MOJE MALO PARČE NEBA

MOJE MALO PARČE NEBA

Monday, February 12, 2018

Kako aktivirati blokiranu grlenu čakru i otpustiti teške emocije



Ne ljuljaj brod. Idi s tokom. To su bile riječi s kojima sam živio dugo vremena.
Kad sam bio mali, bio sam vrlo sramežljiv, tih i vrlo suosjećajan. Emocije sam žestoko proživljavao.
Naučio sam od malih nogu da kada progovorite to može dovesti do eventualnog početka sukoba (nešto čega sam se jako bojao), stoga sam gutao moje osjećaje svaki put kad se dogodilo nešto s čim se nisam slagao. Ili, ako bih rekao nešto s čim se drugi nisu slagali, odmah bih se pokunjio i ispričao.
Kada sam počeo susretati energetske iscjelitelje, stalno sam slušao o tome kako je moja grlena čakra blokirana i kako se moram izraziti. Nisam razumio. Nisam imao problema sa izražavanjem ljubavi i naklonosti. Nisam znao u čemu je problem. Što ne vidim?
S vremenom sam naučio da se radi o “negativnim” emocijama, a ne “pozitivnim” osjećajima.
Svaki put kad sam osjetio bol, tugu, obeshrabrenost ili ljutnju, ja bih zadržao svoje emocije, a one bi energično prijanjale za grlenu čakru.
Svaki osjećaj koji nisam priznao, izrazio i otpustio postao je zaglavljen. Postalo je čak toliko loše da sam na neko vrijeme prestao osjećati ikakve emocije. Osjećao sam se tupo. Nisam se mogao osjećati ni vrlo sretno ni vrlo tužno.
Imao sam taj nejasan osjećaj nezadovoljstva, bez obzira koliko pozitivan bio moj život. Toliko sam se bojao sukoba da nisam izražavao nikakvu negativnost i počeo sam imati probleme vezane za grlo (otečene žlijezde, hipotireoza) i veliku emocionalnu prtljagu. Nisam imao energije, samo sam htio spavati i jesti, jer to su bile jedine aktivnosti od kojih sam se osjećao bolje.
Sam sebi sam iskopao veliku rupu i znao sam da sam jedini koji se može izvući van. Polako, morao sam se nositi sa svim emocijama koje sam pohranjivao toliko godina. Morao sam se suočiti s brdom emocija, zapisujući sve što sam osjećao, tako da mogu izolirati probleme u mom životu, a zatim, na kraju, otkriti rješenja.
Postati svjestan mojih problema nije bilo toliko teško – bolno s vremena na vrijeme, naravno, ali sigurno lakše nego sljedeći korak u procesu – mijenjanje mog ponašanja.
Morao sam govoriti svoju istinu. Znao sam da trebam početi razgovarati o zakopanim osjećajima koje sam otkrio. Morao sam razgovarati s onima koji su me povrijedili, zauzeti se za sebe i promijeniti puno toga u životu.
Znao sam da će možda doći do onih „zastrašujućih sukoba”. Odlučio sam da moj strah od sukoba neće pobijediti moju želju za promjenom. Odlučio sam početi govoriti i napokon već jednom zaljuljati brod.
I sada sam sretan što mogu izvijestiti da sam još uvijek ovdje! Sukob me nije ubio, kao što mi je govorio moj ego. Stigao sam na drugu stranu u jednom komadu i naučio puno u tom procesu.
Zapisao sam 7 stvari koje sam naučio otvarajući i deblokirajući svoju grlenu čakru. Volio bih da sam to znao kada sam započeo ovaj put pa sam ih zato odlučio podijeliti s vama danas, u nadi da će vas to poštedjeti muke kroz koju sam ja prošao.
1. Prihvatite one koji vas izazivaju
Postoji nekoliko ljudi koji mi padaju na pamet dok ovo pišem. Ljudi koji vas najviše izazivaju su obično oni koji vam se ne sviđaju. A ne sviđaju vam se, jer se oni odlučuju za izbore s kojima se vi ne slažete.
Ti ljudi izazivaju vaš pogled na stvari. Problem je u tome što često reagiramo agresivno kako bi opravdali vlastite načine obavljanja stvari ili svoje stavove.
