ENERGIJA ( U POTRAZI ZA SMISLOM )

Sve je vibracija / energija

Istinska realnost nije materija, već je to vibracija/energija; to dokazuju istraživanja fizičara, posebno atomskih fizičara. Ova činjenica ima nesagledive posljedice po naš život.

Ako je sve energija, tada su i naše misli energija, a to znači: naše misli posjeduju potencijal, koji u izvanjskom svijetu može proizvesti neki učinak. Misli nisu nešto što se odvija samo u našim glavama. Posljedice ove spoznaje obraditi ćemo u poglavlju kojem je tema akcija = reakcija.

Ako je sve energija, tada je i čovjek energija, a to znači dvoje. Prvo je čovjek (kao što smo upravo vidjeli) sposoban razvijati se kako i koliko god želi, a drugo, čovjek je besmrtan. Energiju nije moguće uništiti.

Pogledajmo što se događa, ako nekom tijelu dovodimo energiju. Vibracija (frekvencija) tog tijela povećava se, a to znači: stanje tijela se mijenja. Iz komada leda nastaje voda. Ako i dalje dovodimo energiju, voda se pretvara u paru – i ako naše oči više ništa ne vide, ipak je još uvijek sve tu, ništa nije jednostavno nestalo.

Tu se radi o fizici. A ono što vrijedi za led i vodu, vrijedi, naravno, i za čovjeka. Ako nekom čovjeku uspije značajno povećati svoju vibraciju, logično je da će doći trenutak kada će postati nevidljiv. To nema ničeg zajedničkog s mistikom ili magijom, nego s fizikom. Ako je takav čovjek nevidljiv, tada to ne znači ništa drugo nego da je svoje grubomaterijalno tijelo preobrazio u finomaterijalno i da ne postoji smrt. Ideja da postoji smrt je krajnje materijalistični način gledanja na stvari, kojeg smo sami sebi priuštili, i s čijim posljedicama sada moramo živjeti. Prije 2000. godina je Isus pokušao pokazati, da smrt ne postoji. “Smrti, gdje je tvoj žalac?” Ali samo su rijetki shvatili, o čemu se radi. U te rijetke spada već spomenuti atomski fizičar J.E. Charon. Naslov jedne od njegovih knjiga je “Ja sam star 15 milijardi godina”. 15 milijardi godina zbog toga, što fizičari smatraju da je svemir toliko star. I za njega smrt ne postoji.

Ako je dakle čovjek vibracija, tada se te vibracije daju po volji mijenjati. Pitanje je samo, kako? Odgovor je jednostavan: kroz naše misli. Našim mišljenjem, mi mijenjamo vibracije tijela. To je lako isprobati. Mislite na ljubav. Mislite na mržnju. Učinak na tijelo je sasvim različit, zato što se vibracija mijenja. Mi se možemo do krajnosti unijeti u materiju – neki ljudi to obilno prakticiraju – ili se možemo “izdići u nebo”. Ovisi o nama. (Sjećate li se principa slobodne volje?).

Kako je sve vibracija, bolest nije ništa drugo do disharmonija vibracija. Zato je posve očito, da se na takvu disharmoniju može utjecati uz pomoć drugačijih vibracija. A to znači: kroz muziku, boje, mirise, a sasvim razumljivo i kroz naše mišljenje. Ova spoznaja uopće nije tako nova. Novalis, veliki pjesnik i mistik romantike, formulirao je to kratko i jasno: “Svaka bolest je muzikalni problem.” Dakle problem vibracija. Time nam već logika i fizika kažu, da se bolesti mogu liječiti pomoću misli. I to je Isus demonstrirao.

Sve je pitanje energije – a time i vibracija. Čovjeka možemo, primjerice, promatrati kao muzički instrument. Muzika i tonovi su, kao što znamo, također vibracije. Ako neki instrument nije usklađen, on proizvodi disharmonične tonove. Čovjek je takav neusklađen instrument, koji neprestano proizvodi disharmonične tonove, a to znači: agresije, sukobe, nezadovoljstvo. Sigurno poznajete izraz “raštiman je”. Sada se radi o tome, da ovaj instrument imenom “čovjek”, uz pomoć našeg mišljenja ponovo uskladimo. Ali to nitko ne može napraviti za nas. Svaki je čovjek odgovoran za sebe samog i za svoje mišljenje – a time i za harmonične ili disharmonične vibracije koje stvara i odašilje od sebe.

Ja se uvijek iznova čudim velikoj mudrosti, koja se krije u govoru. Čovjek se naziva i personom. U riječi persona nalazi se latinska riječ personare. Sonare znači zvučati, per sonare dakle znači “zvučati kroz”. Čovjek je time onaj kroz kojega zvuk prolazi. I ovdje opet imamo ton, vibraciju. A na francuskom se kaže le son (Person), ton. Svaki je čovjek ton – a svaki se ton može po želji promijeniti, on je harmoničan ili disharmoničan.

Ako želite svoje probleme optimalno riješiti, ako želite svoje ciljeve doseći brzo i s malo truda, tada morate na umu uvijek imati ovu činjenicu: sve je vibracija – a time i promjenjivo. I beton je također vibracija – i on je promjenjiv. I nemoguć suradnik, gospodin Majer, i on je vibracija – i on se može promijeniti. I autističko dijete je vibracija – dakle promjenjiv (iako će školska medicina možda upotrijebiti riječ “neizlječiv”). Za materijalistički usmjerenu školsku medicinu je, naravno, mnogo toga neizlječivo. Ovo, međutim, na nikoji način ne odgovara iskustvima do kojih se stalno dolazi (što je i Isus demonstrirao), i nikako ne odgovara najnovijim spoznajama iz područja atomske fizike. Mi rasipamo naše vrijeme – i naš novac – ako se držimo materijalističkih pokušaja objašnjavanja. Puno je bolje da se držimo fundamentalnih, univerzalnih temeljnih principa. A takav temeljni princip glasi, kako je rečeno: sve je vibracija.

To kazuje, usput rečeno, i naš govor. Uzmimo riječ realnost. Što ona znači? Ta se riječ sastoji od re i al. Re ili također Ra, na egipatskom jeziku se nazivao Bog Sunce.  A što je Sunce drugo, nego vječni simbol energije i vibracija? Sunce je toplina, svjetlo. Svjetlo je vibracija, energija u pravom smislu. A Al ukazuje na All (njem. univerzum) ili također i na Allah (Bog). Realnost je time božansko/univerzalno svjetlo, božanska vibracija – ne postoji ništa drugo!

OVO je realnost.

Imajte to na umu, kada se radi o vašem životu. Vi odlučujete o tome, da li ćete se svojim načinom mišljenja uživiti u tami misterije, ili ćete se uzdići u svjetlo. Vi o tome odlučujete – i nitko drugi. OVO je realnost. Sve drugo je ograničeno razmišljanje, neznanje, praznovjerje.

Ako mislite da je svijet dolina suza, svojim se mislima spuštate naniže. To je tako.

Ako mislite da je svijet radosna svečanost, svojim se mislima uzdižete. Sasvim sigurno.

To nije mistika, nije religija.

To je čista fizika.

Energetsko čišćenje

Tokom dana mi u sebi nakupimo i zadržimo dosta energetskog smeća koje nastaje kao otpad naše i tuđe iskorištene psihičke ili fizičke energije, te raznih emotivnih stanja i astralnih ostataka, koja poput tamnih mrlja ostaju zalijepljene na našoj auri čineći je tamnom i zaprljanom.  Zbog toga se osjećamo negativno, neraspoloženo, depresivno, bolesno, umorno i pospano, imamo nesanicu i sl. Hronični umor je siguran znak da smo puni energetskog i psihološkog smeća, te da je vrijeme za čišćenje.

Sa tako negativnim nabojem, boravimo u svom stambenom ili radnom prostoru gdje se ta energija polako prenosi na prostor i on postaje umoran i beživotan. Zamislimo da smo prostorija koju spolja krečimo, glancamo, a unutra je sve zapušteno i ustajalo.

Svaki dan trebamo čistiti svoju auru i čakre, to je vrlo jednostavan i brz proces.

1. Vizuelizirati briljantnu svjetlost u obliku jajeta oko cijelog tijela, zatim pojačavati svjetlost do maksimalne blještavosti i širinu jajeta do nekih 1,5 m oko sebe. Ostati u tom stanju par minuta i udahnuti svjetlost, osjećajući kako nam ispunjava cijelo tijelo.

2. Vizuelizirati kako naše čakre poput ventilatora uvlače blještavu svjetlost koja ih otvara i pročišćava, a zatim udahnuti slapove svjetlosti koji se prelijevaju u pastelno crvenoj, narandžastoj, žutoj, smaragdno-zelenoj, blijedo plavoj i ljubičastoj boji.

