kada
otvorimo srce, mi smo rasvjetali cvijet koji miriše i privlači.
U suštini,
potraga za ljubavlju jeste iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju,
svaki čovjek sa kojim ulazimo u emotivne odnose jeste replika, kopija božanskog
lika, ali samo jedan je original. Žena kroz muškarca nastoji uspostaviti trajni
izvor ljubavi, ona u njemu pronalazi božanski kanal, ali je greška u tome što
ona sama nema dovoljno ljubavi prema sebi, pa kada to "božanstvo" ode
mi ostajemo bez ljubavi, odsječeni i patimo. Ali, Bog kao univerzalni izvor
energije nikada i nigdje neće otići, on nam je jedina garancija da ćemo imati
trajnu ljubav. Kažu da je žena nekada prirodno mirisala kao cvijet, ali joj je
poslije grijeha taj miris oduzet, zato nesvjesno ima potrebu da koristi parfem
i da miriše. Kada bi žena imala vezu sa božanskim u sebi, ona bi stalno
obnavljala svoj miris i bila trajno privlačna svom partneru.
Zašto tako
često udarimo na zid kada nam je potrebna ljubav? Zato što je tražimo na
pogrešnoj strani. Zato što na takav način hvatamo kapljice umjesto da plivamo u
okeanu. Zašto dopustiti da nas ostavljaju pred vratima, kada je iza tih vrata
mali i skučen prostor, a u božanskom beskonačnost. Mi smo sami, ali ne i
usamljeni. U svakom odnosu smo sami, u društvu smo sami. Svako srastanje sa
drugima je suviše bolno i neprirodno. Kada se rode sijamski blizanci, svijet se
zgražava. Oni umiru ili se nasilno razdvajaju. A mi se toliko trudimo da
srastemo, u svom neznanju, i tako biramo patnju. Radost je na suprotnoj strani.
Zašto smo nekada toliko radosni i sretni, iako dugo nemamo partnera niti smo u
vezi? Čak nas odbija pomisao da uđemo s nekim u vezu, da ne bismo pokvarili tu
sreću. To je znak božanske ljubavi i dokaz da nismo usamljeni iako smo sami. U
takvom stanju smo najprivlačniji i kada uđemo u vezu, sve je bajkovito, ali se
mi u jednom trenutku prebacimo na drugi kolosijek i počinjemo tražiti
sigurnost, postajemo posesivni i zahtjevni. Tu ljubav gubi, tu prestaje vjera u
božansko u nama i zatvara se slavina, tu počinjemo crpiti sebe i partnera jer
nema više dotoka energije, zato dolazi do zasićenja jer se konstantno vrti ista
energija - redovno javljanje, izlasci, obavezni poljupci, obavezno "volim
te" i sl., čim izostane nešto od toga mi smo u šoku i strahu jer
prepoznajemo gubitak ljubavi, a tu ljubavi ustvari i nema, jer smo joj
zatvorili put onog trenutka kada smo napustili bezuslovnu vjeru i povjerenje da
je sve dobro i bez uplitanja našeg uma.
Kroz stalnu
interakciju sa drugima i suočavanje sa njihovim životnim pričama, usponima i
padovima, dolazi do izražaja naša osnovna vibracija, emocionalni pokazatelj
kvaliteta naše ličnosti. Mi se nesvjesno upoređujemo s drugima i tako stvaramo
sliku svoje vrijednosti u odnosu na njih. Postoje određeni šabloni, kao
parametri uspjeha u svjetovnom životu koji utiču na našu osnovnu
vibraciju, bilo da je to posao, brak, djeca, imovina, društveni život i status
i sl. Ako se osjećamo kao neostvarena osoba, nekako se automatski podiže
gard prema onima koje smatramo boljima od nas i oni postaju meta naših
inferiornih i negativnih misli. Da bismo znali šta neko misli o sebi, dovoljno
je da čujemo šta govori o drugima.
Bar danas, u
eri interneta i društvenih mreža, svima je postalo dostupno da komentarišu
poznate i uspješne ličnosti, pa se tu možemo nagledati i načitati svakakvih
komentara, koji najmanje liče na civilizovan i kulturan dijalog. Ne zaboravimo,
nikakva anonimnost nas ne amnestira od obaveze lijepog i kulturnog ponašanja,
jer univerzum nepogrešivo reaguje na našu vibraciju. Tu se krije najveća zamka,
ako negativno reagujemo na tuđi uspjeh, tako stvaramo uslove da nikada ne
budemo uspješni.
To je
univerzalno načelo, nama je prihvatljivo samo ono što se poklapa sa našom
ličnom vibracijom. Nekima je draže čuti da se neko razveo ili posvađao sa
partnerom, jer i sami imaju nezadovoljavajući emotivni život. U takvom stanju,
tuđa sreća se može doživljavati kao prijetnja ili podsjetnik da nama nije
dovoljno dobro, zbog čega se negativno reaguje na istu, dok se zadovoljstvo
traži na nižim vibracijama koje korespondiraju sa stanjima neuspjeha i
gubitništva u bilo kom okviru. U suštini, nas ne ugrožava tuđi uspjeh,
već naš stav i nezadovoljstvo sobom. Ako nas je ikada radovao tuđi neuspjeh
i gubitak, ili smetao nečiji napredak i uspjeh, to je znak da smo u lošoj
ličnoj fazi, u stanju ličnog neuspjeha i neostvarenosti. Ali je ujedno
znak da nešto moramo preduzeti u vezi sa svojim stanjem, a nipošto ostati
na tom nivou. Često se desi da neprimijetno skliznemo u zonu negativne
percepcije, a da pri tome vjerujemo da nam je sasvim dobro.
S druge
strane, lično ispunjenje nas odvaja od negativnih misli i predrasuda o drugima
i podiže vibraciju., a ono se postiže zahvalnošću i sviješću da u svijetu ima
dovoljno uspjeha i obilja za sve i da niko ne može oteti ono što nam pripada.
Svijet je naše ogledalo i uvijek nazad dobivamo ono što smo poslali. U stanju
zavisti, sujete, zluradosti smo veoma neprivlačni, fizički i emocionalno
i takve emocije nisu rezonantne sa frekvencijom uspjeha. Tako ćemo dobivati sve
više i više razloga da se osjećamo isto. Ako mi patimo od sindroma "ružnog
pačeta" u svemu oko sebe ćemo naći razloga da se stalno tako osjećamo.
Mi jednostavno najviše uočavamo stvari koje su rezonantne sa našom
vibracijom. Žena koja se osjeća lijepom, na svakom koraku će naći potvrdu i sve
više razloga da se osjeća tako. Ljepota i ružnoća su stvar osjećaja, a ne neko
fiksno i nepromjenjivo stanje. Tako je sa bilo kojom dominantnom emocijom,
svaka privlači sve više okolnosti koje je potvrđuju i opravdavaju.
Našu ličnu
vibraciju i način na koji percipiramo svijet oko nas određuje prisustvo ljubavi
u nama. Govoreći o drugima, najviše kažemo o sebi. Ako u nama ima
ljubavi, onda u drugima vidimo njihove dobre strane, ne vidimo prijetnju niti
nas tuđi uspjeh ugrožava i tako se otvaramo da i sami prihvatimo napredak i
obilje u svom životu.
Najbolji
način da ostvarimo svoje snove jeste da pomognemo drugima da ostvare svoje i da
se po pitanju tuđeg uspjeha osjećamo kao da je naš lični.
Naš um je konstantno izložen pritisku
različitih očekivanja. Očekujemo bolju situaciju u državi, stalno osuđujemo
političare da su nas odveli u propast, očekujemo bolje finansije, očekujemo da
ćemo jednog dana imati veću dozu komfora i uživanja, očekujemo da nas ljudi
poštuju i uvažavaju i sl. U suštini, očekivanja se temelje na jednostranom
principu dobiti. Po nekom nepisanom pravilu, smatramo da zaslužujemo bolji
državni sistem, bolja primanja, bolji život, da postoji određena sila
koja će konstantno biti usmjerena na naš boljitak i nastojimo
pronaći krivca zbog čega to nije tako. Nikada ne prestajemo tražiti novu
"muzilicu" koja će nas održavati u životu. Svi se na neki način
oslanjajmo na spoljne izvore energije, ukalupljeni u sistem uzimanja. Kao
dio te nezadovoljne mase, sklanjajući se iza kolektivnih obrazaca, zanemarujemo
svoju individualnu odgovornost i moć.
Kaže se, bolja je ruka koja daje, od
ruke koja prima. To je opšte načelo univerzuma, prema kojem je onaj koji daje u
poziciji moći. Davanje potiče iz stanja moći, ali ne u egoičkom smislu.
Matematički gledano, na skali ega, božansko stanje je ravno nuli, a to je
stanje potpune moći. Numerički gledano, nula je ta koja brojevima daje moć, ako
dodamo nulu, vrijednost broja se povećava, uprkos tome što je ona u suštini
"ništa". Što smo bliže tom stanju ništavnosti, to nam materijalne
stvari imaju manju vrijednost i nismo toliko vezani za novac ili druge stvari,
pa ih nesebično dajemo drugima. Biti moćan, znači biti toliko svjestan
svoje unutrašnje snage, da apsolutno prestaje svaka potreba za njenom
spoljašnjom potvrdom. Drugo načelo davanja kaže da lijeva ruka ne treba znati
šta radi desna. Zapravo, treba prevazići svaku potvrdu za samoreklamiranjem, pa
makar to bilo u najužim porodičnim krugovima, trebamo odustati od potrebe
da nas drugi pohvale ili doživljavaju kao dobročinitelje. Mišljenje drugih je
nevažno. Važan je naš odnos sa univerzumom, važno je biti što bliže stanju
nule. To da li imamo lijepu haljinu, automobil ili nas smatraju uspješnim i
bogatim, dio je mahamaye ili kosmičke iluzije. Što smo svjesniji, sve manje se
prezentujemo kroz ono što posjedujemo, a sve više kroz ono što jesmo.
Dominantni osjećaj nas čini onim što jesmo. Osjećaj u svom izvornom obliku je
ljubav, modifikovan egom pretvara se u različite strahove i mržnje. Reci mi šta
osjećaš u ovom trenutku i reći ću ti ko si. To je naš primarni identitet. Ako
si u ovom trenutku opterećen mržnjom prema bilo kome ili čemu, ti si daleko na
skali ega u plusu i radiš u njegovu korist. Primjećujemo da se ljubav i ego ne
podnose. Očišćeni od ega jesmo čista ljubav, što je božansko stanje,
odnosno, matematički rečeno, ljubav je čista nula. Ne možemo je vidjeti,
nacrtati, opipati, ali ona je moć i ona uvećava vrijednost. Sve čemu dodamo
ljubav, uvećavamo mu vrijednost. Zapravo, u stanju ljubavi smo veoma moćni i
ljubav je zaista moćna formula života.