Ako ih prigrlimo i prihvatimo kao učitelje – što i jesu, nećemo se više sukobljavati s njima i početi ćemo učiti od njih.
Ti ljudi vam daju priliku da promijenite svoj način obavljanja stvari i promotrite još jedan način života. Svaki od njih vas može nečemu naučiti. Potražite lekcije i cijenite što su ti ljudi u vašem životu.
2. Razmislite prije nego što se izrazite
Na primjer, neke osobe vas mogu naučiti da se zauzmete za sebe, jer vas iskorištavaju. Oni izazivaju vaš nesiguran stav svojim odnosom prema vama. Drugi puta, osoba vas može podučiti ljubavi tako što vam je nikada neće izraziti.
Možete naučiti kako izražavanje ljubavi može učiniti da se osoba osjeti voljeno, podržano i suprotno, ako ljubav nije izražena.
To što vi osjećate nešto na određeni način ne daje vam dopuštenje da budete neosjetljivi na osjećaje drugih. U redu je biti ljut ili tužan, ali ne namjerno povrjeđivati drugu osobu svojim riječima. Budite osjetljivi. Komunicirajte svoju poruku s koliko god ljubavi možete.
3. Otpustite
Način na koji će druga osoba primiti vašu poruku je izvan vaše kontrole. Dokle god govorite svoju poruku ljubavi, morate dopustiti da druga osoba osjeti ono što joj je potrebno da osjeća.
Budite ono što jeste. Budite ljubav. Budite otvoreni i iskreni i otpustite. Ne pokušavajte kontrolirati ishod.
4. Konflikt je zdrav!
Sukob je prirodan i potreban da bi se mogla dogoditi promjena. Kada vam netko prezentira novu ideju, ta svježa ideja je u sukobu s prethodnim pogledom na svijet. Možete odabrati u tom trenutku – ili usvojiti novu ideju ili je odbiti.
U svakom slučaju, dogodio se inicijalni sukob kad ste čuli tu novu ideju. Nikada ne bi rasli da niste doživjeli sukob u svom životu. Morate biti izloženi novim idejama i ponašanjima kako bi izazvali svoju percepciju, inače ćete biti zaglavljeni i doživljavati istu stvar iznova i iznova.
Ako ste govorili i stvorili konflikt, znajte da ste osporili način postojanja te osobe. Dopustite joj da prihvati ili odbaci vašu ideju, bez prosuđivanja i dajte sve od sebe kako bi zadržali svoju toplu iskrenost.
Osim toga, ljudi izgledaju glupo kada vrište i mašu rukama po zraku, stoga vi govorite smireno i djelujte hladno kao krastavac!
5. Vaše emocije mogu biti zaglavljene
Vaše emocije daju nijanse vašem iskustvu. Zamislite ih kao leću kroz koju gledate svijet svaki dan. Svaki put kada imate neku drugu emociju, vaš objektiv mijenja boju. Odaberite objektiv, a zatim pustite da ode. Ne morate zadržati osjećaj.
Mi smo u nevolji kada se čvrsto držimo prošle boli. Ljudi to čine iz straha. Iz straha od izražavanja, sukoba, nemoći, bespomoćnosti i tako dalje.
6. Ne prisiljavajte druge da se izraze
Samo osoba koja je sigurna u sebe može se iskreno, otvoreno i s ljubavlju izraziti. Vi ne kontrolirate način na koji se drugi izražavaju. Najviše što možete učiniti je stvoriti siguran prostor, u kojem, bez osuđivanja, možete biti iskreni.
Budite nježni i puni ljubavi s njima. Na kraju, oni će znati da mogu sigurno reći ono što oni imaju za reći.
7. Vi ste glavni
Ako dobijete osjećaj da nosite puno emocionalne prtljage, sjetite se da ste vi jedini koji je se može osloboditi.
Možete tražiti pomoć od prijatelja, člana obitelji ili kvalificiranog stručnjaka, ali u konačnici, ako niste spremni otvoriti se i otpustiti, vi ćete ostati gdje jeste.
Zato budite jaki. Budite ono što jeste i otvorite svoje srce za promjenu.
Dakle, ako želite stvarnu promjenu, govorite i otvorite svoju lijepu grlenu čakru. Vaše riječi su snažne. Koristite ih za stvaranje pozitivne promjene u svom životu!