3. Osjetiti kako naša aura blista.

Naša aura može imati rupe kao posljedicu raznih fizičkih ili psihičkih trauma, čak iz djetinjstva.

Svaka dalja negativna misao, blokirana ili neispoljena emocija će uticati na to da se u auri pojave zaprljanja, što direktno utiče na naš energetski potencijal, zato moramo voditi računa da promjenom načina razmišljanja zaštitimo zdravlje svoje aure, odnosno, zdrava i čista aura će nas usmjeravati na usvajanje ispravnih i pozitivnih stavova.

Čistoći aure pogoduje bavljenje fizičkom aktivnošću, boravak u prirodi, bistra prirodna voda, joga i meditacija, ljubav prema sebi, slušanje harmoničnih tonova, boje, sunčeva svjetlost i sl.

Osim energetskog čišćenja naše aure, mi povremeno trebamo očisiti prostor u kome boravimo, najbolje pomoću rastvora vode i morske soli, čišćenjem svih površina, namještaja i podova, paljenjem smjese alkohola i morske soli, provjetravanjem i puštanjem slavina da teku odnoseći negativnu energiju iz doma, te redovnim čišćenjem odvoda u kuhinji i kupatilu gdje se stvara najveća koncentracija i blokada negativne energije u domu. Zatim, korištenjem aromatičnih ulja i paljenjem mirisnih štapića mi čistimo energiju u prostoru, kao i korištenjem fontane, kristala, svjetlosti, svijeća, svježeg cvijeća, sunčeve svjetlosti i zvuka. Takođe, čišćenjem doma od nepotrebnih i oštećenih stvari mi stvaramo mjesto za dotok nove energije i oslobadjamo se od tereta prošlosti.  Naš dom je odraz našeg unutrašnjeg stanja, ako je bilo šta u našem domu zaglavljeno, slomljeno ili negativno, to predstavlja odraz naših psiholoških i emotivnih energetskih tokova

Deset ključeva za aktivno vladanje

1. Slušajte mudrost svog srca, koje se ispoljava putem signala ugodnosti i neugodnosti. Kad birate određeno ponašanje, pitajte svoje tijelo "kako se osjećaš povodom ovoga?", ako vaše tijelo pošalje znak fizičkog ili emotivnog stresa, budite pažljivi. Ako vaše tijelo šalje znak odobravanja i udobnosti, onda nastavite.

2. Živite u sadašnjosti, jer je to jedini trenutak koji imate. Obratite pažnju na ono što je ovdje i sada. Prihvatite u potpunosti ono što dolazi, kako biste mogli da ga procijenite, nešto naučite, a za tim nastavite dalje. Sadašnjost je takva kakva treba da bude. Ona odražava vječite zakone prirode koji su vam nametnuli upravo ovu misao, upravo ovu fizičku reakciju. Taj momenat je ovakav kakav jeste zato stoji univerzum takav kakav jeste. Nemojte da se borite protiv vječitog toka stvari; umjesto toga, budite jedno sa njim.

3. Nađite vremena da budete tihi, da meditirate, da smirite unutrašnji dijalog. U trenucima tišine, shvatite da prepoznajete svoj izvor čiste svjesnosti. Obratite pažnju na unutrašnji život tako da vas vodi intuicija, a ne spoljašnje interpretacije o onom što je dobro i što nije dobro za vas.

4. Napustite svoju potrebu za spoljašnjim dokazima. Vi sami ste sudija za ono što je dobro za vas, i vaš cilj je da otkrijete beskonačnu korist u sebi, bez obzira šta drugi misle. Velika sloboda leži u ostvarenju

ovoga.

5. Kad primijetite da reagujete bijesno ili se suprotstavljate bilo kojoj osobi ili prilici, shvatite da se borite sami sa sobom.Izražavanje otpora je odbrambeni mehanizam nastao usljed starih rana. Kada se oslobodite tog bijesa, izliječićete sebe i uključićete se u tok univerzuma.

6. Znajte da svijet "tamo negdje" reflektuje stvarnost "ovdje". Ljudi na koje suviše burno reagujete, bez obzira da li s ljubavlju ili mržnjom, su projekcije vašeg unutrašnjeg svijeta. Ono što najviše mrzite je onošto najviše poričete u sebi. Ono što najviše volite je ono za čime najviše čeznete. Upotrebite ogledalo odnosa da biste upravljali svojim razvitkom. Cilj je potpuna samospoznaja. Kad to dostignete, ono što najviše volite automatski će biti tu, ono što vam je najmrskije će nestati.

7. Otklonite breme presuđivanja osjećaćete se mnogo lakše. Presuda određuje kao dobre ili loše situacije koje jednostavno jesu. Sve se može razumjeti i oprostiti ali kad presudite, vi odbacujete razumijevanje i prekidate proces učenja da volite. Osuđujući druge, vi reflektujete nedostatak sposobnosti da sami sebe prihvatite. Zapamtite da svaka osoba kojoj oprostite doprinosi ljubavi koju gajite prema sebi.

8. Ne zagađujte svoje telo otrovima bilo putem hrane, pića ili negativnih emocija. Vaše tijelo je više nego sredstvo za održavanje života. Ono je vozilo koje će vas nositi na putu vašega života. Zdravlje svake ćelije direktno doprinosi da se dobro osjećate, zato što je svaka ćelija tačka svjesnosti koja sadrži polje svjesnosti da ste to vi.

9. Zamijenite strahom motivisano ponašanje sa ljubavlju motivisanim ponašanjem. Strah je proizvod memorije koja boravi u prošlosti. Sjećajući se onoga što nas je pogodilo prije, mi usmjeravamo našu energiju da bismo bili sigurni da se stara patnja neće ponoviti. Ali pokušavajući da prošlost nametnemo sadašnjosti nikad nećemo odagnati strah od toga da budemo povrijeđeni. To se dešava samo kada nađete sigurnost sopstvenog bića, a to je ljubav. Motivisani istinom, koja je u vama, možete se suočiti sa bilo kojim strahom, zato što vaša unutrašnja snaga ne preza od straha. Razumite da je fizički svijet samo ogledalo dublje inteligencije. Inteligencija je nevidljivi organizator materije i energije, i kako deo te inteligencije obitava u vama, vi sudjelujete u organizirajućoj snazi kosmosa. Zato što ste neodvojivo povezani sa svim, ne možete sebi da dopustite da zagadite vazduh i vodu na planeti. Ali na dubljem nivou, ne možete sebi da dopustite ni da živite sa zagađenim umom, jer svaka misao ostavlja utisak na cjelokupno polje inteligencije. Živjeti u balansu i čistoći je najviše dobro za vas i za zemlju.

10. Život je kreativan poduhvat. Postoji mnogo nivoa kreacije i samim im mnogo nivoa za moguće vladanje. Biti apsolutno živ, ne suditi i prihvatati sebe je vrhovni cilj, ali veoma je bitno djelovati iz koncepta cjeline. Pošto društvu nedostaje vizija kraja puta, eminentni psihijatar Erik Erikson se jada: "naša civilizacija u suštini ne podržava koncept cjelokupnog života." nova paradigma daruje nam takve koncepte, ujedinjavajući tijelo, um i duh. Godine koje slijede trebalo bi da budu vrijeme u kom će život postati cjelina. Krug se zatvara i svrha života se ispunjava. U ovom cilju, aktivno vladanje nije samo način da se doživi ekstremna starost - to je put do slobode.

KARMICKO SEME

Svako djelovanje iz ega predstavlja čin ne-ljubavi i plodno tlo za razvoj karme. Ego je rasadnik karmičkog sjemena i plodova karme. Ima jedna priča koja to lijepo opisuje:

- Nosila vrana orah u kljunu, orah ispadne iz kljuna i upadne u dimnjak. Zamoli orah dimnjak da ga ne tjera i da mu dopusti da se tu sakrije od ptica kako ga ne bi pojele. Dimnjak to prihvati, ali nakon izvjesnog vremena orah pusti klicu u zemlju i počne rasti drvo. Pošto je drvo sve više raslo, dimnjak je postao tijesan i počeo je da se ruši, na kraju je drvo naraslo veliko a dimnjak se potpuno srušio.

Isto tako, naš ego prihvata karmičko sjeme svakog trenutka kada uradimo nešto što nije čin ljubavi. Često nailazim na priču o zloupotrebi zakona privlačnosti na način da se isti koristi za privlačenje određene osobe u život ili se ta osoba rastavlja od partnera i sl. To je evidentan karmički prestup, ali mi se često pravimo naivni pa "ne znamo" da je to čin ega, a ne čin ljubavi. To je samo potvrđivanje egu da može posjedovati predmet svoje želje. Kada kroz takav čin primimo karmičko sjeme, šta možemo očekivati nego da prije ili kasnije plod naraste i počne rušiti naš ego kao što je orah srušio dimnjak. Nema veće boli od one koju prati raspadanje ega. Ego će srušiti upravo plod onog sjemena koje smo posijali, ma koliko mi u trenutku   prijema sjemena djelovali veliki, moćni i sretni.