Ponašajući se kao ruka koja prima (a ne
daje), nastojimo obezbijediti što više zaliha novca i hrane i stalno
strahujemo od neimaštine. Zbog tog straha nismo u stanju dijeliti drugima ono
što imamo, jer se plašimo da ćemo ostati bez ičega. Kada bi se svaka kapljica
vode ponašala tako, nikada ne bismo imali priliku upoznati ljepotu
okeana.
Ćelije raka su nekada bile dio
zajednice, radile za dobrobit cijelog organizma (mikrokosmosa), ali odjednom
počinju da se ponašaju drugačije, buntovnički, bez želje za razmjenom i
saradnjom, okreću se vlastitom razvoju, hraneći se zdravim ćelijama.
Vođena sopstvenim interesom, takva ćelija ruši cijeli sistem, ali i samu
sebe, jer njen vijek trajanja zavisi od cjelokupnog organizma. Ćelija raka nije
u stanju da stvara, već samo uzima ono što su drugi stvorili. Takvim sistemom
ponašanja, stvaramo oružje koje nas ubija. Bilo koja negativna
informacija se multiplicira na ćelijskom nivou. Zašto bi se naše ćelije
ponašale drugačije od nas? Lišene ljubavi, multipliciraju taj osjećaj na
milione puta i u jednom trenutku, određena ćelija otkazuje poslušnost i počinje
da kopira taj obrazac. Poznato je dosta slučajeva duhovnog iscjeljenja, što
potvrđuje da je svaka bolest poremećaj božanske geometrije i informacionog
polja.
Kada je riječ o davanju, sam osjećaj
nesebičnog davanja iz ljubavi stvara slično informaciono polje koje
multiplicira osjećaj dijeljenja, podstičući ćelije na saradnju. Kroz
takav princip djelovanja, činimo dvostruku korist - sebi i drugome. Sufijsko
učenje kaže da nema veće sreće od činjenja molitve za drugoga. Moliti tajno da
se drugome (poznatom ili nepoznatom) ispuni želja ili potreba je jedan uzvišen
način približavanja najvišim duhovnim sferama. I Gurđev navodi da se
molitva prima tek iz trećeg puta - prvi put molimo za roditelje, druga molitva
je za komšije (prijatelje), a trećom molimo za sebe.
Završiću ovaj tekst jednim divnim
citatom iz Transurfinga:
"Ako želite da vam odraz u
ogledalu krene ususret,sami učinite prvi korak prema naprijed. Želite od
čovjeka dobiti priznanje i poštovanje? Ne zahtijevajte ih. Poštujte vi njega i
potrudite se da se osjeća značajnim u vašim očima. Odrecite se namjere
da nešto dobijete, zamijenite je namjerom da nešto date i dobit ćete ono čega
ste se odrekli.
Svjedoci smo
današnjeg vremena u kome je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za
opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne
tržne centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći na policama nešto što
bi ih učinilo zadovoljnim.
Nikada se
nije posjedovalo više odjeće i obuće, automobila, namještaja, punih frižidera i
lijepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije je
obrnuto proporcionalna vrijednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega. Ego
je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i parališe našu sposobnost za
davanjem i primanjem ljubavi. Ali, u pozadini tih materijalnih posjeda, stoji
ogroman novčani dug i kreditna zaduženja, velika energetska rupa, jer trošimo
ono što nemamo i tako naš opstanak zapravo predstavlja laž i fasadu, isto tako
je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava
o nama koju prezentujemo prema svijetu. Ta predstava je mjehur od sapunice koji
stalno strahuje od pucanja. Svijet je pun tih mjehurića, tržni centri, ulice,
automobili. Kada mjehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa.
Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti
"nešto". Ako bismo se pitali šta smo, kako bismo definisali sebe?
Uspješan ljekar, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga - mi nismo ništa
od toga, to su samo definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u
definiciji uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo da definišemo ljubav,
ona nestaje. Osho je to lijepo opisao kroz upoređivanje sa cvijetom. Suština
cvijeta je miris, ako ga rastavimo na dijelove da bismo otkrili kako
funkcioniše, uništićemo svu njegovu ljepotu. Ljubav jednostavno znači jesam
(biti), kao što svjetlo jednostavno jeste tamo gdje god mu je dozvoljen prolaz,
bez napora, tako je i ljubav svjetlost koja se bez prisile prostire tamo gdje
nema prepreka.
Ljudi su
često u dilemi, jer "od ljubavi se ne živi", pa postaju kruti
praktičari koji samo vjeruju u ono što mogu vidjeti i opipati, "vole"
samo one od kojih imaju interesa i kvalitet života mjere stečenim bogatstvom,
kvalitet braka mjere godinama provedenim skupa, obolijevaju u srednjoj životnoj
dobi od visokog pritiska, srčane aritmije i ostatak života provedu na lijekovima.
Važno im je da imaju dobro izgrađenu kuću sa kovanom ogradom, opasanu zidinama
iza kojih će se izolovati od ostatka svijeta, na bankovnom računu će stajati
pozamašna suma koju se nikada neće usuditi da potroše i stalno će živjeti u
strahu za svoj život i imovinu.
Čuveni
njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnom
nivou, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on
nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao
odgovor, poruka duše.
Kada
odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u
materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim
fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta.
Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom
i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no
mi odlazimo ljekaru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem,
ali ne otklanja glavni kvar. Rak, kao pošast novog doba, je vezan za
destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda
najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta. Bubrezi i drugi parni
organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između
dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i
kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju.
Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se
"objektu" prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju
se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi
seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja,
isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim
osobama. Svaka blokada jeste poruka kontrolne lampice da postoji kvar na
aparatu i ne smijemo je ignorisati. Naša duša konstantno reaguje na različite
načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih
uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti
da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i
predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem. Alternativne
veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl., su
katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa
opštim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju alternativne odnose i
postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko
destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu neuspješnog odnosa ili se vuče
iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od
toga da bude alternativa oženjenom muškarcu. Na božanskom nivou, ne postoji
bezvrijedna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovjek koji u
sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja
prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je
patnja.
Patnja je
odraz neznanja (avidye). Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku
natprirodnu pojavu), kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo
znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama. Ako mi
patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije. Mi smo odvojeni nedostatkom
svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo
na pogrešnom mjestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo,
u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljašnje faktore, umjesto da zagrebemo
prema unutra i pustimo bljesak koji će da sagori sva ta uvjerenja.
Nekima je
prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju
duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili
ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju
kao potencijalni gubitak i zato ne mogu da uživaju u sadašnjem trenutku, jer im
Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion
različitih adresa, na naše ćelije i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz
bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.
Ideja
duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa
prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim,
to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast. Ideja duhovnog rasta
prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to
je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima
dominaciju, mi ćemo svijet posmatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog
skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se
dokopamo. Kako je naš osnovni program "zadržavanje" tako nismo u
stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu. S druge strane, Ljubav
djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti
surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen. Pitanje je zašto
većina ljudi živi pod programom Straha? Zato što Strah djeluje kroz mehanizam
Uma. On ne može ući u srce. Anahata (srčana čakra) u prevodu znači
"netaknuto", nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo
zlo je rezultat Uma, Ega i Straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što
je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i
tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima
kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom. Ali,
ljudi Srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svijet opstaje zahvaljujući
malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.
LJUBOMORA
Često možemo čuti ili i sami znamo reći "ljubomoran sam, ali u granicama normale", prihvatajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan. E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što "malo" bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma. Ta ljubomora u granicama normale jeste zapravo signal da smo oboljeli od karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne preduzmemo. Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva.
Ljubomora
se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni
sa dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku
koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo surovo odbačeni
kao najveće siroče. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju upoređujući nas
sa braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od
nas. Često imam priliku čuti od jedne osobe kako u zvijezde ukiva svog (mlađeg)
sina, kako je pametnica, kako je umiljat, kako dobro uči, zna da čuva
svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikada ne čuje nešto
pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike. I velika je istina, da
kritika ubija ljubav. Ima jedna poslovica koja kaže: "ako hoćeš da
razviješ ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši". Pohvala je najbolji podsticaj
da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji
način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji prave strašne greške. U
kasnijem životu ponovo oživljavaju iste slike kroz odnose sa partnerima i
drugim osobama. Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek
ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo
dijete sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše
emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi. S druge strane, postoje djeca koja
nemaju braću i sestre, oni nisu navikli ništa da dijele, oni su maženi, paženi,
sve je samo njihovo. Ona opet mogu razviti drugačiji defekt a to je
sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet podstiče ljubomoru uvijek
kada se "predmet" želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru
pažnje.
U
partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što
jeste, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti
ili dati kompliment, kupiti poklon, podstaći pozitivnu emociju, podstaći ga da
dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer
se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli. Zato je bolje ubijati ga u pojam i
ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa
ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je ostavio
svoje prljave čarape. Kada nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak
da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo
"samoubistvo" preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i
kritičarke. Šta smo tad uradili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada
se to desi - kuku majci, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala,
peglala, kuhala, rodila djecu. E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u
djetinjstvu - roditelji nas nisu učili kako da volimo sebe, već su uslovljavali
našu ljubav - voljeću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš
poslušna, ako, ako, ako, hiljadu uslova smo morali svakodnevno ispuniti da
bismo bili prihvaćeni i voljeni. Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu,
vjerujući da žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo
ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas
nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo
počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe. A kada se to
desi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno
isjeljujemo od svih oblika bolesti. I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj
vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak,
da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam
uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo
svoj odraz u ogledalu!!! Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u
sebi.