Vodič za ostvarenje želja – korak po korak






Već dugo vremena govorim o manifestaciji želja. Namjera mi je da ljude učinim svjesnim neograničene moći koja im je data od trenutka kad su rodjeni i nadam se da mogu pomoći da probude svoj unutrašnji potencijal kako bi ponovo uspostavili svoju vezu sa izvorom kreacije.
Vjerujem da je uspjeh, sreća i zadovoljstvo u životu direktno proporcionalan nivou svjesnosti, prisustnosti. Cilj naših života je da se probudimo do najvišeg nivoa svjesnosti koji se ponekad zove prosvijetljenost. Naš jedini zadatak u životu je da povećavamo nivo svjesnosti kroz učenje, rad i život.
Najbrži način za ostvarenje bilo čega iz nevidljivog svijeta i njegovo otjelovljenje u stvarnom, fizičkom svijetu je kroz proučavanje Univerzalnih zakona. Trebali bismo učiti cijelo vrijeme, a ne samo ponekad.
Moramo shvatiti ove zakone i učiniti ih dijelom našeg svakodnevnog razmišljanja, učiniti ih dijelom nas samih. Kad se to dogodi, onda smo, zaista, prosvijetljeni. Tada više nema napora i život postaje lagani proces kreiranja, bez stresa.
Jednostavno zamolimo i to nam je dato, jednostavno damo a dobijemo više. Medjutim, to moramo shvatiti, jer nije dovoljno to samo znati. Znati i razumjeti su dvije različite stvari.
Razumijevanje dolazi iz svjesnog, a znanje iz super-svjesnog uma koji je povezan sa najvišom inteligencijom univerzuma. Da bi zaista znali ove zakone, moramo sebe stalno podsjecati na njih. Moramo ih studirati, misliti o njima sve dok ne postanu naša druga priroda. Tada ćemo doživjeti prosvjetljenost.
Primjetio sam da mnogi ljudi čitaju moje tekstove ali malo njih razumije kako da ih koriste , zato sam kreirao korak po korak vodič kako bih pomogao ljudima da iskoriste ove principe kako bi ostvarili sve što požele.

Prvi korak: Definišite jasno vaše glavne ciljeve. Ako ne znate šta želite onda Vam Univerzum ne može pomoći. Izjavite jasno šta želite i budite što odredjeniji. Zapisivanje cilje u formi namjere uvijek pomaže
Primjer: ” Namjeravam zaraditi 20 000 mjesečno (u kojoj hoćete valuti)”, “namjeravam upoznati osobu svog života.” i sl.
Drugi korak: Smisli dobru afirmaciju za svaki od svojih ciljeva. Afirmacija mora biti uvjerljiva i mora biti istinita. Korištenje emocionalnih riječi uvijek pomaže. Primjer “Biram da ostvarim 100 000 (uzmite koju hoćete valutu) SADA. Prihvatam to ili nešto bolje.” Korištenje riječi “biram” dodaje ekstra uvjerljivost afirmaciji nego kad bismo samo rekli “ostvariću 100 000”, onda nam naša podsvijest ne bi vjerovala.
Uvijek dodajte ono “prihvatam to ili nešto više” vašoj afirmaciji i bićete zapanjeni koliko je to “više”. Korištenjem riječi SADA , pokrećete moć kreacije, stvaranja , zato što je SADA jedino vrijeme koje postoji, i jedino vrijeme kad možete iskroistiti moć kreacije .SADA je jedino vrijeme za ostvarivanje tj. manifestaciju onoga što želimo, za čim težimo. Kad kažemo “SADA” onda iskazujemo istinu.
Nemojte se zafrkati pa reći “ali ja ne vidim tih 100 000?”. To što trenutno posjedujete je iluzija, a tih 100 000 vec posjedujete na energetskom nivou, tako da iskazujete istinu.
Treći korak: Programirajte svoju podsvijest afirmacijama koje ste smislili. Jednom kad Vaša podsvijest prihvati afirmacije kao istinu, kreacija se dešava automatski. Vjerovatno ste čuli da Vaše konzistentne misli postaju Vaša realnost (ono o čemu mislimo najviše vremena je ono što dobijamo)
Afirmacije su jedan od najmoćnijih načina da ono što najviše želite pretvorite u konzistentnu misao. Da bi Vaš podsvjesni um što brže prihvatio afirmaciju kao istinu, morate ga strpljivo uvjeravati govoreći mu istinu opet i nanovo.Ovdje je jedna istina na koju se morate stalno podsjećati, svaki put kad izgovarate Vašu afirmaciju.
” Na višem (dubljem) nivou sam povezan sa najvišom inteligencijom univerzuma koja je stvorila i uvijek će stvarati cijeli fizički svijet. Zbog toga imam moć da kreiram sve što poželim u bilo koje vrijeme”.
Četvrti korak: Praćenje vlastitih misli od momenta do momenta, koncentracija. Um uvijek ima tendenciju da misli negativno, to je priroda ljudskih bića, i to je rezultat evolucije.