Sjeme može biti sve - misao, emocija, djelo, riječ. Ego je oklop koji nam ne dopušta da pristupimo centru našeg bića koja je čista božanska ljubav, a predstavljen je četvrtom čakrom. Ego je zapravo čep koji nam ne dopušta da nam iz grudi poteče čista iskra ljubavi, pa "volimo" selektivno samo ono što podilazi našem egu, ne volimo ljude koje ne razumijemo, koji ne razmišljaju kao mi ili ne vjeruju u istog Boga kao mi. Ne interesuje nas kako se neko osjeća zbog naših djela, bitno nam je samo da je nama dobro i da otmemo djelić sreće za sebe. Sve to što "volimo" predstavlja đubrivo našem egu i dokle god ga kvalitetno đubrimo, on će da raste i smanjuje mogućnost prolaza ka ljubavi. Kada nam, kroz neku situaciju, ego krene da se raspada, javlja se patnja i mi svim silama nastojimo da ga zakrpimo, umjesto da dopustimo da se sruši i pristupimo neistraženim poljima naše unturašnjosti.

Kada se ego sruši i skloni se čep sa duše, tek onda postoji mogućnost da iščupamo iz korijena nesvjesne motive i da ih iznesemo na svjetlo, puštajući da se korijen osuši i zauvijek prestane rasti. Korijenje će rasti dokle god je u tami nesvjesnog, čim ga sunce (svijest) sprži, ono više nema nikakve šanse za rast. (Osho). Što znači, treba osvijestiti uzrok koji nas dovodi do ideje da otimamo ono što nam ne pripada ili  hrani našu inferiornost koja nam govori da nismo vrijedni ljubavi, te pristajemo na razne vidove trgovine i nagodbe, pristajemo da budemo "sa strane", ili samo za provod, seks ili se viđamo samo kada partneru odgovara čekajući kao stvar na polici i sl. Šta je to zbog čega se plašimo da izrazimo vlastito mišljenje i iskažemo svoje potrebe u vezi? Strah da ćemo biti odbačeni, ostavljeni, kažnjeni? Da li su nam u djetinjstvu govorili "šuti, šta ti znaš...pametniji si kad šutiš" i nisu dozvolili da razvijemo svoje mišljenje? Ili su nam ljubav kompenzirali hranom, odjećom, obućom i govorili kako su nam sve dali da bismo bili sretni, a mi tako nezahvalni? Zbog svega toga mogli smo razviti oholost prema sebi i osjećaj da nismo dostojni ljubavi, pa smo svoju ljubav sahranili i podigli joj spomenik u obliku ega. Naše ego-ja je snažno težilo da se razvije i bude prihvaćeno, svaki oblik neprihvaćanja snažno ga je bolio, jer je ego stvoren samo da bi glumio nas na pozornici života ne bi li pokupio što više aplauza i potvrdio našu vrijednost. Zato smo se počeli ponašati isključivo prema društveno-prihvatljivim normama ponašanja i izgubili spontanost. U skladu s tim, nastavili smo putem koji potvrđuje našu vrijednost, a preotimanje partnera je jedno od mnogobrojnih takvih mjerila vrijednosti koje nam govori "ja vrijedim više, on pripada meni, nisam više bezvrijedna, on je moja medalja, dokaz da sam voljena, prihvaćena i sl.", dok ustvari ta "otimačina" kopira model neuspjelog privlačenja očeve pažnje, rivalitet sa superiornijom sestrom, nemogućnost dobivanja željenog i sl. Ako takve motive ne osvijestimo i ne iščupamo iz korijena, oni će rasti i ponižavati naš ego dokle ga potpuno ne poruše, mi dakle imamo izbor da se sami obračunamo sa egom ili da srljamo u iskustva poniženja ega. Kada napravimo karmički prestup, to je izbor odloženog  suočavanja sa narastajućim oblikom onoga što nam je bilo pred nosom, pa metaforički rečeno, umjesto da smo odbacili sjeme mi smo ga posijali i sačekali da se cijelo drvo sruči na nas.

Hram duše

Svete knjige poput Biblije, Kur'ana, Tore prepune su simboličkih i kodiranih poruka koje se ne mogu razumjeti bukvalnim čitanjem. Njihovu mudrost spoznajemo tek kada nam se otvore putevi razumijevanja "između redova" - putem desne hemisfere mozga. S druge strane, u realnom životu, stalno se susrećemo sa raznim knjigama, serijama i filmovima u kojima se uvijek pojavljuje jedan ili više likova koji su zli, pokvareni, suprotstavljaju se svjetlu istine i pozitivnih ljudskih osobina. Čitajući bajke, još kao malo dijete susrećemo se sa pojmom dobra i zla.

Da li smo ikada pomislili da jedan dvorac iz bajke predstavlja nas, da su kralj i kraljica naš muški i ženski polaritet,  oči kojima posmatramo svijet, te da su sluge i dvorjani osobine unutar nas, sluge našeg karaktera koji nas čini ovim što jesmo. Ništa na svijetu nije slučajno, pa ni to da se sa ovakvim knjigama susrećemo još od najranijeg djetinjstva, dok se kasnije susrećemo sa nešto komplikovanijom lirikom, ali u pozadini uvijek stoji isto svjetlo projektora. Pepeljuga i njena zla maćeha utjelovljuju osobine koje se prepliću u svakom od nas,  opisujući ego kao zlo koje se suprotstavlja bezazlenoj ljepoti čiste duše. Djelujući iz ega, spremni smo postati zla maćeha svemu onome što nije naše, ma koliko u njemu bilo ljepote i plemenitosti, dok pokušavamo svoj ružnoći svoje oholosti na silu natuknuti elegantnu cipelicu koja mu ne priliči.

Naše tijelo je hram naše duše (posuda), i ono je samo "grumen" zemlje koja bi bez udahnute duše bila beživotna i hladna. Duša je naš životni dah i mi se disanjem održavamo u kontaktu sa sveprožimajućim poljem univerzalne inteligencije, kada prestanemo disati, nastupa fizička smrt. To polje univerzalne inteligencije je slojevito i unutar njega različite kosmičke inteligencije miješaju svoje uticaje,  od  svjetla do tame. Smatra se da je u našem tijelu mozak centar inteligencije, međutim, on ne proizvodi informaciju, već samo predstavlja antenu koja posreduje između nas i izvora. Izvor informacije jeste univerzalna inteligencija, koja se može nazvati istina (svjetlo).

U našem hramu (posudi) se smjenjuju nijanse malignih i benignih uticaja, u zavisnosti od sluga kojima vjerujemo, tako će i primljena informacija kroz prizmu tih uticaja, kod svakog biti drugačije interpretirana. Čitanje knjiga ili gledanje serija nas privlači iz potrebe da se kroz identifikaciju sa nekim od likova približimo dominantnim osobinama karaktera, ali smo prepoznavanjem negativnih osobina u drugima priznali postojanje malignih ćelija u sebi samom. Svi ti karakteri su krhotine našeg ogledala i u svakom od njih mi vidimo neki fragment sebe. Mi smo skloni prepoznati i osuđivati negativnosti kod drugih., ali to ne doprinosi našem duhovnom razvoju. Tek kada smo sposobni u svakome prepoznati ono najbolje, možemo reći da smo spremni da se razvijamo i tako spojimo krhotine u cjelinu. Kada, na primjer, pročitamo neku tragičnu informaciju, trebamo se zapitati koji je naš odraz u njoj - kojim dijelom sebe smo učestvovali u tom ubistvu, gdje je naš sluga koji sudi, ubija i razapinje na križ. Samo raspeće Isusa Hrista (kao Božanskog principa) je šifrovana poruka u kojoj se kriju tri najveća  neprijatelja ljudske duše, tri izdajnika - Juda, Pilat i Kajfa su zapravo fundamentalni principi ega - demon želje, demon pameti i demon zle volje. Svi neprijateljski psihički   elementi su prikazani određenim likovima u bezvremenim svetim knjigama, koje nisu dio istorije, već žive ovdje i sada.  Babelov toranj (babilonska kula) kao metafora ljudskog ega, nastala iz pohlepe i želje da se dosegne nebo - božiji tron - u krajnjoj liniji opisuje zabludu čovjeka da može postati Bog i preuzeti njegov presto. Svaki naš babelov toranj predstavlja neodrživi princip i biće srušen munjom Božijeg gnjeva. Dokle god u sebi imamo prisutan građevinski materijal i sluge, mi ćemo biti u iskušenju da postanemo arhitekta vlastite propasti. A kao takvi, nismo u stanju biti zdrava karika društva ni porodice, već maligna ćelija kolektivnog kancera. Tako postajemo dio kritične (tamne) mase koja će u jednom trenutku prevagnuti nad svjetlom i tu leži naša krhotina ogledala koja  doprinosi zločinu.