NASLEDJENI ENERGETSKI OBRASCI
Činjenica
je da mi nismo na ovaj svijet došli slučajno niti vlastitom voljom, već
uzročno-posljedičnom vezom, sa razlogom i svrhom svog postojanja. Analizirajmo
svoju porodičnu lozu, imena naših predaka, njihovo ponašanje, ključne događaje
u životu, način na koji su okončali život. To je naše skriveno korijenje. Preci
nam ostavljaju svoje energetske obrasce i mi ih nesvjesno slijedimo, nazivajući
ih genetskim naslijeđem. Kako smo predisponirani da naslijedimo određenu
bolest, isto tako smo skloni nasljeđivanju mentalnih i emocionalnih obrazaca,
jer bolest i nije ništa drugo do rezultat naših psiho-emocionalnih reakcija, pa
tako, ako smo naslijedili sklonost ka srčanim oboljenjima, naslijedili
smo i energetski koncept, sklop emocionalnih reakcija čije će ispoljavanje kroz
vrijeme rezultirati datom bolešću. Energetski pečat naše loze sadržan je u
prezimenu. Kako sa ostalim članovima familije dijelimo isto prezime, tako
dijelimo i akumuliranu energiju (zajedničku karmu) naše loze. Tradicionalno,
gašenje loze nastupa izumiranjem njene muške liniije. Loza se ne može
održati preko ženske linije. Nije tu u pitanju nikakva polna diskriminacija,
već univerzalni princip prema kojem je muški polaritet davalac (prenosnik), a
ženski primalac (akumulator, upijač). Tako će ženski potomak naše loze
"poslužiti" za produžetak loze u drugoj familiji, i samim uzimanjem
suprugovog prezimena, te seksualnim kontaktom sa istim dolazi do
"miješanja krvi", gdje ona preuzima energetski obrazac te i sama
postaje podložna energetskim uticajima date familije. Tako, svaka žena ulaskom
u brak počinje drugačije da se ponaša jer proces prilagođavanja traje izvjesno
vrijeme i zavisi od niza faktora da li će isti biti manje ili više uspješan.
Postoje osobe koje jednostavno imaju predispozicije za samački život i taj
energetski "udar" će se odraziti na veoma neharmoničan način,
nastupiće razni problemi u komunikaciji i takav brak se kad-tad mora raspasti.
Isto tako, može se desiti da osobe nisu energetski komatibilne, jer ženski
partner iz prethodne porodične loze nosi određene predispozicije koje se moraju
realizovati ali preuzeti energetski obrazac od muškog partnera na neki način
blokira njihovu realizaciju, i što duže nastoje opstati u partnerskom odnosu to
će se blokiranost odraziti na zdravlje ili druge segmente života. Na kraju,
može se desiti razvod nakon 30 godina braka u kome ništa nije funkcionisalo
kako treba. U nekim kulturama se čak brakovi, po pravilu, nikada ne sklapaju
dok astrolog na osnovu natalnih karti ne procijeni kompatibilnost partnera za
brak.
Mi međusobno dijelimo energetske obrasce na više nivoa i to:
- unutar ljudske vrste, gdje čovjek dolazi na zemlju kao izgnanik iz raja i dijeli početni grijeh, što govori da samo utjelovljenje, silazak duše u materijalnu ravan predstavlja izvjesnu negativnu fazu i da život u ovoj sferi nije predviđen za uživanje i blagostanje, već vječnu borbu na putu od gnijezda do zvijezda.
- unutar državne zajednice, gdje samo teritorijalno porijeklo nosi određeni teret. Na primjer, Balkan je u svojoj istoriji zabilježio mnogo krvoprolića, posebno za vrijeme prodora Turaka, a kasnije drugog svjetskog rata te u novije vrijeme i krvavog raspada Jugoslavije. Osnovna odlika ovog tla je ekonomska nerazvijenost i siromaštvo, što predstavlja izvjesnu blokiranost, mi se jednostavno rađamo opterećeni ogromnim dugom i naša djeca isto tako - karma ovog prostora je pretvorena u finansijski dug koji smo svi dužni da vraćamo.
- unutar gradske ili općinske zajednice, u okviru koje naše prisustvo postaje prepoznatljivije. Biti građanin jednog grada, na primjer, Sarajeva, znači preuzeti njegove energetske forme od samih temelja, osnivanja, istorijskih događaja i sl. Često će promjena mjesta boravka doprinijeti kompletnoj promjeni na skoro svim nivoima života, na pozitivan ili negativan način.
- unutar užeg lokaliteta - ulice, sela - gdje se sužava fokus energetskih obrazaca, gdje svaki žitelj u nama izaziva određene reakcije i sa kojima međusobno razmjenjujemo energiju na užem nivou. Tako se kaže da ne bismo trebali večerati, ako znamo da je naš komšija gladan, već se pobrinuti da i on ima dovoljno, ne samo radi njega već i radi nas, radi opšte energije koja se nadvija nad datim prostorom.
- unutar familijarne loze, u kojoj se energija prelijeva direktno, preko zajedničke krvi koja je u energetskoj vibraciji sa našim prezimenom.
- unutar samog sebe - lična karma (zarada) koja predstavlja rezervoar naših djela. U svakom trenutku, prema osjećaju, možemo znati kolika je akumulacija našeg duga. Kada kažemo da neko ima nečistu savjest, to je duh, energetski pečat naših djela koji nas proganja. Od toga ne možemo pobjeći i to će nas uznemiravati sve dotle dok ne osvijestimo svoje postupke i njihovu težinu. Jedino potpuno osviješten čovjek može biti u savršenom miru. A kada smo u miru sa samim sobom, onda smo u harmoniji sa cijelim svijetom.
Tako, možemo izvući zaključak da za aktivaciju bilo kakve promjene u životu, prvo moramo krenuti od samog sebe. Kada krenemo iz šire perspektive, prvo počinjemo kriviti situaciju, politiku, finansijsku krizu, roditelje, partnere i baziramo se na stvari na koje je nemoguće uticati, te se predajemo opštoj negativnoj klimi i ne napredujemo u životu. Figurativno rečeno, mi smo u svemu tome poput vrha igle, mi vodimo konac u potrebnom pravcu i sastavljamo cjelinu svog života. Drugim riječima, širenjem svijesti potpuno nadilazimo bilo kakve okove koji su nam nametnuti u materijalnoj sferi. Što smo duhovniji, sve manje podliježemo određenim uticajima, tako slobodno možemo reći da se čovjek rađa u ropstvu, ali od njegove volje i izbora puta zavisi da li će se osloboditi i izaći izvan svih okova te postati kreator svoje stvarnosti.
Jednostavno, čovjek se rađa u lavirintu - emocionalnom, zdravstvenom, finansijskom, porodičnom, poslovnom - svako dobije svoj zadatak da ga riješi i pronađe izlaz. Ne postoji nerješiv problem, postoje samo pogrešni i pravi putevi.
Mi međusobno dijelimo energetske obrasce na više nivoa i to:
- unutar ljudske vrste, gdje čovjek dolazi na zemlju kao izgnanik iz raja i dijeli početni grijeh, što govori da samo utjelovljenje, silazak duše u materijalnu ravan predstavlja izvjesnu negativnu fazu i da život u ovoj sferi nije predviđen za uživanje i blagostanje, već vječnu borbu na putu od gnijezda do zvijezda.
- unutar državne zajednice, gdje samo teritorijalno porijeklo nosi određeni teret. Na primjer, Balkan je u svojoj istoriji zabilježio mnogo krvoprolića, posebno za vrijeme prodora Turaka, a kasnije drugog svjetskog rata te u novije vrijeme i krvavog raspada Jugoslavije. Osnovna odlika ovog tla je ekonomska nerazvijenost i siromaštvo, što predstavlja izvjesnu blokiranost, mi se jednostavno rađamo opterećeni ogromnim dugom i naša djeca isto tako - karma ovog prostora je pretvorena u finansijski dug koji smo svi dužni da vraćamo.
- unutar gradske ili općinske zajednice, u okviru koje naše prisustvo postaje prepoznatljivije. Biti građanin jednog grada, na primjer, Sarajeva, znači preuzeti njegove energetske forme od samih temelja, osnivanja, istorijskih događaja i sl. Često će promjena mjesta boravka doprinijeti kompletnoj promjeni na skoro svim nivoima života, na pozitivan ili negativan način.
- unutar užeg lokaliteta - ulice, sela - gdje se sužava fokus energetskih obrazaca, gdje svaki žitelj u nama izaziva određene reakcije i sa kojima međusobno razmjenjujemo energiju na užem nivou. Tako se kaže da ne bismo trebali večerati, ako znamo da je naš komšija gladan, već se pobrinuti da i on ima dovoljno, ne samo radi njega već i radi nas, radi opšte energije koja se nadvija nad datim prostorom.
- unutar familijarne loze, u kojoj se energija prelijeva direktno, preko zajedničke krvi koja je u energetskoj vibraciji sa našim prezimenom.
- unutar samog sebe - lična karma (zarada) koja predstavlja rezervoar naših djela. U svakom trenutku, prema osjećaju, možemo znati kolika je akumulacija našeg duga. Kada kažemo da neko ima nečistu savjest, to je duh, energetski pečat naših djela koji nas proganja. Od toga ne možemo pobjeći i to će nas uznemiravati sve dotle dok ne osvijestimo svoje postupke i njihovu težinu. Jedino potpuno osviješten čovjek može biti u savršenom miru. A kada smo u miru sa samim sobom, onda smo u harmoniji sa cijelim svijetom.
Tako, možemo izvući zaključak da za aktivaciju bilo kakve promjene u životu, prvo moramo krenuti od samog sebe. Kada krenemo iz šire perspektive, prvo počinjemo kriviti situaciju, politiku, finansijsku krizu, roditelje, partnere i baziramo se na stvari na koje je nemoguće uticati, te se predajemo opštoj negativnoj klimi i ne napredujemo u životu. Figurativno rečeno, mi smo u svemu tome poput vrha igle, mi vodimo konac u potrebnom pravcu i sastavljamo cjelinu svog života. Drugim riječima, širenjem svijesti potpuno nadilazimo bilo kakve okove koji su nam nametnuti u materijalnoj sferi. Što smo duhovniji, sve manje podliježemo određenim uticajima, tako slobodno možemo reći da se čovjek rađa u ropstvu, ali od njegove volje i izbora puta zavisi da li će se osloboditi i izaći izvan svih okova te postati kreator svoje stvarnosti.
Jednostavno, čovjek se rađa u lavirintu - emocionalnom, zdravstvenom, finansijskom, porodičnom, poslovnom - svako dobije svoj zadatak da ga riješi i pronađe izlaz. Ne postoji nerješiv problem, postoje samo pogrešni i pravi putevi.
BITI U HARMONIJI
Jutarnje
buđenje je vrijeme kada se "sudaramo" sa stvarnošću, izlazimo iz
jedne sfere i lagano prelazimo u drugu. Noć ima izrazitu yin energiju, za
razliku od dana koji je izraziti yang. Da bismo postigli cjelovitost, noću
trebamo spavati kako bi tijelo upilo yin energiju, a danju je potrebna
aktivnost kako bi se kanalisala yang energija. Yin energija predstavlja ženski
polaritet, unutrašnji svijet, pasivni princip, tamu, sjenku, hladnoću, emocije,
sposobnost primanja, plodnost, reakcije. Yang je muški princip, želja za
davanjem, svjetlost, sunce, toplota, spoljni svijet, kontrola, akcija i logički
um. Nedostatak sna jeste znak da nismo sposobni primiti yin energiju iz
određenog razloga. Odbijanje yin energije je znak da je u sebi već imamo i da
smo je koncentrisali u toku dana te da se u toku noći aktivirao yang. Yin se
koncentriše ako nismo u stanju pustiti svoj unutrašnji svijet prema vani, ako u
sebi nosimo tugu, brigu, nerazjašnjene emocionalne konflikte, ako smo suviše
reaktivni i osjetljivi na spoljne podražaje, ako krijemo naše osjećaje i
glumimo da smo neko drugi nego ono što zaista jesmo.