Kada postanemo imitacija

Najvažniji period za formiranje naših uvjerenja jeste period ranog djetinjstva, psiholozi kažu da je presudan period od pete do sedme godine, gdje se taj sedmogodišnji ciklus (prvih sedam godina) kroz cijeli život kopira i ponavlja. Kao dijete, mi  neposredno poslije rođenja, funkcionišemo kao mali stroj koji samo jede, obavlja fiziološke potrebe i spava. Roditelji nas maze i ljube, ali mi toga nismo svjesni. Mi smo u nekom prelaznom periodu između sfere nesvjesnog odakle smo došli i sfere svjesnosti u koju tek uranjamo. 

Odrasli ljudi se prema nemoćnim stvorenjima postavljaju tako da osjećaju potrebu da ih zaštite, kasnije, kada ta nemoćna stvorenja počnu da ispoljavaju svoje potrebe i prohtjeve, njima postaje prenaporno i očekuju od njih poslušnost kroz koju  pronalaze svoj mir. Kasnije, to maleno biće prema kome su ispoljavali toplinu i zaštitu, u trenucima kada postaje svjesno sebe i spozna da se oko njega nešto dešava, počinje da niže svoje prve svjesne utiske. Tu prvi put doživljava stvarnu emotivnu bol, kroz odbacivanje u trenucima kada treba majku a ona ne razumije njegove potrebe ili se posvećuje nečemu "mnogo važnijem" u tom trenutku. Možda je majka opterećena ličnim frustracijama i neurednim odnosima sa ocem, ili finansijskom situacijom, ljubavnikom, gledanjem serije ili nečim drugim, tako da nema ljubavne energije kojom će se posvetiti djetetu, već se njena komunikacija svodi na "obavezu" hranjenja i presvlačenja, uz željno iščekivanje kada će dijete zaspati da se "riješi" njegovog plača i zahtijevanja pažnje. Kada dijete doziva majku noću iz kreveta i ona se ne odazove, ili zbog toga dobije prijekor, pa čak i batine, tu se javlja rascjep unutar ličnosti. Tu dijete stvara prvo uvjerenje koje glasi: "kada nešto želim - to ne mogu dobiti". Ono ustvari ima potrebu za ljubavlju, pa uvjerenje istovremeno glasi "trebam ljubav - ali je ne mogu imati". Tu počinje naša neutoljena glad za ljubavlju. No, s obzirom da smo odbijeni, da naše želje nisu uslišene, zbog ogromne boli koju osjećamo, da bismo preživjeli, mi postajemo lažni. Trudimo se pokopati, zaboraviti bol i počinjemo imitirati život. 

Zbog negativnih iskustava, prestajemo dozivati majku i tražiti od nje pažnju. Dalje nastavljamo usamljeni, otupljenih osjećanja, jer smo naučili da je to nešto kroz što slijedi bol i odbacivanje.Ustvari, ispunjavamo majčina očekivanja i počinjemo spavati, imitiramo budnost ali smo duboko uspavani, pod anestezijom, zajedno sa svojim primarnim potrebama i svojom boli, zahvaljujući tome ne osjećamo ništa. Mnogo kasnije, nismo u stanju da formiramo uspješne ljubavne odnose, imamo strah od bliskosti i emotivnog otvaranja jer se plašimo odbačenosti i povrijeđenosti . Naše ponašanje i način života oslikava konstantnu potragu za ljubavlju "koje nema" i ta praznina stoji kao zid između nas i partnera, dok kroz istu odzvanja eho neugodnih sjećanja  iz kojih naše nesvjesno može izvući obrazac "voljen sam i zaštićen samo kada sam nemoćan" i privući bolest kao način da postanemo nemoćni i izazovemo potrebu partnera da nas zaštiti.  Ta nemoć može biti bilo koji vid nesposobnosti da se ide kroz život ne bi li se partner zadržao. Zato sposobne, jake i nezavisne žene  ponekad nesvjesno "otjeraju" partnera od sebe.