Mi smo rođeni nesavršeni (iskrivljeni), zadatak nam je ispraviti i pročistiti nesavršenostvo ljudskih osobina i svaku od njih pretvoriti u biser. Pogledajmo simboliku bisera - on je u početku zrno pijeska koje iritira  i muči školjku, ali znajući da ga nikako ne može izbaciti vani, školjka počinje da ga obrađuje i obavija sjajnom materijom. Ako uzmemo samo malo mudrosti od školjke, shvatićemo da sve naše iritantne i negativne osobine možemo učiniti dragocjenim zrnom bisera. Jer, zapravo, negativnosti i jesu iskušenja naše mudrosti, kaže se da "mirno more ne stvara sposobne mornare", lako je ploviti po mirnom moru, zato svakom od nas prije ili kasnije univerzum pošalje po neku oluju koja uzburka naše unutrašnje more i iskuša vjeru i čvrstinu puta kojim idemo.

ULOGA ZVUKA U ISCELIVANJU

Sve što postoji u univerzumu ima svoju specifičnu frekvenciju i emituje zvuk. Priroda emituje različite zvukove koje naša čula ne registruju, dok na grubljem nivou mi stalno registrujemo buku i zvuke raznih mašina, automobila, kućanskih aparata, zvonjavu telefona i razne pjesme koje su sve manje ljubavne, a sve više usklađene sa najnižim, da ne kažem animalnim nivoima ljudskog bića, u kojima je poenta na seksu, prevari, fizičkim strastima, novcu, alkoholu, skupim automobilima uz prigodne izvođače koji ispod svojih silikonskih maski emituju toliku količinu patetike, ostavljenosti, prevarenosti, povrijeđenosti, osvetoljubivosti, egoizma...Takav energetski obrazac zatomljuje istinsku potrebu za ljubavlju koju ima svako od nas, što u suštini predstavlja vezu sa Bogom, jer mi s njim nismo povezani preko svog posjeda i novčanika, već onim što nosimo u srcu.  U takvom energetskom okruženju ljudi su postali jako nesretni i depresivni, psihički nestabilni, nervozni i emocionalno prazni i zatvoreni. Kao laici, u trci za svakodnevnim obavezama, mi ne obraćamo previše pažnje na tu negativnu silu, već joj se predajemo i ostajemo nezaštićeni i prepušteni tamnoj kiši energetskog otpada. S obzirom da je srce naša  centrala preko koje se spajamo sa univerzumom, sav taj otpad se transformiše u različite emocionalne obrasce i deponuje preko srčane čakre. Mi ga poput usisivača uvlačimo u svoje energetsko tijelo i ono tamo ostaje toliko dugo dok ga ne očistimo iz svog tijela, ili dok ne postane hrana našim ćelijama koje s vremenom tijelo dovode u stanje bolesti.

Negativne zvučne vibracije stvaraju emociju straha i oslabljuju naše energetsko polje, te pod pritiskom takvog tereta mi tonemo svakim danom dublje i suočavamo se sa raznim njegovim manifestacijama u obliku negativnih misaonih obrazaca, fobija, stresa, depresije, osjećaja težine, slomljenosti, emocionalne i psihičke inhibiranosti, bolesti, neuspjelih emocionalnih veza, neispunjenih ciljeva. Kada se naš energetski nivo toliko "spusti" on doseže nivo podzemlja (pakla) gdje se naša (nesvjesna) psihička energija vezuje za najniže astralne energije i otpad.

Koliko nas uopće obraća pažnju na melodičnost glasa i kakve tonove uglavnom koristimo pri komunikaciji? Uglavnom komuniciramo brzo, odsječeno, preglasno, pregrubo, pa i agresivno, koristeći terminologiju ega, nastojeći da sve prilagodimo osobnoj vrijednosti i koristi, a pri tome se snažno oklopljujemo i branimo od, ne daj bože izljeva kakve emocije, nježnosti ili otkrivanja drugima koliko nam je stvarno loše, koliko smo prazni, nezadovoljni, koliko imamo potrebu za ljubavlju....U takvom stanju srce ostaje pod teškim katancem, a naš emocionalni vrtlog usporen, zaustavljen, zanemaren...kao "u današnje vrijeme ljubav nije prioritet...ima mnogo prečih stvari...obaveze, posao, djeca,  finansijski problemi" - što je ustvari najveća laž kojom pritišćemo i gušimo ono najvažnije u univerzumu - ljubav kao izvor života i stvaralačku energiju.

Ne možemo ni pojmiti koliko naš glas ima iscjeljujuće dejstvo, ako dolazi iz srca, ako riječi izgovaramo smireno, odmjereno, melodično i s ljubavlju. Šamanska mudrost kaže da je zvuk jedan od ključnih iscjeljujućih faktora, oni pjevaju icaro -  iscjeljujuće pjesme koje oslobađaju blokiranu energiju. U svim oblicima duhovnog iscjeljivanja koristi se zvuk - isto tako, molitva ima veoma jak, oslobađajući uticaj na  blokirane podsvjesne sadržaje.  Poslušajmo kako zvuči icaro:

Neko je u šali rekao: ne postoje zdravi ljudi, postoje samo nepregledani, jer je činjenica da smo skloni vući bolest sve dok ona ne izađe na površinu u svom najbolnijem obliku. Ali smo generalno, zaista bolesni - bolest je energetsko stanje, poremećaj energije koji je posljedica nedostatka ljubavi kao jedine sile koja pokreće proces samoiscjeljenja.  Zapitajmo se šta (energetski) bolesna osoba može privući u svoj život, osim onoga što već ima u sebi. Tu pronalazimo istinu u onoj staroj narodnoj izreci "para na paru..." ili "kud ce kuga neg' na svoju majku", sjeme se s vremenom razvija u plod i kada ugleda svjetlo dana mi imamo konačan rezultat onoga u što smo ulagali energiju. Ako smo energiju uložili u stanja straha i negativna očekivanja, kad-tad ćemo ugledati izdanak, plod na svjetlu dana u vidu bolesti, depresije, neimaštine, loših odnosa i sl. Depresija je najbolji znak da smo zaglavljeni u "kanalizaciji". Neke osobe (u današnje vrijeme je to sve češći slučaj), kada energetski padnu toliko nisko, potpuno gube kontrolu nad svjesnim dijelom svoje ličnosti, gdje se razuzdava onaj nesvjesni nivo gdje je zakrpljen astralni otpad i u takvom stanju se čine  zločini nezamislivi svjesnom umu.

Zato svoje nervoze i depresivna stanja ne trebamo smatrati bezazlenim, već moramo znati da su duboko ukorijenjeni u energetskoj matrici koja je hrani.

Čakre i zvuk

Čakre su energetski vrtlozi koje djeluju poput radio prijemnika u našem tijelu i svaka treperi specifičnom frekvencijom, bojom i zvukom koji se međusobno prožimaju i emituju u fizičkom svijetu kroz različite segmente života, iz nevidljivog u vidljivo. Sve što se nekada dogodilo u našem životu, prvobitno se nalazilo u nemanifestovanom da bi kroz početni impuls, odnosno atom "klicu" počelo da prelazi u manifestovano stanje. Te uzročno-posljedične veze uveliko su uslovljene našom karmom koja može biti promjenjiva i nepromjenjiva, gdje je omjer otprilike 50%, odnosno toliko iznosi udio slobodne volje na  fizičkoj ravni, jer bi naš život u protivnom bio besmislen u slučaju da je sve nepromjenjivo i unaprijed determinisano. Sama činjenica da se inkarniramo u fizičkom tijelu govori o prisustvu određenog uzroka našeg postojanja. Naše čakre su podešene u skladu sa našom karmom, međutim, manipulišući sa onim dijelom slobodne volje mi padamo pod uticaj utisaka koji su protistekli iz proživljenih iskustava, baveći se prošlošću i tako okrenemo tok slobodne volje i jednostavno, pod uticajem strahova zavežemo se u čvor. Tako izgubimo signal i vezu sa izvorom i naše radio-stanice emituju šumove i nejasne zvukove ili na tv prijemniku ne vidimo jasnu sliku.Čakre utiču na našu percepciju stvarnosti.  Zagušenost signala zaprečava protok energije i dovodi do stagnacije u suptilnom tijelu koja se na fizičkom nivou ispoljava kroz bolest, zastoj ili problem u određenom segmentu života. Tako na našem ekranu života vidimo beznađe i strah od budućnosti, dok ustvari naša korijenska čakra pulsira strahom jer je izgubila puls božanske ljubavi.