Na primjer, žene često nastoje svoju ranjivost prikriti maskom vamp-žene, pretjeranom šminkom ili upadljivom odjećom i privlače mnoge poglede. Žena ima izrazitu yin energiju, odnosno moć upijanja i ako nema jaku auru, takvi pogledi mogu da joj naštete. U pojedinim kulturnim sredinama žene se ne pojavljuju razotkrivene na ulici i tako se zaštićuju od spoljnih uticaja. Odjeća nije sredstvo za pokazivanje, samoreklamu i statusni simbol, kako se u današnje vrijeme doživljava, već nešto potpuno drugo. Njena boja i materijal učestvuje u stvaranju energetskog polja, ona može uzrokovati napetost u energetskom polju ili omogućiti bolji protok energije. Najlon, spužva i poliesterski materijali se spravljaju obradom nafte i njenih derivata i predstavljaju vještački materijal, isto kao što su gazirana pića i fabrički sokovi bazirani na hemiji i ne mogu se uporediti sa prirodnom vodom. Zato trebamo preferirati prirodne materijale kako bismo bili usaglašeni sa prirodnim tokovima energije. Isto tako je i sa građevinskim materijalom koji je ugrađen u našem domu i namještajem unutar istog, jer nije svjedeno da li boravimo u drvenoj kolibi ili zgradi od čelične konstrukcije obloženoj staklom.. Kako nas odjeća štiti na ulici, tako nas zidovi štite dok smo unutar doma i veoma je važno na koji način se odvija interakcija između nas i prostora u kome boravimo. Uvijek i u svakom trenutku bi trebala postojati harmonija, ako ista nedostaje to ćemo osjetiti na svom raspoloženju.
Nered u prostoru gdje boravimo odrazit će se na našu energiju. Slika na zidu koja simbolizira tugu, siromaštvo, suze i sl. neće pozitivno uticati na opštu energiju prostora. Previše crvene boje ili špicastih oblika kao i oštre linije namještaja ili puno kontrasta može unijeti nervozu i agresivnost. Nedostatak zaobljenih linija i prirodnih nijansi otežaće harmoničan protok energije. Naglašeno prisustvo bijele boje stvorit će potrebu da se stvari previše istjeruju na čistac, te stanje sterilnosti, beživotnosti, anemičnost, hladnoću i sl. Crna predstavlja najtamniju noć iz koje se počinje rađati zora, ona je istovremeno kraj starog i početak novog, stoga u mnogim kulturama crna boja predstavlja smrt, ponor i ništavilo, što je zapravo samo prelazak u sferu tajni i misterija, tako i osobe obučene u crno emituju dozu misterioznosti i nedokučivosti. Crna nije negativna boja, ona samo predstavlja put u nepoznato, a mi se toga najviše plašimo, jer nismo spremni tragati u mraku za svjetlošću. Dominacija sive ukazuje na potrebu za kontrolom, ova boja izmiruje kontrast između bijele i crne, i nije spremna biti potpuno otvorena i pristupačna, već izražava granice u okviru kojih se ispoljava. Siva boja je najviše zastupljena u službenim objektima gdje dominiraju određena pravila, zakoni i granice ponašanja, uključujući i obavezan "službeni" osmijeh koji je daleko od iskrenosti i topline, jer označava neutralnost - odsustvo emocije. Zemljane nijanse kao što su bež i smeđa osim što prezentuju pouzdanost, odgovornost i majčinski odnos prema drugima, mogu stvoriti ozbiljnost, osjećaj pritiska, brige, tuge, melankolije, žudnje, opterećenosti, ljubomore, nedostatak entuzijazma i živosti u prostoru, suviše disciplinovan i strog stav prema vezi ili braku, što može unijeti dosadu i nedostatak "zraka", kao i probleme sa probavnim traktom i želucem. Zemlja takođe prezentuje poniznost, prizemnost, siromaštvo. Žuta boja podstiče mentalne i analitičke aktivnosti, verbalnu komunikaciju i radoznalost, prilično je topla, radosna i otvorena. Zelena boja i vertikatlni dizajn simboliše rast, zdravlje i finansijsko blagostanje. Plava simbolizira nebeska i vodena prostranstva, vjeru, pouzdanost i povjerenje. Ružičasta je boja ljubavi i njene nijanse stvaraju romantično ozračje, dok crvena podstiče strast. Zlatna je kralj svih boja, boja bogatstva, moći i prosvjetljenja. Zlatna predstavlja sunce, toplotu i muški polaritet, dok srebrna simbolizira mjesec, hladnoću i ženski pol. Zlatna boja zagrijava auru i podstiče na aktivnost, dok srebrna hladi.
Nijedna boja nije sama po sebi pozitivna niti negativna, samo je stvar količine i svaka postaje negativna onda kada dominira. Voda je dobra i korisna, ali kada stvori poplavu (kada je ima više nego što treba), onda je negativna. Kada je nema nikako, onda je potrebna i stvara čežnju, odnosno rupu u energetskom sklopu. Kroz korespondencije boja i elemenata sa određenom oblašću života možemo detektovati problematična područja. Imamo li određenih finansijskih "rupa" u životu, možda bismo ih mogli popuniti upotrebom zelene boje u prostoru, orijentišući se ka istočnoj i jugoistočnoj strani i unošenjem jake svjetlosti u ovaj sektor kako bi se zapalila vatra i pokrenula aktivna energija. Sklonost ka isključivoj dominaciji zemljanih nijansi u prostoru govori o prenaglašenoj potrebi za sigurnošću kao i materijalistički stav prema životu, u smislu da vjerujemo samo u ono što ima konkretan i opipljiv oblik. Dominacija zemlje zagušuje i zatrpava, donoseći stagnaciju, poput majke koja se previše brine za svoje dijete pa bi ga najradije zatrpala i ušuškala da nigdje ne može maknuti.
Zemlja se može neutralisati upotrebom zelene boje. Naglašena bjelina treba nešto od vatrenih nijansi kao što su crvena, ružičasta ili narandžasta. Trebamo uvijek znati da pronađemo tačku ravnoteže i da pretjerivanje ne doprinosi harmoniji.
Kako smo u stalnoj interakciji sa okolinom, tako ista utiče na našu ravnotežu yina i yanga. Ako smo suviše yin, tada nam treba yang i obrnuto. U stanju brige, depresije i tuge nije potrebna izolacija, već upravo suprotno - dodir sa spoljnim svijetom i suncem, naporna fizička vježba i sl. Ljekari su oduvijek kao praktičan lijek protiv depresije svojim pacijentima preporučivali da uzmu sjekiru u ruke i cijepaju drva. Šta je sedativ u odnosu na fizički rad? Depresija je znak da nismo ispolarizovani i da trebamo raditi na balansiranju energije. Sedativ je sredstvo koje će hemijskim putem umrtviti naš ionako mrtav energetski sistem i dodati još više yin energije, izbaciti nas potpuno iz ravnoteže, gdje će se buđenje i sudar sa stvarnošću pokazati još težim i bolnijim, tako se yang energija doživljava kao udar groma i počinjemo je izbjegavati. Počinje nam smetati sve što podsjeća na život, počinjemo uživati u svojoj samoći i crnilu, život posmatramo kroz prizmu brige i tuge i osjećamo žal za prošlošću (yin), jer se plašimo budućnosti (yang). Ravnoteža yina i yanga je u sadašnjem trenutku, jer je "ovdje i sada" jedino izvjesno. Kada naučimo da živimo u sadašnjem trenutku, tada ćemo naučiti kako da stvorimo unutrašnju harmoniju.
Ako smo jedno vrijeme živjeli intenzivnim životom, putovali i provodili se po svijetu ili bili poslovno angažovani, u kontaktu sa većim brojem ljudi ili se izlagali fizičkom naporu, tada nam je potreban yin da bi se energija stišala. Na taj način stvaramo harmoniju unutar sebe i u svakom trenutku možemo osluškivati svoju unutrašnjost i prepoznati šta nam je potrebno. Takođe, i u ishrani se možemo rukovoditi ovim principom, jer i hrana ima svoj polaritet, pa tako više yanga posjeduje meso, luk, so, začini, posebno oni koji griju, kafa, alkohol, dok voće i tekućine imaju više yina. Tako ćemo prema unutrašnjem osjećaju birati odgovarajuće namirnice koje su nam potrebne. Ako nam je suviše toplo (yang), uzećemo tečnost da se rashladimo (yin) ili ako jednostavno želimo povećati nivo yin energije, unijećemo dosta voća ili mlijeka, dok će nam u provodu (yang) dobro doći koja čašica alkoholnog pića ili jača kafa.
Čovjek je svjesno biće, ali često živi veoma nesvjestan život i potpuno mu je svejedno šta jede, s kim se druži, gdje boravi i šta oblači. Takva ravnodušnost prema svemu biva nam uzvraćena istom mjerom. Duhovna praksa nas uči da čak ni jedan uzdah niti izdah ne trebamo činiti nesvjesno, jer je disanje funkcija koja nas održava u životu. Poštivanjem te spone, pokazujemo zahvalnost na životu i što smo svjesniji prema svakom detalju koji nas okružuje, primjećujući njegovu svrhu i simboliku, to će nam biti lakše da spoznamo sebe i plovimo kroz život bez napora.
ZABORAVLJENI TITANIK
Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo da osvijestimo jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti. To se posebno dešava kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma. Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jestu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, sa osnovnom porukom da ne možemo izaći vani dok ne prihvatimo sebe iznutra.
U
ranom djetinjstvu smo veoma senzibilni, prijemčivi i sve što roditelji
misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo
prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana
ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim
nesvjesnim programima jesu i naši životni izbori, pa biramo upravo takve
partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam
donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku
drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla da
misli ili potiskuje emocije da bi privukla bolest.