Često svoju potrebu za ljubavlju nastojimo kompenzirati bjesomučnom kupovinom raznih stvari, ali ta glad za posjedovanjem je ništa drugo nego potreba za ljubavlju. Mi imamo želje za posjedovanjem nekog materijalnog dobra - auta, vikendice, odjeće - ali istovremeno imamo u podsvijesti odgovor da to ne možemo imati, jer je auto, vikendica, odjeća - ustvari "ljubav koju mi ne možemo imati" to je odgovor iz dječijeg kreveta, na svaku pomisao i želju uključuje se automatski odgovor "nema šanse da to dobiješ", jer  "nisi vrijedan toga" - nas željeni predmet jednostavno odbacuje. 

Ustvari, mi se kroz cijeli život krećemo kao usamljena i odbačena osoba sa razvijenim odbrambenim mehanizmom. Mi smo imitacija koja unutra vješto krije pokopanu bol.  Dokle naš odbrambeni mehanizam funkcioniše, dotle smo društveno prihvatljiva osoba. Postajemo ovisni o mišljenju društva. Dok uspijevamo da održimo finansijski balans, brak, porodicu, posao -  drugi nam kažu "šta hoćeš, imaš sve što ti je potrebno za sretan život, i opet si nezadovoljan". Naše imitiranje sreće se uporno nastavlja kako ne bismo stršali i bili smiješni sa svojim emotivnim potrebama. Mi smo neprihvatljivi kao emocionalno biće i svjesni toga postajemo jako učtivi, civilizovani i urbani. Uklapamo se u modne trendove i društvena zbivanja. Osho je u jednoj knjizi primijetio da nas petjerana civiliziranost udaljava od naše animalne prirode koja je istinski dio nas i koju uporno nastojimo potisnuti i zamaskirati, zbog čega nismo u stanju da opušteno živimo. 

Ljudi jednostavno vjeruju da se može pronaći stvar koja će nas učiniti sretnim, samo je potrebno imati je u dovoljnoj količini ili dovoljno dugo, ali uvijek nas za svaki takav pojam vezuje vječno prisutni strah od gubitka. Sve što možemo izgubiti, to nas ne može ni usrećiti. Ali, najgore je kada izgubimo sebe, kao što se dogodilo onog trenutka kada smo postali imitacija. Da bismo ponovo pronašli put ka sebi, trebamo se probuditi iz sna u koji smo davno pali. 

Deset ključeva za aktivno vladanje



1. Slušajte mudrost svog srca, koje se ispoljava putem signala ugodnosti i neugodnosti. Kad birate određeno ponašanje, pitajte svoje tijelo "kako se osjećaš povodom ovoga?", ako vaše tijelo pošalje znak fizičkog ili emotivnog stresa, budite pažljivi. Ako vaše tijelo šalje znak odobravanja i udobnosti, onda nastavite.

2. Živite u sadašnjosti, jer je to jedini trenutak koji imate. Obratite pažnju na ono što je ovdje i sada. Prihvatite u potpunosti ono što dolazi, kako biste mogli da ga procijenite, nešto naučite, a za tim nastavite dalje. Sadašnjost je takva kakva treba da bude. Ona odražava vječite zakone prirode koji su vam nametnuli upravo ovu misao, upravo ovu fizičku reakciju. Taj momenat je ovakav kakav jeste zato stoji univerzum takav kakav jeste. Nemojte da se borite protiv vječitog toka stvari; umjesto toga, budite jedno sa njim.

3. Nađite vremena da budete tihi, da meditirate, da smirite unutrašnji dijalog. U trenucima tišine, shvatite da prepoznajete svoj izvor čiste svjesnosti. Obratite pažnju na unutrašnji život tako da vas vodi intuicija, a ne spoljašnje interpretacije o onom što je dobro i što nije dobro za vas.

4. Napustite svoju potrebu za spoljašnjim dokazima. Vi sami ste sudija za ono što je dobro za vas, i vaš cilj je da otkrijete beskonačnu korist u sebi, bez obzira šta drugi misle. Velika sloboda leži u ostvarenju
ovoga.

5. Kad primijetite da reagujete bijesno ili se suprotstavljate bilo kojoj osobi ili prilici, shvatite da se borite sami sa sobom.Izražavanje otpora je odbrambeni mehanizam nastao usljed starih rana. Kada se oslobodite tog bijesa, izliječićete sebe i uključićete se u tok univerzuma.