Svaka melodija koju čujemo povezana je sa određenim tipom emocije, odnosno sjećanja. Kada čujemo neku pjesmicu iz djetinjstva, u nama se probude lijepa ili ružna sjećanja, u zavisnosti od tadašnjeg psiho-emocionalnog stanja i vrati nas tačno na takav nivo emocije. Zvuk, dakle, nepogrešivo utiče na naše deponovane emocionalne sadržaje. Ljudi se ubijaju od navale emocija kada čuju neku srceparajuću pjesmu u stilu "ostavila me, prevarila, našla drugog, vječno ću da patim" i tako pušu kolektivni balon u kome je ljubav zmija koju ne treba dirati i koja će nas samo ugristi za srce. Takve pjesme su instrument negativnih entiteta i izvrsno sredstvo za držanje u strahu. Strah, kao negativna emocija stvara šumove i smetnje i dovodi naše čakre u disharmoniju ili haos, jer je spona sa izvorom veoma slaba i mi registrijemo samo nejasne šumove. U takvom stanju mi nismo načisto sa svojim ciljevima i željama u životu, prepuštamo se strujama života i nismo kreator, već žrtva okolnosti koje se nameću same od sebe. Ako uzmemo da svi u sebi imamo božansku, stvaralačku iskru, ne možemo ni zamisliti kakav grijeh činimo prema univerzumu zanemarujući to blago. Mehanički način života govori da našim životom upravlja neko drugi, da smo dopustili da postanemo mašina koju pokreću različiti entiteti u čijoj pozadini nije ljubav, već namjera da nas što više udalje od božanske iskre. Ostavljamo prelijep buket cvijeća da vene, a uzimamo plastičnu imitaciju. Sve što je živo, to je i lijepo. Mrtve stvari nisu lijepe, ono što vrijedi ne može se platiti novcem, a najvrednije od svega imamo u sebi.

Kada želimo raditi balansiranje čakri pomoću zvuka, najbolje je to raditi povezivanjem našeg slušnog sistema  sa odgovarajućim frekvencijama koje će podsjetiti naš energetski sistem na zaboravljeni, prirodni sistem funkcionisanja. Agresivnu osobu nikada nećemo smiriti vikom i agresijom, već umirivanjem, nastojanjem da je dovedemo u ravnotežu, budeći u njoj sjećanje da je harmoonija mnogo prirodnije stanje. Tako i naše napete i strahom stegnute energetske centre trebamo podsjetiti na stanje harmonije i kada ih povežemo sa izvorom takvog stanja, oni će preuzeti signal i nastaviti sa harmoničnim radom. Naš energetski sistem je jedna slijepa inteligentna sila koja je nepristrasna i nema svoj sud o nečemu kao dobrom ili lošem, već usvaja i zadržava ono što nameću okolnosti. Ako smo stalno izloženi gradskoj buci automobilskih motora, naš energetski sistem će biti jako uzdrman iz prirodne ravnoteže, ako slušamo turbo-folk ili neke druge opcije koje naginju ka destrukciji i vjerujemo da je tako kao što kažu pjesme, naše energetsko i fizičko tijelo će funkcionisati u skladu s tim i biti u disharmoniji koja će se ispoljiti kroz neki segment života, npr. u ljubavi.

Postoje različiti sistemi harmnizacije čakri pomoću zvuka i boja ili tjelesnih vježbi, ne postoji univerzalno pravilo. Što se tiče tjelesnih vježbi, joga je dokazani sistem za uspostavljanje harmonije duha i tijela, dok su takođe za balansiranje čakri veoma učinkovite i vježbe 5 tibetanaca.  U priloženom videu su binauralni zvuci za svaku čakru prema njihovoj temeljnoj frekvenciji, počev od korijenske pa sve do krunske čakre.

Preplitanje karme

Naši se putevi kroz život ukrštaju sa putevima drugih ljudi, počev od naših roditelja, sestara, braće, djece pa do ljubavnih i bračnih partnera. Karmička učenja kažu da se uvijek susrećemo sa istim dušama, samo pod različitim maskama i različitim ulogama. Dokle god duša prolazi kroz ciklus fizičkog utjelovljenja ona ima neki teret, dug, obavezu - nije u potpunosti slobodna. Kroz interakciju sa drugima nam je data prilika da se oslobađamo okova karme ili da ih još više stegnemo oko sebe.

Karma nije ništa drugo do posljedica djela koja smo radili iz nedostatka ljubavi i nepovezanosti sa njenim izvorom. Kroz nedostatak ljubavi, mi smo svjesno ili nesvjesno povređivali druge, ili su to oni činili nama. Sada se srećemo u banci karme kako bismo razriješili zaostale kredite, sve po Zakonu koju je isti za sve. Karmički zapisi su pohranjeni u akaši (memoriji univerzuma) koja nije dostupna našem svjesnom umu. Ali, mi možemo putem emocija i osjećaja koje drugi izazivaju u nama, prateći ih kao unutrašnji kompas, spoznati razloge našeg spajanja i lekcije koje trebamo savladati. Kada neki odnos ispuni svoju svrhu, on prestaje, osoba se udaljava iz našeg života. Sa određenim osobama imamo jako negativan kurs, i pored kurtoazije i ljubaznosti postoji neko trenje, nelagoda i napor u konverzaciji, te olakšanje nakon što se takva osoba udalji iz naše blizine.

Međutim, ne bismo trebali zanemariti postojanje takvih emocija i njihovo prisustvo u nama. Izvor takvih emocija nije ni u kome drugom, već unutar nas.  Neko se samo pojavio i uzburkao mulj i nečistoću u dubini našeg bića. Otkud nama ta nečistoća? Od potisnutih i neprerađenih negativnih iskustava i neželjenih emotivnih stanja straha i bola. Svi ljudi su nači učitelji koji imaju nezahvalu ulogu da nam ukažu na potisnute otrove kojih se grčevito držimo i koje smo stegli svim svojim bićem u našim ćelijama, mišićima, krvnim sudovima. Naše kompletno tijelo, mišići, izraz lica i očiju oslikavaju naš duh i našu unutrašnjost. Postoje i drevne tehnike čitanja lica iz koga se može ocijeniti nečiji karakter i sklonosti - kakve su nam usne, kakav nam je oblik obrva, očiju brade - takav nam je karakter.

Prvi naš kontakt sa nekom osobom odvija se na vizuelnom nivou pa najčešće bivamo privučeni upravo takvim karakteristikama, ali do privlačenja ustvari dolazi na sasvim drugom, podsvjesnom nivou, gdje dolazi do čitanja podsvjesnih karmičkih zapisa. U biti, naš karmički zapis "prepoznaje" ono što je u određenom trenutku za nas neophodno kako bi se odmotao i očistio dio karme. Istovremeno se očitava i karmički zapis druge osobe i tako dolazi do spajanja, odnosno ulaska u odnos. Naši ljubavni odnosi uglavnom počinju zaljubljivanjem kroz koje se trudimo ispoljavati što bolje osobine i to ustvari nismo mi, nije naše pravo ja. Tu se u suštini ne dešava ništa što je bitno za naš rast i razvoj. Bitne stvari se dešavaju prilikom prvog sukoba. To su trenuci zlata vrijedni. Kada se desi prva ljubomora, trebamo se zapitati: "Otkud meni ovaj osjećaj? Šta ja to nosim u sebi?" Nije dovoljno samo potisnuti mulj i čekati da se ponovo umiri i utiša, kako bi izgladili situaciju. Potrebno je odmah raditi na tome da se smjesti taj lutajući fragment koji nije integrisan i koji traži svoje mjesto u mozaiku. Takvi fragmenti predstavljaju slabe karike naše ličnosti. Mi smo na primjer nekada u djetinjstvu doživjeli odbacivanje i u tom presudnom periodu došlo je do otcijepljenosti jednog dijela ličnosti koji je postao magnet za privlačenje istih emocija, tako se s vremenom naša ličnost ispolariše i iscijepa (dezintegriše) poput razbijene posude, gdje svaka krhotina predstavlja zaseban magnet određenog emotivnog iskustva straha, bola, mržnje, ljubomore i sl.,  dok jedan dio nas u određenom procentu nastavi da funkcioniše stabilno. Taj stabilni dio mi forsiramo u odnosu sa drugima do određene mjere, ali čim ponašanje partnera izađe iz okvira funkcionisanja našeg stabilnog dijela, čim nismo u stanju da razumijemo neki njegov potez, mi se rasipamo i prebacujemo na rasute fragmente straha, odakle naš um crpi svoja ubjeđenja.