Rak
je vezan za podsvjesnu želju za smrću - nekada se desi da u određenoj situaciji
reagujemo tako što poželimo da umremo, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno
se suočiti sa nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um
automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega
misao veoma lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo
istu misao jer ne možemo da je odlijepimo iako nam smeta. Bolest uvijek napada
onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale
negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo. Naš vid
ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo da
vidimo i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i
zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide
na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen
a rezultat će biti gubitak spoljašnjeg vida. Srce strada od blokiranih emocija
koje nismo pokazali iz straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene
sadržaje, nešto što nismo uspjeli "sažvakati", sa čime se nismo
pomirli, pa kao rezultat imamo gastritis ili čir na želucu. Kada sebe "počastimo"
čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektovati ishranu, što zapravo
predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda
se puni neizgovorenim riječima koje smo "progutali" na svoju štetu,
općenito poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem
komunikacije i verbalnog izražavanja.
Uglavnom,
tek kada dobro uništimo svoje tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati
stresa, ne smijemo se zamarati, ljekar nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu
i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene
strukture u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi
ne djeluju na programe. Programi su informacije iz
potisnutih emocija koje ćelijama daju upute kako da se ponašaju. Šta
su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod
potone on nestane iz našeg vidokruga, ali on je ipak negdje otišao. On je
potonuo u nevidljive sfere, ali ipak postoji. Pun različitih
sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni,
suočeni sa neprijatnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo
prividni mir, mi ćemo uzeti sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Mi
ćemo osjetiti olakšanje, ali on će i dalje postojati, mada ćemo mi nastojati da
ga zaboravimo. Zaborav je najgori način rješavanja problema, kad-tad će se
aveti sa potonulog broda pojaviti, ali će najčešće predstavljati nevidljive i
nejasne prepreke i blokade, pa ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila
koči i sprečava naš napredak, da nam jednostavno ne ide a ni sami ne znamo
zašto i sl. Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će
preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane i počeće neselektivno da
zaboravlja, pa ćemo tako zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati
neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični i više niko neće moći na
nas da računa pa ćemo i sami pasti u zaborav.
Kada
beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni Titanik i prve
informacije biće usklađene sa njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je
u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom, možda je u
svađi sa ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubistvo, smrt i sl.
Odjednom, dijete "vidi" nešto što ne želi da vidi i ono nesvjesno
blokira svoj vid, ili "čuje" ono što ne želi da čuje i blokira svoj
sluh, pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje
oštećenje ili se rađa sa srčanom manom jer je blokirala majčine emocije i sl.
Tako ćemo sa potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče sa
jakim programom samouništenja.
Kada
je u pitanju bolest, često imamo slučaj da ljekar koji liječi druge dobije
infarkt, rak, umre mlad i sl., pa onda svi kažu kakav je to ljekar ako nije
znao izliječiti sebe ili ljekar koji pije i puši a savjetuje drugima da to ne
čine, ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini. Sva
naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa, pa
tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za nauku,
medicinu i sl. Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili
dodirnu tačku sa određenom sferom života koju nam nastoje približiti, ali
uglavnom je istina da se svako drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što
je ljekar koji pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji
kao što je ljekar koji liječi tuđa srca a svoje ne. Lakše je vidjeti tuđe mane,
ali nam one uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu
trebamo raditi. Tako i činjenica da smo ljekar neće nas amnestirati od iste
takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih. Jednostavno, za sve postoji
određena analogija i uzročnost, ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje
unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe pa onda ostale,
neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte. \
KOREN
STETNIH UVERENJA
Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo. S obzirom da je svrha života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi će nastojati da to spriječe i da nas što duže zadrže u mraku. Jedan od takvih mehanizama jesu naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj sopstvenom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše.
Kaže
se da ne pamtimo događaje koji su se desili prije treće godine života i da
sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem
djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku da
neutješno plače, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će veselo da se
smije i veoma brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala. Pogledajmo
odraslu osobu, ona će da plače i da se ljuti danima, mjesecima, godinama i
nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je "nekada
neko uradio". Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva
i zaboraviće da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i
strepnji da se ne ponove. Ego je taj koji pamti i on je platforma svih
uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji
nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama
živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno
vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da
se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili
trećeg ugla. Mi smo jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami
sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima
moć i postaje svemogući "bog", on pomaže patnju, podržava
nas u zamjeranjima sa okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi,
povređuje i mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.
S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas
podsjeti šta smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i
dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne
vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu, mučimo
se da pronađemo izlaz iz lavirinta, a ulazimo sve dublje u šumu. U jednom
trenutku možda i obolimo i život nam se svede na trčkaranje od doktora do
doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl.
Sve se to dešava kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput
"elektro šoka" oživio sjećanje na ono što jesmo.
To
što bdije u nama jeste naše pravo ja i ono želi da se oslobodi, osvijesti. To
je ono što imamo u srcu, jer srce je ono koje "kuca" iznutra i mi smo
u njemu i Bog je u njemu. Zato ćemo uvijek biti na ivici ludila sve dok
ne dostignemo unutrašnji mir. Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći
(neznanja), izvorno "ja" je izlazeće sunce koje donosi buđenje
(mudrost).
Ego
stalno želi da se nekome dopada i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego
jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se
snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali
sa egom nikada nema mira. Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena
uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja
sa malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, tepanje, podsmijeh
i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje,
osjetno "spuštanje" na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.
Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sagovorniku, sa
poštovanjem, ali kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz
spoljnog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što
misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi. Kako
odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i
ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu sa izvjesnim
kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl. Zapravo, kada osoba u djetinjstvu
zabilježi nizak nivo poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto
bolje i teško joj je da povjeruje da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva
osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao
ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje
ega "ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u
odnosu na tebe", odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su
roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.
Kada
se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu baziramo svoju vezu sa partnerom,
brak, odnos prema novcu, poslu i sl., dakle, ako isto nije sagledano kroz
božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto. Šta znači sagledati
nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u
naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam obezbijedi komfor u kome
ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega
duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri. Što su
emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam
Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i sticanja mudrosti, a ne
prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima,
strahovima i potrebama. Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima
da mu se nešto ne desi, da se ne razboli, kako će preći ulicu, da li će
pogledati ima li auta i sl., kada imamo partnera, takođe smo opterećeni
strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed
strahujemo za nešto što se još uvijek nije desilo i tako izražavamo sumnju u
Božiju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo
postavili na pijedestal.
Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla. Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena, tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.
Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova.Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.
Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla. Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena, tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.
Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova.Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.
NEREGULARNE
VEZE
Partner
je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i
njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili
na njegovoj izgradnji. Svjesno upuštanje u vezu sa zauzetim partnerom upućuje
na rascjep u nama koji može biti produkt odbačenosti ili nedostatka ljubavi u
djetinjstvu, ali najčešće ćemo kroz vezu sa nedostupnim partnerom (oženjenim
muškarcem) nastojati da "slomimo" emocionalno nedostupnog oca iz
ranog djetinjstva. To u nama stvara emocionalni kalup i magnetizam za
privlačenje muškarca koji iz nekog razloga ne može biti u potpunosti naš. Bez
obzira na svu pažnju i ljubav koju razmjenjujemo sa takvim muškarcem, neminovna
je distanca (njegovo vraćane porodici), koja je prije svega zapamćeni model
odnosa i nečega što je stvorilo hendikep unutar našeg emocionalnog dijela
- udaljavanje i nedostatak bliskosti. Sigurno je da mučenje i bijeg nisu
rješenje, niti je cilj ovakvih veza da patimo, već da otkrijemo njihovu duhovnu
pozadinu i radimo na raskrinkavanju aspekata naše ličnosti koji su tome
doprinijeli. Čim osvijestimo neki aspekt ličnosti, iščupamo mu korijen i
izložimo suncu (svijesti) on više ne može živjeti i gubi svoj uticaj. Dokle god
to ne učinimo, postoji tendencija ka privlačenju tačno određenog tipa
muškarca.
Partner
predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom integracijom mi postajemo
potpunija i razvijenija ličnost. Često nam ti kvaliteti djeluju suprotno i
neprihvatljivo, ali oni zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše
unutrašnjosti. Ako privučemo muškarca koji je spreman da prevari svoju zakonitu
partnerku, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak svijesti o
sopstvenoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo sporednu (manje vrijednu)
ulogu. Ko nas je tome naučio, ako ne odnos sa jednim od roditelja u ranom
djetinjstvu koji nam je negdje utisnuo osjećaj odbačenosti i naša krhka i
ranjiva dječija psiha je usvojila poruku "nisi vrijedan da postojiš...nisi
vrijedan ljubavi". U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada nekome drugom,
jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto vrijedno. Kada smo mali i
bespomoćni, jedino što vrijedi za nas jeste roditeljska ljubav i zaštita, jer
nismo svjesni nikakvih drugih vrijednosti, ljubav je dakle osnovni parametar
kroz koji percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša uloga je
da budemo odbačeni, bačeni u smetljište, neželjeni, bezvrijedni.
Jedna
izreka kaže "kada stisnemo narandžu, iz nje će izaći sok od narandže i
ništa drugo", tako isto iz nas će izaći ono što smo u sebi uzgajali cijelo
vrijeme, a o tome govore naši izbori, naše emocije i sposobnost da se nosimo sa
životom i preuzmemo odgovornost za svoje postupke. Uzmimo papir i olovku
i zapišimo svoje učinke i rezultate: poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni
odnosi, djeca, porodica i sl. i ocijenimo ih na skali od 1 do 10. Kompletna
smješa koju dobijemo jeste naš sok koji smo stvorili u podsvjesnim
spremištima i u različitim periodima života on se "cijedi" iz nas
kada god nas nešto pritisne. U djetinjstvu, kada nam neko učini nažao, mi
plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i bespomoćnosti.
Kada odrastemo, plačemo na potpuno isti način, ali uvijek u nama ostaje ista
gorčina zbog koje smo plakali kao malo dijete.
Uvjereni
da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa zauzetim muškarcem, jer naše
nesvjesno ipak radi svoj posao, naš izbor je dakle direktan rezultat
našeg stava o sebikoji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle u priču nepostojanja,
jer mi nismo ni vrijedni da postojimo, i naša priča postaje bajka. Dosta
se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi, partner nas obasipa
pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u vezi godinu, dvije,
tri...deset...pa i petnaest. Svaka godina sa sobom nosi sve veću patnju, želju
za bijegom, za raskidanjem odnosa.
Od
princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema njegova žena,
pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu koja nije u stanju da iskorači
u svijet stvarnosti i postane stvarna žena sa svojim realnim potrebama.
Međutim, najmanje što trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog
ljubavnika, jer time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti
odgovornost za svoj život, a tako i na ljubavnika ostavljamo dojam nesposobne i
nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši jer je i sam dovoljno nezreo i
neodlučan, te se od njega ne mogu očekivati nikakva konkretna rješenja isto kao
što i mi ne možemo donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug.
Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je razbijati glavu o
tome šta on radi dok je sa svojom ženom, da li je voli, da li vodi ljubav s
njom, da li je s njom u braku samo zbog djece i sl.. takav odgovor ne zna ni on
sam, ali nas bilo kakav odgovor neće učiniti sretnim. Razvijanjem negativnih
aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve da on i ne
gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s njom, da je prezire i mrzi, mi
nemamo ništa od toga. On jednostavno nije spreman niti sposoban da ostvari
duboku i trajnu vezu i prevaziđe krizu koja se javlja kada se rodi dijete, kada
partnerka više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se nagomilaju finansijski
problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara činjenica da može imati vezu u
kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj će moći da sanja
svoj dječački san o ženi koja ga voli i prihvata
bezuslovno. Povratak ženi je povratak u realnost, a ljubavnica ne može imati tu
realnost jer predstavlja njegov odlazak u bajku u kojoj
postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica nije žena s kojom će ga očarati razgovor
o plaćanju režija, o nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih
udžbenika, jer ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim štapićem.
Prihvatanjem takve veze mi potpisujemo prećutni sporazum i u startu smo
svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prevazići, nastojimo biti
drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i ugrabiti nešto od realnog života.
Rijetko kada takve bajke uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna
biti veoma bolan i destruktivan.
U
međuvremenu, naš život se pretvori u duboku emocionalnu tragediju,
začarani krug iz koga ne vidimo izlaza. Prepuštamo se plimi života da nas nosi
onako, bez cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući čarobni
štapić i reći da napušta svoju porodicu kako bi bio s nama. Ako povučemo
paralelu, možemo zaključiti da partnerov boravak u bajci u kojoj ne
postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu nesposobnost da se nosimo sa
životom, dok negdje unutar sebe očekujemo da će emocionalno nedosupni otac u
partnerovom obliku konačno da nas prihvati i pokaže svoju ljubav. Što smo
sebičniji i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo sve
snažniji osjećaj da on pripada svojoj zakonitoj ženi i da nikada neće pripadati
nama. Dakle, razvijanjem negativnih namjera i emocija, stvaramo sve dublji jaz
unutar sebe, postajemo nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u
odnosu na partnera. Nepostojanje korespondira sa pojmom smrti i uništenja i sve
dok ne dozvolimo da ljubavpreuzme komandu u našem životu,
sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje. Jedino nas, dakle,
ljubav može oživjeti i vratiti među žive i tako ukloniti patnju. Ljubav
koju ovaj put moramo pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš
partner je oličenje nas samih i slaba karika naše ličnosti i zato moramo raditi
na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i jedino što možemo učiniti
je da bezuslovno prihvatimo sebe. To, naravno, ne znači da odmah moramo
odbaciti svog zauzetog partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvatanja i
pronađemo ljubav u sebi, mi ćemo taj odnos posmatrati kroz drugačiju dimenziju
i shvatićemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu da nas povede na put
samospoznaje. U knjizi "Plan vaše duše" Roberta Švarca su takve
relacije opisane kao prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi
kako bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji da spoznaju put
ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na ljubav koju imamo u sebi. Sa
određene vremenske distance patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u
određenom trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba, međutim, ne smijemo
zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim lekcijama, tu iz čiste
ljubavi. To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i bezuslovnu
ljubav, jednostavno, voljeti ih bez obzira da li su u ovom trenutku pored nas
ili su kilometrima daleko, da li ćemo ih više ikada vidjeti i sl., život je
igra i svima imamo svoje uloge, zato ništa ne treba doživljavati suviše
ozbiljno niti tragično.
Život
nema reprizu već samo premijeru koja
se upravo dešava sada u ovom trenutku i zato svaki trenutak koji ne proživimo u
ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.
MISAO
JE SEME
Da
li ste ikada primijetili da je neko drvo iznenada izraslo ispred vaše zgrade i
onako se razgranalo iz čista mira? Ili se neko rodio iznenada, bez prethodnog
začeća i boravka u majčinoj utrobi? Koliko uopšte učimo o univerzumu i njegovim
zakonima kroz ono što nas svakodnevno okružuje?
Znamo
da je nemoguće da drvo naraste iznenada. Proces njegovog rasta je vezan
za sjeme koje boravi neko vrijeme u zemlji, pa se iz njega lagano razvija
korijen, stablo, listovi.Čovjek se ne rađa iznenada, već se i on razvija iz
svog sjemena, lagano i postepeno. Tako je i sa događajima u našem životu. Svaki
događaj je plod nečega i nijedan se ne dešava iznenada, ma koliko to nama
izgledalo tako. Svaki ima svoj dubok korijen, uzrok i sjeme iz koga je nikao.
Pa i onaj najveći korov koji nikne ima svog uzročnika, svoje sjeme. I da,
korov je taj koji treba iščupati, jer se užasno brzo širi i ometa zdrave biljke
da rastu. Šta je korov u našem životu, ako ne mržnja i strah. Priroda oko
nas šalje razne poruke. Sjeme je nevidljiva, duhovna pozadina svakog vidljivog
oblika.
Da
li smo nekada posijali grašak u neobrađenoj njivi punoj korova, a da je iz
njega ponikla prelijepa kokosova palma puna plodova?
Kako
onda možemo očekivati da će iz našeg sjemena ambrozije, poniknuti čudo
savršenog života punog ljubavi i blagostanja. To nije moguće čak ni u bajkama,
jer su bajke tvrdoglavo ostale principijelne po pitanju "dobro se dobrim
vraća", "što posiješ, to ćeš i požnjeti" i sl., jer zapravo u
bajkama uvijek neki pošteni siromah u jednom trenutku, kao plod svog upornog
poštenja, obrađujući zemlju da bi zaradio jedan groš, pronađe ćup pun zlata ili
mu se pojavi vila koja ga opskrbi sa svime što je potrebno do kraja života. E nemojmo
sada odmahnuti glavom i reći, ma to su bajke za djecu, ja moram da mrzim tu
komšinicu iznad mene zato što mi baca smeće na balkon, kako mogu i pomisliti da
je volim. A da li sam ja ikada toj komšinici uputila iskren i topao osmijeh i
pozvala je na kafu, gdje se ona postidjela svoje bahatosti kada je osjetila
plemenitost u mojoj duši? Lako je biti ljubazan i sdračan kada se svi
ponašaju u skladu sa našim očekivanjima. Ali, ako je neko loše postupio prema
meni, a ja mu uzvratila još gore, onda nemam pravo reći da je on loš.
Posmatramo stvari iz vlastitog ugla, a nikada ne odemo na suprotni ugao da
osmotrimo sebe.
Da
se vratmo na sjeme. Drvo često naraste onako, neplanski, gledano iz naše
perspektive. Ima jedna priča o vrani koja je nosila orah u kljunu i isti je
ispao u dimnjak, pa je je orah molio dimnjak da mu dopusti da boravi unutra
kako ga vrana ne bi pojela, a onda je pronašao pukotinu, pustio klice u zemlju,
pa je naraslo stablo i porušilo dimnjak. Tako biva i sa nama. Mi
nesvjesno prihvatimo neko sjeme, misao, dopustimo mu da boravi dovoljno dugo
dok ne razvije korijenje, a onda naraste nešto "neočekivano" i poruši
nas iznutra. Ako te korov-misli zamijenimo zdravim idejama i željama, a onda im
pružimo dovoljno topline i ljubavi, da se razvijaju u jednoj čistoti duše, ako
vodimo računa o svakoj suvišnoj "travki" i iskorijenimo je na
vrijeme, ako njegujemo naš vrt, ako znamo šta smo posijali, onda možemo sa
pravom očekivati pozitivan efekat.
Dosta
ljudi ima osjećaj da im je život mrtvo more, da im se ništa ne dešava godinama.
To je zbog toga što biramo reaktivno ponašanje i prepuštamo da situacije
određuju naše reakcije. Kao takvi, čekamo da budemo birani umjesto da biramo i
predajemo drugima mogućnost proaktivnog ponašanja, odnosno iniciijativu.
Kod reaktivnog ponašanja obično je energetski nivo oslabljen, jer ne potrebuje
skoro nikakvu energiju i s vremenom se energetski potencijal smanjuje a mi
"odumiremo" i postajemo pasivni, a u pasivnom okruženju (bez vatre)
nema života, jer nema dovoljno topline da se sjeme zagrije i proklija, pa tako
naše želje ostaju samo mentalno hladne i beživotne iluzije. Nasuprot tome, ako
biramo proaktivno ponašanje mi imamo veću mogućnost izbora, naše turbine su
stalno u pogonu i imamo dovoljno unutrašnje topline da pokrenemo
stvari sa mrtve tačke.
RAZMENA ENERGIJE U ODNOSIMA
Srce je najmoćniji magnet koji posjedujemo i glavni instrument
privlačenja i kreiranja naše stvarnosti. Zakon privlačenja djeluje kroz
naše srce. Um je kontrolor i on stvara granice koje su produkt naših uvjerenja.
Um ograničava eksploziju novih varijanti u našoj stvarnosti. Kao što kaže
Ajnštajn: ponašamo se uvijek isto, a očekujemo drugačije rezultate, odnosno,
pomoću iste formule očekujemo rješenje za sve matematičke probleme. Poriv za
unutrašnjim djelovanjem dolazi kroz medij u koji smo uronjeni, ako se družimo
sa produhovljenim osobama, vrlo je vjerovatno da ćemo se i sami okrenuti
duhovnosti, ako smo sa negativnim osobama, osjetit ćemo negativnost
unutar sebe. Druženje sa negativnim, nesretnim, nezadovoljnim i agresivnim
osobama narušava našu energetsku harmoniju i nagriza nas poput kiseline. Stoga
se trebamo uhvatiti konopca koji će nas približiti duhovnim visinama i putu
samospoznaje i tako udaljiti od onoga što nam donosi štetu. Nije svejedno u
kakvom ćemo se društvu nalaziti i kakve ćemo riječi slušati.
Kada kroz neki blizak partnerski odnos dođe do razmjene energije, stvara
se entitet izmiješanih energija koji nazivamo "veza" između dvije
osobe. Veza preživljava mnogo duže nego što podrazumijeva fizički kontakt
između dvije osobe. Kroz taj odnos mi preuzimamo ono što emituje partnerov
energetski sistem - psiho-emocionalne sadržaje, fizički nivo, uvjerenja,
bolesti, iskustva, doživljaje i utiske i sl. i to postaje dio nas, odnosno
utiče na kvalitet veze. Što smo duže u vezi ili općenito u odnosu sa nekom
osobom, naša energetska struktura se mijenja i usklađuje, otud zaključak da
dvije osobe koje žive skupa s vremenom počinju ličiti jedna na drugu,
preuzimaju gestikulacije, ponašanje, uvjerenja i sl. Naš fizički lik je otisak
energetskog vrtloga unutar nas, odnosno njegov manifestovani oblik, a energija
je pokretna i nije ograničena fizičkim sferama, tako da konstantno sarađuje sa
energijom okruženja. Davno je rečeno da ljepota dolazi iznutra, što je potpuno
tačno, mi smo samo lijevak kroz koji se ulijeva energija i ekran koji oslikava
ono što je unutra. Potreba za maskiranjem i šminkanjem jeste produkt
unutrašnjeg nezadovoljstva i želja za uljepšavanjem slike.