6. Znajte da svijet "tamo negdje" reflektuje stvarnost "ovdje". Ljudi na koje suviše burno reagujete, bez obzira da li s ljubavlju ili mržnjom, su projekcije vašeg unutrašnjeg svijeta. Ono što najviše mrzite je onošto najviše poričete u sebi. Ono što najviše volite je ono za čime najviše čeznete. Upotrebite ogledalo odnosa da biste upravljali svojim razvitkom. Cilj je potpuna samospoznaja. Kad to dostignete, ono što najviše volite automatski će biti tu, ono što vam je najmrskije će nestati.

7. Otklonite breme presuđivanja osjećaćete se mnogo lakše. Presuda određuje kao dobre ili loše situacije koje jednostavno jesu. Sve se može razumjeti i oprostiti ali kad presudite, vi odbacujete razumijevanje i prekidate proces učenja da volite. Osuđujući druge, vi reflektujete nedostatak sposobnosti da sami sebe prihvatite. Zapamtite da svaka osoba kojoj oprostite doprinosi ljubavi koju gajite prema sebi.

8. Ne zagađujte svoje telo otrovima bilo putem hrane, pića ili negativnih emocija. Vaše tijelo je više nego sredstvo za održavanje života. Ono je vozilo koje će vas nositi na putu vašega života. Zdravlje svake ćelije direktno doprinosi da se dobro osjećate, zato što je svaka ćelija tačka svjesnosti koja sadrži polje svjesnosti da ste to vi.

9. Zamijenite strahom motivisano ponašanje sa ljubavlju motivisanim ponašanjem. Strah je proizvod memorije koja boravi u prošlosti. Sjećajući se onoga što nas je pogodilo prije, mi usmjeravamo našu energiju da bismo bili sigurni da se stara patnja neće ponoviti. Ali pokušavajući da prošlost nametnemo sadašnjosti nikad nećemo odagnati strah od toga da budemo povrijeđeni. To se dešava samo kada nađete sigurnost sopstvenog bića, a to je ljubav. Motivisani istinom, koja je u vama, možete se suočiti sa bilo kojim strahom, zato što vaša unutrašnja snaga ne preza od straha. Razumite da je fizički svijet samo ogledalo dublje inteligencije. Inteligencija je nevidljivi organizator materije i energije, i kako deo te inteligencije obitava u vama, vi sudjelujete u organizirajućoj snazi kosmosa. Zato što ste neodvojivo povezani sa svim, ne možete sebi da dopustite da zagadite vazduh i vodu na planeti. Ali na dubljem nivou, ne možete sebi da dopustite ni da živite sa zagađenim umom, jer svaka misao ostavlja utisak na cjelokupno polje inteligencije. Živjeti u balansu i čistoći je najviše dobro za vas i za zemlju.

10. Život je kreativan poduhvat. Postoji mnogo nivoa kreacije i samim im mnogo nivoa za moguće vladanje. Biti apsolutno živ, ne suditi i prihvatati sebe je vrhovni cilj, ali veoma je bitno djelovati iz koncepta cjeline. Pošto društvu nedostaje vizija kraja puta, eminentni psihijatar Erik Erikson se jada: "naša civilizacija u suštini ne podržava koncept cjelokupnog života." nova paradigma daruje nam takve koncepte, ujedinjavajući tijelo, um i duh. Godine koje slijede trebalo bi da budu vrijeme u kom će život postati cjelina. Krug se zatvara i svrha života se ispunjava. U ovom cilju, aktivno vladanje nije samo način da se doživi ekstremna starost - to je put do slobode.

Moć fokusa

ili, ono na što smo fokusirani - raste.

Zamislimo da je naš um foto-aparat. Naš mentalni fokus jeste predmet na koji je usmjerena naša pažjnja, odnosno objektiv foto-aparata. Sad, ako je naš objektiv (fokus) usmjeren na neki prizor šume, ne možemo nikako kao krajni efekat dobiti sliku mora, već ćemo stalno "izbacivati" slike šume.

Naše želje i ono što želimo da vidimo u našoj stvarnosti obično se ne poklapaju sa onim na što je usmjeren naš fokus i na šta trošimo mentalnu energiju. Ako smo konstantno usmjereni na nedostatak onoga što želimo, na primjer, želimo novi automobil, ali je naš fokus na tome da imamo stari automobil i da nemamo novi i bolji. Stalno imamo sliku da nam ovaj automobil ne valja, znači naš foto-aparat stalno izbacuje slike starog automobila kojim smo nezadovoljni, osnovna emocija je - nezadovoljstvo i to tako postaje dio naše stvarnosti. Na taj način nećemo manifestovati noviji i bolji automobil, nego ćemo živjeti u drugačijoj stvarnosti, onoj koja nam se manje dopada.