Partner zapravo samo izvršava ulogu i nastoji da pokrene raspadnute dijelove ne bi li se poput puzli posložili u jednu cjelinu i stvorili mozaik naše ličnosti. Zapravo, na cjelovitim dijelovima naše ličnosti nema posla, to je dio kuće koji je osposobljen za stanovanje. Ali, postoje dijelovi krova koji prokišnjavaju, postoje prozori (vrata percepcije) koje treba očistiti i izmijeniti i to je dio kuće na kome treba raditi.  Ali, mi to ne razumijemo, nas to pogađa i boli jer u tome vidimo partnerovu namjeru da nas povrijedi. Partner je samo majstor koji je došao da popravi ruševne dijelove nas. Šta je tu karmičko? Najviše karmičko od svega jeste proživljavanje određenih emocija, mi gradimo odnos sa osobom koja je u nekoj daljoj prošlosti isto osjećala zbog nas. Mi smo je na isti način "povrijedili", odnosno "razbili" smo je na komade i stvorili negativna iskustva, ali odnos nikada nije dovršen do kraja, uvijek je dolazilo do prekida bilo smrću ili na neki drugi način. Bit karme nije da se vrati milo za drago niti da se neko kazni, već da se osobe ujedine u bezuslovnoj ljubavi i duhovnoj cjelovitosti. Naučiti da djelujemo iz ljubavi i postati jedno - jer ja sam partner i partner je ja. On je taj otkinuti dio. I svaka osoba (ono što je u njoj) predstavlja po jedan otkinuti dio, kao kada kap otmemo od okeana. Ja sam i kap (ja) i okean (svi ljudi), cijeli okean je sadržan u jedno kapljici.  Dokle god se odnos ne iskristališe na tom nivou, osobe će se sretati u raznim životima i u različitim ulogama.

Ming men - vrata života

Čovjek je toplokrvno biće i prisustvo topline u nama označava prisustvo života. Fizičko tijelo, samo po sebi, pripada elementu zemlje i njegov je kvalitet suho i hladno (yin), dok životna energija pripada elementu vatre (yang). Da li smo se ikada zapitali gdje počiva iskra života u nama?

Tradicionalna kineska medicina kaže da su bubrezi centar životne energije (Qi). Oni su temelj yina i yanga, odnosno bubrezi su yin, a između njih je Ming Men  ili "vrata života", nazvana još i "ministarski plamen", koji je po prirodi yang. Kada bi se ugasila ministarska vatra, ugasio bi se život.

Bubrezi se smatraju korijenom prenatalnog života (Jing) i kroz njih teče genetska veza, tu su pohranjene sve informacije o našim precima i u njima je formulisana naša konstitucija, vitalnost, rast, polna zrelost, plodnost i sl. Nasljedna esencija se stvara u trenutku začeća, spajanjem očeve i majčine esencije.

Način na koji gori ministarski plamen, određuje nivo i kvalitet životne energije. Bubrezi su korijen prenatalnog života, dok su želudac i slezena korijen postnatalnog života. U želucu nastaje probavna vatra od čije funkcije zavisi naše zdravlje i vitalnost. Želudac i općenito treća čakra se naziva  peć ili kotao koja zagrijava tijelo. Ako je vatra života jaka, i probava će biti dobra, ako je slaba, probava će biti spora, hrana se ne razgrađuje pravilno, zbog čega krv postaje manjkava i slaba, javlja se nadutost, dijareja i drugi simptomi koji ukazuju na ovaj poremećaj. Ovdje posebno negativno utiče uzimanje hladnih i zaleđenih namirnica i napitaka, prebrzo konzimiranje i gutanje nesažvakane hrane, u žurbi, nervozno, stojeći ili za vrijeme rada, prilikom čitanja novina, gledanja televizije i sl.   Možemo uzimati najzdraviju hranu a da od nje nemamo koristi, ako jedemo dok smo pod stresom, depresijom ili strahom.

Pitanje je, zašto najviše jedemo kada smo depresivni? Depresija i hladnoća su u uzročno-posljedičnoj vezi. Depresija je znak gubitka životne vatre,  potreba  za hranom je automatska reakcija depresivnog, ohlađenog organizma koji treba životnu energiju. S druge strane, bubrezi su izuzetno osjetljivi na strah i hladnoću. Kineska metafizika kaže da bubrezi pripadaju elementu vode, strana svijeta sjever, godišnje doba zima, boja crna ili tamno-plava. Kada osjećamo strah ili opasnost, nadbubrežna žlijezda reaguje lučenjem hormona stresa i pokretanjem mehanizma "bori se ili bježi", gdje dolazi do stezanja krvnih sudova i otežanog protoka energije. Stalna napetost, strahovi  i stres dovode do prenaglašene aktivnosti elementa vode koji u ciklusu elemenata zagušuje i kontroliše element vatre, što rezultira padom životne energije, radosti i entuzijazma. Prenaglašenost i neuravnoteženost elementa vode "troši" i crpi energiju bubrega  i dovodi do sljedećih poremećaja:

- opadanje kose ili pretjerano masna (vlažna) kosa, loš kvalitet kose, prerano sijeda kosa
- problemi sa mokraćnim mjehurom ili reproduktivnim sistemom,
- hladni ekstremiteti i averzija prema hladnoći,
- nedostatak seksualne želje,
- neuravnotežen seksualni život, što podrazumijeva pretjeranu seksualnu aktivnost ili dugoročnu apstinenciju, svaka izloženost krajnostima narušava ravnotežu,
- često ili nekontrolisano mokrenje,
- problemi sa sluhom i ušima,
- slaba volja i pokretljivost,  strah i nesigurnost, stalno "podignuti" zidovi i mehanizmi odbrane, zabrinutost i nedostatak opuštenosti u životu.

Neuravnotežen i naglašen element vode naglašava princip "hladno" (zima, tama, stagnacija, kratkoća dana i svjetla), što naginje ka zamrzavanju na finansijskom i drugim energetskim nivoima, jer strah i nesigurnost umanjuju mogućnost davanja i uspostavljanje energetskih tokova. S obzirom da je osnovna funkcija bubrega pročišćavanje krvi, jasno je da se taj posao ne može obavljati kako treba, sve dok ne prestanemo blokirati vlastiti organizam.

Da bi se element vode doveo u ravnotežu, primjenjuje se princip "toplo", počev od usvajanja mentalnih navika pozitivnog i optimističnog stava prema životu, zatim kroz princip ishrane uvođenjem namirnica koje zagrijavaju kao što su začini biber, đumbir, cimet i sl, utopljavanje i  masaža donjeg dijela leđa (područje oko bubrega), vjerovatno nam je jasno zbog čega su naše majke toliko insistirale na nošenju potkošulje i pokrivanju golih leđa. Mogu se takođe primijeniti tople boje kod odijevanja ili uređenja enterijera, kao što su crvena, narandžasta, žuta, sa posebnim naglaskom na prirodne materijale koji griju, kao što je prirodna vuna, izbjegavati sjeverni sektor doma, crnu, sivu i druge tamne boje. Izbjegavati hladne napitke i hranu, za podsticanje probavne vatre, u jutarnjim satima konzumirati toplu vodu pomiješanu sa  limunom ili kurkumom.

Želučana kiselina koja fizički vari hranu, jeste  solna ili klorovodična kiselina (HCl) koja, ako je ima dovoljno, lako uništava sve patogene mikroorganizme iz hrane koju konzumiramo, ali što su veće količine unesene hrane, manja je sposobnost želučane kiseline da je preradi i tako, kod prejedanja, jedan dio bakterija iz hrane ostaje neuništen, zbog čega je mnogo zdravije konzumirati manje obroke nekoliko puta, nego odjednom veću količinu hrane.  Posljedica slabe želučane kiseline može biti neometano razmnožavanje bakterija, dijareja, žgaravica, gastritis, pretilost, kao i povišen kolesterol i trigliceridi u krvi. Uzroci smanjenja želučane kiseline mogu biti stres, konzumiranje štetne hrane i pića, alkohola, duhana, antibiotika, kao i lijekova (antacida) koji se propisuju osobama koje pate od "kiseline" u želucu, koji zapravo blokiraju želučanu kiselinu i tako uklanjaju neugodne simptome ovog poremećaja, ali mogu trajno destabilizovati organizam. Možda nismo svjesni kolika je važnost klorovodične kiseline u želucu i koliko bismo trebali podstaći njenu proizvodnju ukoliko je nema dovoljno. Tu dosta pomaže magnezijev klorid koji se može nabaviti u apotekama i veoma je jeftin, on podstiče i ubrzava probavu a time i pražnjenje crijeva, odnosno proces eliminacije toksina iz organizma. Detoksikacija magenzijevim kloridom se može vršiti i putem kože, kupanjem u ovoj otopini. Takođe, protiv infekcija se možemo boriti i konzumiranjem raznih začina kao što su čili, bijeli luk, klinčić, đumbir, hren i dr., jer je najvažnije da se stalno vrši detoksikacija organizma i odstranjuju otrovi koje svakodnevno unosimo. Važno je napomenuti da su i farmaceutski lijekovi toksični isto kao što i naše misli mogu biti toksične. I ne samo misli, zaista i putem vida i sluha možemo unositi toksične informacije.