Odnos sa partnerom može biti veoma težak, posebno u segmentima gdje se
sudaraju naša i njegova neusklađena uvjerenja. Uvjerenja i mišljenje jesu
obrasci koji se kruto uskladište u našoj podsvijesti i prenosimo ih kroz naše
živote sve dok ne naučimo kako da ih mudrošću transformišemo.Upravo
sukobljavajući odnosi imaju ulogu da nas transformišu i nauče kako da djelujemo
iz ljubavi. Kada djelujemo iz mišljenja i uvjerenja, sukobi su neizbježni, ali
kada djelujemo iz ljubavi i želje da je nekome darujemo bezuslovno, spremni
potpuno rasplinuti svoja dosadašnja ubjeđenja, onda partner isto tako preuzima
naš model ponašanja i više njegovi misaoni entiteti nemaju sa čime da se
sudaraju, tako i oni gube svoju snagu. Kada ponos i tvrdoglavost ustupe mjesto
mudrosti i kada ljubav krene da ispunjava naše srce, možemo očekivati da se i
partnerovo ponašanje promijeni. Osuđivanjem i stalnim prigovaranjem nećemo
nigdje stići. Ako smo mi produhovljeni a partner nije, ne trebamo se osjećati
superiornijim i uzvišenijim ili razmišljati da ga napustimo, već samo uporno
slijediti put ispravnosti, jer će se partner postepeno uskladiti s nama.
U životu se često dešava da lijepa osoba za partnera ima manje lijepu
ili neuglednu osobu, pa se onda svi pitaju "šta je vidio na njoj
(njemu)", ali uprkos svemu, oni dobro funkcionišu. Fizička ljepota nije
nikakva garancija da ćemo imati uspješan ljubavni život i orijentacija ka
isljučivo fizičkom aspektu života dovodi nas u stranputicu, površnost i
nerazumijevanje duhovne suštine.
U jednom periodu života fizička privlačnost i strasti jenjavaju i tada dolazi do najveće krize kada više ne uočavamo svrhu odnosa, a tada često dolazi i do preljube, jer se nastoje popuniti nastale praznine. Partneri trebaju dopustiti da fizičku strast zamijeni duhovna spona i tada više fizički kontakt nije toliko neophodan da bi se veza održala. Povrijeđenost koju osjećamo kada otkrijemo partnerovu prevaru treba biti znak da sa partnerom nismo na duhovnoj frekvenciji i da trebamo raditi na uspostavljanju dublje duhovne veze, a ne da se prepustimo destruktivnim silama koje će nas odvesti u bolest. Umjesto da postanemo loša, frustrirana i nesigurna osoba, trebamo se probuditi iz kome okupani i čisti, pronaći snagu u samom sebi i krenuti duhovnim stazama prosvjetljenja. Samo ćemo praštanjem, dobrotom i ljubavlju pronaći put do partnerovog srca i on neće imati izbora nego da krene istim putem.
Nema toga što ljubav nije u mogućnosti postići, ali ako i neminovno dođe
do razlaza među partnerima, to nikako ne treba da bude u neprijateljstvu i
lošoj atmosferi. Mi zapravo trebamo voljeti svog partnera i kada ga napustimo.
Nekada su privremena razdvajanja neophodna kako bi se duše odmorile i spoznale
put ispravnog djelovanja, jer u napetoj atmosferi dolazi do velike akumulacije
negativne energije koja u partnerima stvara mržnju i odbojnost. Jednostavno,
stvari ne treba usiljavati i treba pustiti da se odvijaju same od sebe, a ne
onako kako mi planiramo ili mislimo da je ispravno. Mišljenje nam najčešće nije
dobar saveznik, jer predstavlja silu suprotnosti u odnosu na magnet srca i ono
uvijek ima nešto da analizira i kaže u prilog uznemiravanja naše unutrašnjosti.
Mi ćemo na primjer, nakon svađe i pomirenja sa partnerom, nastaviti da se
držimo istih ubjeđenja i tjerati po svom u namjeri da mu izbijemo iz glave neke
njegove stavove, navike i sl., a tako, zapravo, samo produžavamo agoniju i naša
uvjerenja održavamo vještački u životu. Uvjerenja ne mogu živjeti sama po sebi,
ona uvijek zahtijevaju određenu platformu i oslonac koje sami stvaramo. Sjetimo
se da je Ajnštajn rekao da ne možemo očekivati da se nešto promijeni ako uvijek
držimo isti kurs. Često nam je životni cilj da promijenimo neku partnerovu
osobinu i veći dio našeg zajedničkog života smo fokusirani na istu, dajemo joj
snagu i energiju, te stoga obezbjeđujemo dovoljno hrane da je održavamo u
životu. To su često navike od kojih lično nemamo štetu, ali mi redovno
doživljavamo stresove kada se suočavamo s njima i to nam kvari ugođaj uživanja
u trenutku. Tako iznova betoniramo platformu svojih uvjerenja za koju ćemo
uvijek zapinjati sve dok je ne porušimo. Umjesto da vozimo auto putem, mi
biramo put pun rupa, krivina i prepreka, ali ni nakon što nam otpadnu točkovi
zbog kretanja po rupama, mi ne odustajemo od slijepe vožnje u ambis.
Sve što možemo učiniti da popravimo svoj život, sva moć i alati su
unutar nas. Žena često zapostavlja ženu u sebi i dovodi se u neprivlačno
stanje, žudi za dominacijom, kontrolom i sl. čime se prepušta dominaciji muških
osobina, ili pak ne želeći da odraste, pokušava ostati vječna djevojčica. A
onda se pita zašto je tako frustrirana, nesrećna, usamljena, neshvaćena. Stvar
je jednostavna, ako smo žena, onda budimo žena i podesimo se potpuno na
frekvenciju žene, ugasimo unutrašnje prekidače i porive koji nas nastoje odvući
od te uloge i u svakom trenutku naučimo osjetiti kada se probude sile
suprotnosti. Ako smo dopustili sebi da budemo žena, mi ćemo se osjećati
potpunim u svakom trenutku, bez ovisnosti o partneru i potrebe za njegovim
prisustvom kako bi se popunile praznine. Partnera ne trebamo posmatrati kao
instrument za uljepšavanje naše stvarnosti, ispunjenje želja, popunjavanje
nedostataka i sl., jer te mehanizme već imamo u nama samima. Partner je
(obično) srodna duša koja nas je pronašla iz ljubavi, sva iskustva u koja
ulazimo sa partnerom imaju za cilj da nas pročiste i operu od negativnih
uvjerenja i sebičnosti, te navedu da otkrijemo ljubav i moć praštanja. Na takav
put nas jedino može povesti duša puna ljubavi prema nama. Iako su to često
nezahvalne uloge koje naš ego interpretira kao nešto negativno, trebamo znati
da je duboko u pozadini sklopljen dogovor između duša da se sretnu i
odigraju iscjeljujuću dramu našeg života. Zato trebamo paziti i s ljubavlju se
odnositi prema svim dušama koje se pojavljuju u našem životu.
KADA NAM ŽELJENO NE DOLAZI
Zakon privlačnosti djeluje, to je čak i fizika dokazala. Ali, činjenica je da nekada ne privučemo ono što želimo. Zašto?
Evo jedna kratka priča:
Želimo privući putovanje na neku egzotičnu destinaciju. Učinili smo sve
i došao je trenutak kada se užurbano krećemo ka aerodromu na avion koji
polijeće tačno u 14:00 sati da nas odvede u zemlju iz snova. Odjednom, dešavaju
se neka nepredviđena čuda, potpuni kolaps u saobraćaju i šansa da stignemo na
avion je ravna nuli. Mi smo van pameti, izluđeni, pokušavamo iznaći zadnji atom
napora da izdržimo i uporno trčimo prema aerodromu ali u jednom trenutku
ugledamo svoj avion kako polijeće prema nebu. Odlazimo kući razočarani i
srušeni poput neke stare kuće. Nakon par sati gledamo vijesti i čujemo da je
avion kojim smo trebali letjeti pao u okean i da je svih 200 putnika izgubilo
život. I šta onda radimo? Zahvaljujemo Bogu što nismo stigli na avion. U samo
par sati naša svijest o Bogu poprima drugačije dimenzije, u jednom trenutku je
"zaboravio na nas i iznevjerio nas", a u drugom trenutku smo mu
neizmjerno zahvalni.
Nismo svjesni koliko je važno da u svim stvarima konsultujemo
univerzalnu (Božiju) inteligenciju i da uvijek kada, imamo neku želju ili
namjeru, uputimo molitvu Bogu da nam ispuni želju ali na način koji je za nas
najbolji. Egoistična težnja da se ispuni tačno ono što mi mislimo da nam treba
jeste samo produkt niže inteligencije (ega) i ne treba joj vjerovati, jer često
se ispostavi da nam ispunjenje date želje nije donijelo nikakvu dobrobit.
Takođe, kada ne dobijemo nešto što želimo, isto trebamo zahvaliti Bogu kao da
smo dobili. Jer, odgovor u vidu neispunjenja određene želje jeste poruka iz
sfere više inteligencije - ili željeno nije za nas, ili nismo dovoljno otvoreni
da preuzmemo dar (prevelik je za nas). Ako smo, uprkos svemu, izrazili
zahvalnost i neutralisali svoje nezadovoljstvo, ostali sretni i mirni iznutra,
onda smo pokazali da smo dovoljno veliki i dar se može spustiti k nama. Trebamo
znati da nas negativni osjećaji i sumnja u višu inteligenciju (svjetlost)
udaljavaju i odvraćaju od cilja. Nekada smo tako blizu cilja i onda univerzum
iskuša našu spremnost za neki dar, baci nam neki kamenčić na put, a mi učinimo
takvu glupost da sve upropastimo. Ako smo izrazili povjerenje u svjetlost
(Boga, univerzalnu inteligenciju), onda nema odstupanja, trebamo slijediti taj
put i kada nam se najviše smrači pred očima tada će doći svjetlo.
Često se ljudi pitaju zašto ne mogu da vizueliziraju neku situaciju za
sebe. Nema tu puno mudrosti, to je zato što ne puštaju svjetlo unutra, na
ugašenom televizoru vidimo samo mrak i nijedna scena se tu ne može prikazati.