Ono što će najbolje oživjeti plamen života jeste fizička aktivnost, kretanje i boravak na svježem zraku. Element vatre se održava i podstiče elementom vazduha. Činjenica je da vatra bez kisika ne može gorjeti i gasi se kada prestane dotok kisika. Tako i naša vatra života biva ugašena bez kisika. Disanje je elementarna funkcija koja nas održava u životu, prenosom kisika iz zraka u ćelije. Zdrava ćelija opstaje samo pod uslovom da dobiva kisik, ćelije tumora opstaju i bez kisika, prelazeći na anaerobni sistem disanja,  zbog čega postaju pogodne za razvoj patogenih mikroorganizama. I što je takođe važno, kretanje podstiče eliminaciju toksina, posebno ako se pri tome znojimo, jer je koža najveći organ kroz koji upijamo kisik i oslobađamo se toksina. Pasivnost i sjedenje zadržavaju toksine u tijelu i doprinose da se osjećamo depresivno, beživotno, umorno, budimo se umorniji nego što smo pošli na spavanje i nikada nam nije dosta sna, a to je sve znak da smo zatrovani, da nam je vatra života slaba i da bismo trebali nešto preduzeti da je oživimo i osjećamo se bolje.

Reaktivno ili proaktivno?

Reaktivno ponašanje je tipično ponašanje "žrtve" okolnosti, sudbine i proaktivnog ponašanja drugih, u kome se prepuštamo reakciji našeg sistema na već završenu stvar i situaciju u čijem kreiranju nismo učestvovali i za koju čvrsto vjerujemo da je ne možemo promijeniti niti uticati na nju. Takvo ponašanje je, uglavnom, posljedica lijenosti i nedostatka volje da nešto preduzmemo u životu i postanemo stvaralac, gdje se  pasivnim odnosom prema sebi odričemo od uloge kreatora. U pozadini takvog stava često stoji lični neuspjeh ili iskustvo koje nas je navelo da ostanemo ležati tamo gdje smo pali i stvorili uvjerenje da ne možemo dalje i bolje od toga. Na primjer, u potrazi za poslom dešavalo se da smo bili slabo plaćeni i vrednovani, na osnovu čega smo zaključili da mi "nikada" nećemo imati zadovoljavajući posao i zaključili da je krivac izvan nas - društvo, ljudi, politika i sl. koji nas onemogućavaju da dođemo do cilja. Odustajanjem od cilja nakon prvih nekoliko padova mi smo zauzeli reaktivan stav i stopili se sa masom onih koji njeguju slična uvjerenja. Uvijek smo spremni iznijeti mišljenje da u ovoj državi nešto ne valja, kako bismo opravdali vlastiti nedostatak ambicije i inicijative. Tako smo svoje talente ugušili i prepustili drugima da odlučuju o našem životu. Mi zaista posjedujemo ogroman kreativni kapacitet, ali talenti koje ne koristimo bivaju nam oduzeti. S druge strane, talenti koje koristimo, biće umnoženi i pojačani. Čuvena Isusova izreka glasi: "Ko ima, daće mu se, ko nema, uzeće mu se i ono što tima."


Ujutro, kada se probudimo, idemo na posao zato što "moramo" i vučemo se kao prebijeni, ispijamo prvu kafu i uglavnom obavljamo stvari po šablonu zato što tako "treba", ali nam nedostaje istinska motivacija da to zaista radimo iz ljubavi i potrebe da budemo stvaralac.   Reaktivno ponašanje nije plodonosno niti produktivno, već iscrpljujuće.

Proaktivna sila se kreće iznutra prema vani (oslobađa se iz centra), dok reaktivna sila stvara naboj prema unutra (opterećenje ide ka centru). Proaktivnost oslobađa kreativnu energiju, dok je reaktivnost pritiska i zagušuje. Ako neki izvođač (umjetnik) ima izuzetne vokalne sposobnosti, talenat, isti treba biti oslobođen, izražen prema vani, tek tada postaje "djelo". Međutim, talenat može biti zagušen i blokiran jakom tremom, ako  je izvođač svjestan publike i postane suviše reaktivan, gdje publika (spoljna okolnost) umjesto podsticaja djeluje kao  pritisak koji "vraća" talenat prema unutra. Publika (spoljna okolnost) je, zapravo, neutralna masa, dok mi sami sebe opstruiramo, a kao rezultat izostaje djelo. Reaktivnost u suštini ne ostavlja iza  sebe nikakvo djelo, ona suzbija stvaralačku moć. Djelo nastaje tek kada zajedno sa talentom učestvujemo u stvaranju, cijelim svojim bićem. Imamo masu talenata koji brzo padnu u zaborav, upravo iz razloga što nisu  dostigli zvjezdani nivo svoga bića, što se nisu uspeli do duha. Tako, imamo mnogo talenata, a malo "zvijezda".

Da bismo bili stvaralac, trebamo biti proaktivni. Kako postati proaktivan, ako smo godinama izolovani i pasivni prema životu? Prije svega, trebamo znati da već imamo sve što nam je potrebno. Nećemo polaziti od pretpostavke da se trebaju ispuniti još neki uslovi da bismo "od narednog ponedjeljka" počeli nešto da praktikujemo, jer taj ponedjeljak nikada neće doći. Taj stav "od ponedjeljka sam na dijeti", "od ponedjeljka prestajem pušiti" ili "počinjem da trčim svaku noć" neće dati rezultat, jer nas ponovo usmjerava na očekivanje da nešto dođe spolja prema nama i da nas pokrene. Takvi projekti su osuđeni na propast.  Kaže se da svaki žir na stablu ima želju da jednog dana postane stablo, ali samo mali dio njih to i postigne. Žir treba dati klicu i povezati se sa zemljom da bi jednog dana postao stablo. Mnogi od njih to ne učine i zato sve ostaje na želji.  Tako i naš "ponedjeljak" neće  doći nama, dok mi ne krenemo prema njemu.Praktično, svi možemo isprobati metod koji će vrlo brzo dati rezultat. Aktivirajmo se na svim poljima, krenimo sa vježbama u svojoj kući, ne moramo se učlaniti u teretanu ili fitness klub. Možemo krenuti sa vježbama "pet tibetanaca" koje su izvrsne za otvaranje čakri i podizanje energije. Kontaktirajmo ljude koje smo zapostavili i čekali da oni nas nazovu, obnovimo rodbinske veze i odbacimo zamjeranja tipa "nije me se godinama sjetio,  neću ni ja njemu da se javljam", od partnera prestanimo očekivati da  se sjeti da nas pozove, kaže da nas voli, iznenadi za rođendan, već mi učinimo to što očekujemo, recimo svojoj majci ili djetetu da ih volimo, popijmo prijateljsku kafu s kolegicom na poslu bez ogovaranja i priče o tome kako je vrijeme loše,  učinimo da se u njihova srca useli vibracija ljubavi. Počnimo zahvaljivati,  u svemu možemo pronaći razlog za zahvalnost. Zavolimo svoj posao i pronađimo motivaciju u tome što smo sposobni da stvaramo, da učestvujemo, da budemo najbolji u onome što radimo - budimo najbolji trgovac, najbolji vozač, najbolji pekar, gledajmo  svoj posao očima umjetnika. Samo kada dajemo najbolje od sebe, tada smo aktivni učesnik i otvaraju nam se beskonačne mogućnosti. Proaktivnim ponašanjem doprinosimo oživotvorenju energije oko nas i postajemo magnet za ljude. Fizička aktivnost je izuzetno efikasno sredstvo za oslobađanje negativne misaone energije koja se spušta na fizički nivo i naše mišiće drži u zgrčenom i ukočenom stanju, a s vremenom nas počinje odvajati i izolovati od ostatka svijeta. Jer, zgrčeno tijelo  je poput stisnute šake. Opušteno tijelo je poput kapljice vode spojene sa okeanom, otvoreno poput cvijeta prema  svijetu. Kao što reče jedan mudrac, iz stisnute šake ne može ništa izaći niti u nju ući, sa otvorenom šakom  možemo i davati i primati.

Afirmacije - želja za onim što nemamo ili potvrda onoga što imamo

U današnje vrijeme, mnogo se govori o afirmacijama kao načinu privlačenja željenog,  ali se uglavnom prezentuje nepotpun i pogrešan način njihove primjene.

Afirmacije su jedna grana na stablu i ne možemo ih posmatrati neovisno o cjelini. Knjige koje pišu o afirmacijama, uglavnom se ne dotiču stabla i njegovog korijena, već svode afirmacije na verbalno ponavljanje određenih fraza. Grlo, kao kanal verbalnog izražavanja, pripada petoj čakri, ali znamo da nijedna čakra ne funkcioniše odvojeno i zasebno.

Riječ afirmacija potiče od latinske riječi "affirmatio" što znači potvrda, tvrdnja. Afirmacije uglavnom izvlače na površinu problem ili nedostatak nečega ili se njima bavimo kada želimo ono što nemamo.  Ako ja imam ljubavnog ili bračnog partnera,  neću raditi afirmaciju "ja imam partnera", ali ako ga nemam, a želim,  onda ću nastojati pomoću afirmacije "imam savršenog partnera"  privući željeno. Zapravo, verbalno potvrđujem da imam to što želim.  Kod afirmacija je neophodno povesti računa o suprotnoj vibraciji.  Kada kažem "ja sam zdrava", ako sam pri tome  bolesna, duboko u meni će odzvanjati eho "ti si bolesna, ali želiš da ozdraviš". Želja  je u suprotnosti sa stvarnim stanjem i tu postoji jaka tenzija, poput rastegnute lastike. Ako stvorimo želju i odmah odustanemo od "natezanja", vrlo lako se može desiti da ona bude ispunjena. Zato se smatra da je neophodno stvoriti osjećaj kao da već imamo to što želimo, da bismo izbjegli tenziju i približili krajeve lastike što bliže jedan drugom.  Pamtim jednu istinitu priču koja se desila u toku rata u Sarajevu. Žena, koja nekih 10-ak godina nije mogla ostati u drugom stanju, odjednom se nalazi u vihoru rata i  komforan stan zamjenjuje podrumom, kolektivnim smještajem i život se svodi na puko preživljavanje. Potpuno nestaje svaka misao o potomstvu, kome bi palo na pamet da rađa i odgaja djecu u podrumu, pod granatama. Međutim, ubrzo dolazi do trudnoće i ona rađa zdravu djevojčicu.  Čim je nestala svaka tenzija, došlo je do realizacije.

Imati neku želju, znači nemati određenu stvar. Mi smo skrojeni tako da obično nismo zadovoljni sa onim što imamo i to nas stalno navodi na nove želje. Dok želimo, mi smo u stanju praznine ili gladi.  Želje potiču od uvjerenja da nas može usrećiti nešto  izvan nas. Visoko razvijene osobe prestaju biti vezane željama. Ne zato što se asketski odriču materijalnog svijeta, jer bi to značilo jedan vid patnje, već što su u stanju "jesam" (sadašnjem trenutku) potpuno sretni i ispunjeni. Samac je uvjeren da može biti sretan  ako pored sebe ima partnera, osoba bez djece ima snažnu želju za potomstvom, bolesnik želju da ozdravi,  siromah ima ogromnu potrebu za novcem. Kada se sve to postigne, nastaju nove želje, jer se time ne dostiže punoća. Nešto nam biva uzeto ili dato sa razlogom. Bogat čovjek ne mora biti sretan, niti siromah nužno mora biti nesretan. Naš psihološki sklop vjeruje da je sreća stanje ravno količini ispunjenih želja. Novogodišnje i rođendanske čestitke uglavnom kažu "želim  da ti se ispune sve želje, da imaš para, ljubavi, zdravlja" i bit sreće svode na imanje, posjedovanje nečega. Kada je riječ o afirmacijama, one nikako ne mogu nadjačati naša uvjerenja.

Želja (nemanje, ono što nije) zasjenjuje ono što imamo,   nezadovoljstvom postojećim stanjem, neprihvatanjem, pojačavamo vibraciju "nemati". Žena iz navedene priče je tipičan primjer, njen život je bio zasjenjen onim što nije imala i pojačala vibraciju "nemanja" djeteta. S druge strane, vidimo kako jedan šok i preokret u životu osobe, mijenjaju situaciju. Univerzum nam ponekad donese šokantan preokret života ili iznenadni gubitak. Želja ili kama nas zatvori nezadovoljstvom i tu postoji ogromna tenzija da se pusti ta lastika koju smo zategli. Umjeren i uravnotežen život je najveće bogatstvo i najveća umjetnost.

Afirmacije nisu samo stvar verbalnog izraza, ja ću sad izgovarati neku rečenicu i promijeniti svoje stanje. To je nemoguće i zbog toga masa ljudi kaže "radio sam afirmacije, ali to je bezveze, nema nikakvog efekta". Prvi korak ka uspjehu jeste prihvatanje stanja, svog života kakav jeste i življenja u sadašnjem trenutku sa osjećajem potpunog ispunjenja i sreće. Da li to znači da bolestan čovjek može biti sretan?  Da li to znači da osoba koja prolazi kroz razvod braka može u ovom trenutku biti sretna? Koja je doživjela gubitak ili tragediju? Da bi se krenulo ka iscjeljenju, potreban je samo jedan trenutak da uhvatimo tu iskru svjetla unutar sebe i osjetimo beskrajni, blaženi mir. Kada jednom osjetimo to stanje, postaje nam poznato i stalno težimo ka njemu. Tu se oživljava jedno izgubljeno sjećanje, odnosno znanje. Mi dobro poznajemo ugodnost tog osjećaja sreće, ali ga iz bezbroj razloga zatomljujemo, jer vjerujemo da ne možemo biti sretni dok se ne ispune određeni uslovi i tako stvaramo alibi za svoje stanje - kako ću biti sretan, kad je oblačno vrijeme, kad mi plaća kasni, kad država propada, kad sam u svađi sa partnerom...Ubijeđeni smo da u stanju zabrinutosti imamo kontrolu nad situacijom i čini nam se da je to normalno stanje. Bojimo se opustiti, da ne bismo zaboravili brige, jer je sasvim normalno biti zabrinut.   Patnja je stanje koje treba iscijeliti, a ne održavati. Kakve to veze ima sa afirmacijama? Možda i ne treba poseban odgovor, ali dosta ljudi živi u prošlosti i plaši se pustiti svoju patnju, jer se čini da time povređuje neku osobu ili sjećanje na nju. Uvjereni da nemaju pravo na sreću. Svi mi imamo ukorijenjena uvjerenja o svojoj vrijednosti. Ako duboko vjerujemo da nešto zaslužujemo, da nam prirodno pripada, nije nam teško doći do toga. Svaki uspješan atletičar, još prije trke mora sebe vidjeti na cilju i prirodno preuzeti pobjednički pehar prije nego se to zaista dogodi. Ne zato što to želi, već zato što zna da mu pripada. A željeti i znati su dva različita stanja i emituju potpuno različite vibracije.

Afirmacije su u verbalnom smislu vezane za grlenu čakru. Međutim, afirmacije se rade cijelim  bićem, a um je glavni ometač. Um je vezan za ego, znanje za svijest i oni su u obrnuto proporcionalnom odnosu. Da bismo pojednostavili stvar, kada ujutro ustanemo, znamo da trebamo na posao, cijelim bićem znamo da je tako i sve se odvija u pravcu da se to i dogodi, svaka kretnja i misao su na toj vibraciji. Prirodno i bez napora vjerujemo i znamo da će se to dogoditi jer sebe već vidimo u kancelariji, trgovini, fabrici. Međutim, kada bi se probudili i pomislili da ćemo na posao otići skupocjenim ferarijem, um bi pružio snažan otpor, jer znamo da nam takav luksuz ne pripada, zbog čega vjerujemo da je nemoguće i svaka naša ćelija će emitovati takvu vibraciju. Dakle, naše cijelo biće je učinilo kontra-afirmaciju od "imati". Zbog takvih stvari, sami stvaramo platformu da se cijeli život vrtimo oko iste ravni ili istog kvaliteta života. Nama je lako stvoriti viziju sebe na poslu, ali teško možemo stvoriti osjećaj sebe u tom automobilu. Razlika je u poznavanju osjećaja. Ako nikada nismo bili na moru, možemo se samo udaviti u vodi kada uđemo u nju. Ali, plivati svi znamo, ono je dio zaboravljenog znanja. Jer mi samo možemo "naučiti" ono što već znamo, odnosno oživjeti sjećanje. Možemo se udaviti samo zbog neznanja. Možemo se plašiti vode i misliti da ne znamo plivati, ali ono što mislimo je često u suprotnosti sa onim što znamo i dio je blokirajućeg mehaniizma uma, odnosno ega koji se bori protiv svjetla.