Moramo znati da nismo samodostatni i da ne možemo djelovati neovisno od ostatka
univerzuma. Savremena fizika je dokazala da u svemiru ne postoji praznina i da
prostor oko nas nije prazan već predstavlja informaciono polje u
kome je sadržano svo znanje koje postoji. Greg Brejden je to polje nazvao
Božanskom matricom u kome se stvari materijalizuju prema tačno određenim
zakonitostima, te da je osjećaj iz srca ono što stvara našu realnost. On tvrdi
da srce ima 100 puta jače magnetno polje od mozga i da preko njega i
osjećaja koje ono emituje komuniciramo sa Božanskom matricom. Tako se i
vizuelizacija ne sprovodi na mentalnom nivou, već na nivou osjećaja. Tek kada
smo u stanju potpuno ući u određeni osjećaj, mi nemamo problem da stvorimo
kakvu god želimo sliku na mentalnom ekranu. Na primjer, kada smo u stanju
stvoriti osjećaj ugode koji imamo dok se sunčamo na plaži, nama uopšte nije
problem vizuelizirati tu sliku i vidjeti sebe kako ležimo na pijesku i vidjeti
palme, bambusove suncobrane itd. Mi smo u potpunosti preselili u tu sliku tek kada
smo osjećajem u njoj. Bez toga, sve ostaje na nivou mašte i samo hladna,
beživotna slika na mentalnom ekranu. Kada ne dopuštamo da svjetlo ljubavi
prodre u naše srce i pomiješa se s nama, mi smo u stanju nepovjerenja,
vjerujemo samo nekim svojim egoičkim silama koje nas drže odvojenim
od kvantne supe u kojoj se nalazi sve što nam je potrebno.
Ali, mi nesvjesno dopuštamo da naše srce zauzimaju negativne emocije,
tako može neka stara ljutnja ili mržnja prema osobi iz prošlosti da nas ometa u
procesu realizacije stvarnosti koju priželjkujemo, jer sve što postoji u našem
osjećajnom polju srca, koje se rasprostire oko 2,3 do 3,5 metara oko nas, utiče
na našu stvarnost. Prostim riječima rečeno, zamislimo da te osjećaje pretočimo
u riječi i da oko našeg srca struji kolo koje viče: mržnja, bijes, strah,
netrpeljivost, ogorčenost, tuga, ljubomora, zavidnost, nezahvalnost, pohlepa,
škrtost, a da se između redova provlači egoička vezanost za "svoje"
dijete, svog partnera, svoju braću, svoje roditelje koju mi respondiramo kao
"ljubav". Na kraju možemo reći, uh, pa naša stvarnost je još i dobra,
zlatna, prezlatna - eto kolika je Božija ljubav prema nama - imamo sve što ne
zaslužujemo i živimo na kredit, a još povrh toga dajemo sebi za pravo da
tražimo nove pozajmice (želje). Zašto živjeti na kredit, kada možemo pustiti u
svoje srce bezgraničnu ljubav koja će nam pomoći da imamo stvarnost koju
želimo.
Vezivanje strahom
Većina nas ima potrebu za sakupljanjem i zadržavanjem stvari, odjeće,
obuće, ukrasnih predmeta i raznih uspomena, tako da u jednom trenutku više
nemamo mjesta i kuća nam počne ličiti na skladište. Potreba za skupljanjem
stvari, posebno vezivanje za uspomene, predstavlja psihološki momenat, osobinu
psihe da zadržava prošlost i veže se za određena emocionalna stanja koja mogu
trajati godinama i promijeniti strukturu našeg emocionalnog tijela.
Zapitajmo se čemu hrpa predmeta koji ničemu ne služe, ali izbjegavamo da
ih bacimo, pa ih samo pomjeramo sa jednog mjesta na drugo i tako zauzimamo
mjesto nečemu korisnom i novom. Na kraju sve pokupimo u jednu vreću i
ostavimo na tavan ili u podrum. Na isti način mi deponujemo psihološke
sadržaje u najtamnijim podrumima naše podsvijesti, slažući neprerađene
fajlove koji su zapravo nesavladane lekcije, čije prisustvo će nas
vraćati na popravni ispit. Takvi energetski obrasci nam konstantno predstavljaju
nevidljive uzročnike nervoze, glavobolje, frustracije, utiču na naše
zdravlje i životne izbore. Energija koja vibrira u našem biopolju svaku
će blokadu proslijediti na fizički nivo kako bi nas upozorila na njeno
prisustvo. Nijedna bol u tijelu nije beznačajna niti slučajna jer dolazi iz
podruma u kome je sačuvan njen uzrok. Izvorna emocija koja stoji u pozadini
potrebe za zadržavanjem stvari jeste strah od neimašitne, dakle, pozadina
potrebe za zadržavanjem psiholoških sadržaja jeste takođe strah.
Mi možemo reći "zašto uvijek privlačim slabog ili nezrelog partnera", "zašto nikada nemam novca", "zašto sam uvijek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.", ali moramo biti svjesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svijetu, sve to oslikava našu cjelokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti. Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odjeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocijepanih stvari iz djetinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mjesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje neriješeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko tijelo.
Stara narodna poslovica kaže "klin se klinom izbija", što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je vjerovatnoća da će se povući neki od klinova. Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj mjeri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki "klin", to je obično bolan proces kroz koji osjećamo povrijeđenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.
Naša spremnost da se prilagođavamo partneru kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrijednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovrijeđeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smiješno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu. Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da mijenjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negdje u našim podrumima podsvijesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vrijedni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posljedica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.
Mi možemo reći "zašto uvijek privlačim slabog ili nezrelog partnera", "zašto nikada nemam novca", "zašto sam uvijek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.", ali moramo biti svjesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svijetu, sve to oslikava našu cjelokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti. Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odjeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocijepanih stvari iz djetinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mjesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje neriješeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko tijelo.
Stara narodna poslovica kaže "klin se klinom izbija", što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je vjerovatnoća da će se povući neki od klinova. Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj mjeri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki "klin", to je obično bolan proces kroz koji osjećamo povrijeđenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.
Naša spremnost da se prilagođavamo partneru kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrijednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovrijeđeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smiješno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu. Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da mijenjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negdje u našim podrumima podsvijesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vrijedni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posljedica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.
Danas je odbacivanje sebe toliko prisutno i "moderno" da
se ljudi toliko izobličavaju plastičnim operacijama, vjerujući da će bijegom od
sebe postati voljeni i prihvaćeni, ali zapravo postaju samo blijeda kopija svog
originalnog i neponovljivog bića.
Ali, svi dobro znamo da samo originali imaju visoku cijenu, mi smo
vrijedni samo kada smo autentičan, neponovljivi original i to niko ne može
znati osim nas samih kada se osjećamo dobro sami sa sobom, kada smo bliski sa
svojim unutrašnjim bićem i apsolutno nam nije važno šta će neko drugi da misli
o nama, niti nam neko može uzeti pravo da budemo sretni u svakom trenutku
ovakvi kakvi jesmo. Ne postoji mjerodavna osoba koja će procijeniti našu
vrijednost osim nas samih. Svrha našeg postojanja nije u tome da ujutro
ustajemo mrzovoljni, jurimo za obavezama i naveče padnemo mrtvi-umorni u
krevet. Trebamo znati da nas svaki odnos u životu usmjerava na neki segment
naše unutrašnjosti i da se određena osoba "zakačila" za neki folder
koji opravdava njenu svrhu u našem životu. Tako se za nas mogu zakačiti
određeni tipovi, manijaci, ludaci, alkoholičari, narkomani, socijalni slučajevi
i gdje god se pojavimo, u masi će nas naciljati tačno određeni slučaj, posebno
onaj od koga uzgajamo strah. Strah je mehanizam pomoću koga zadržavamo
štetne psihološke obrasce. Razumijevanjem ovog mehanizma, možemo shvatiti
da nas strah drži u stanju grča koji se emitue kroz čitavo tijelo, pa su naši
mišići stegnuti, imamo probleme sa kičmom i vratom, srcem, štitnom žlijezdom,
organizam je u konstantnom stanju napetosti, zabrinutosti i stresa. Potreba za
različitim stimulansima, kao što su kafa, alkohol, droga ili sedativi
predstavlja način da se izborimo sa strahom i osjetimo bar na kratko
opuštenima, jer naš psiho-fizički sklop želi da se osjeća slobodnim. Različiti
događaji nas nastoje osloboditi onoga što smo strahom zarobili i to direktnim
suočavanjem. Život se sastoji od svega 1% događaja, sve ostalo je reakcija na
te događaje. Zbog tih reakcija mi nismo slobodni i vezujemo strah da nam se ne
ponove neke neželjene stvari, čime vezujemo mogućnost da se zaista ponove i
opstruiramo mogućnosti univerzuma da nam isporuči nešto bolje.
Dodirnimo nebo
Hermesov zakon kaže - kako gore, tako dole. Svemir (makrokosmos) je
neograničen prostor. Čovjek (mikrokosmos) je isto tako bezgraničan u svojoj
mogućnosti širenja. Međutim, čovjeku je um postao najveća zamka i smetnja
ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora. Um je
stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopšte inteligencije svemira i prenosi
ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce. Kada
je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati
srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma sa
obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom
isključuje srce. Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli
hiljadu razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje,
te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog
uma. Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo
gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju. Mnogi od
nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego
što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo
samo mogli da srušimo barijere uma, dodirnuli bismo nebo - kao što kaže jedna
misao:
"JEDINO SRCEM
MOŽEMO DOTAKNUTI NEBO!"
(Rumi)
Nikad nisam vjerovala u bajanje čarolijom ili magiju dok nisam upoznala dr. Ajayija kojeg sam kontaktirala putem njegovog broja: +2347084887094 na WhatsAppu, prolazila sam kroz probleme u braku jer je moj suprug rekao da više ne želi imati nikakve veze sa mnom nakon 9 godina braka, zaista volim svog supruga pa tražim pomoć da se riješe stvari u mom braku, dok sam pregledavajući vidjela gdje je muškarac preporučio dr. Ajayija jer mu je čarolijom pomogao da se unaprijedi na radnom mjestu, posegnula sam Doktor Ajayi i objasnio mu je, rekao mi je što moram učiniti da vratim mir u svom domu nakon što sam slijedio sve njegove upute, moj muž se predomislio i živimo sretno i nikada više nije spomenuo ništa u vezi s razvodom. Kontaktirajte dr. Ajayija danas za bilo kakav problem u vezi ili bilo koji aspekt života i on će pronaći rješenja za vaš problem. Viber / WhatsApp broj: +2347084887094 ili e-adresa: drajayi1990@gmail.com
ReplyDelete