Mi smo često usmjereni na nedostatke nečega u životu, a manje primjećujemo ono što imamo i nismo baš zahvalni na tome. Najčešće, ono što imamo nekako podrazumijevamo kao da je to normalno, dok naš um stalno usmjerava fokus na ono što nemamo i kreira nove želje i potrebe, kao i uvjerenja da nam baš samo to nedostaje da bismo bili sretni. Na primjer, imam lijep život, posao, porodicu i sve je ok, ali moj laser u glavi samo kruži i traži nedostatke i rupe koje treba zakrpiti i onda se bazira na nešto konkretno i sva energija se slije u tu rupu, snažno povuče fokus na konkretnu stvar odnosno nedostatak. I onda krene stvarnost koja stalno emituje taj nedostatak ili sve više nedostataka. Ako je naš fokus usmjeren na nemanje novca, onda stvarnost "štanca" slike nedostatka svega što povlači nedostatak novca - namirnice, neplaćeni računi i strah, neizvjesnost kao prateća emocija.

Problem prebacivanja fokusa na obilje jeste u tome što mi sumnjamo. Sumnja nam smeta da se prebacimo na obilje, jer smo ograničeni na jedan izvor obilja, čvrsto vjerujemo da su izvori obilja ograničeni. Recimo, radimo za neku malu platu i isključili smo sve mogućnosti da nam novac dođe iz nekog neočekivanog izvora. Činjenica je da neki mali i ograničeni iznos novca zaista ne može pokriti sve potrebe i troškove i ta činjenica nas snažno uvlači u držanje fokusa na neimaštini. I naša stvarnost stalno potvrđuje da smo u pravu. Jer, ono u što vjerujemo reflektuje se kroz našu stvarnost. Svi smo u pravu - u domenu onoga u što vjerujemo. Ako se čvrsto držimo uvjerenja da moramo raditi za mali iznos novca, za tačno određenog poslodavca, da ne možemo uključiti i druge izvore prihoda - tako će nam i biti, to je naš fokus, tamo je usmjeren objektiv našeg foto-aparata i to će nam biti slika stvarnosti. Ako prebacimo fokus na obilje, može se desiti da dobijemo ideju čime bi se dodatno mogli baviti da proširimo izvore prihoda. Mnogi će otkriti da se mogu baviti nekim hobijem, kreativnim radom, izradom nakita, umjetnina, bar danas u vrijeme interneta može se imati i besplatna reklama i promocija svojih radova u javnosti. Sve je bolje od toga da tapkamo u mjestu i kukamo, fokusirani na stalni nedostatak.

Kaže se, ko hoće nešto, nađe načina, ko neće - nađe izgovor. Činjenica je da dosta ljudi traži izgovor za svoje stanje, pronalazeći krivca u nekom drugom, samo da bi opravdali svoje stalno nezadovoljstvo. Od toga niko nema štete, osim njih samih. Imamo državu takvu kakva je, imamo političare takve kakvi su, imamo loše puteve, loše plate, ali zašto smo fokusirani na ono loše. Pogledamo li oko sebe, vidjećemo jako puno skupocjenih automobila, kuća i vila, sređenih i lijepih ljudi, punih prodavnica, lijepo sređenih ulica. Možemo sami odlučiti na šta ćemo biti fokusirani u svom mjestu, u svojoj državi, na svom poslu. Naravno, imamo svi radne kolege i ovakve i onakve, pozitivne i negativne. Ne držimo fokus na negativnostima, primjećujmo ono što je lijepo i radićemo na tome da to sve više zapažamo i to će toliko narasti u našoj stvarnosti. Naše kolege su takve kakve jesu, ali ako stalno držimo fokus da je neko smarač, da trača, da laže i sl., mi ćemo tolikim naglašavanjem negativnih osobina potpuno potisnuti u sebi sposobnost da pronalazimo ono dobro u ljudima i tako sebi činiti štetu. Šta nas briga što je neko sklon tračanju, on time ne šteti nama i mi imamo drugu stvarnost, to je dio njegove stvarnosti u kojoj je on potpuno u pravu. Mi ne možemo mijenjati njegovu stvarnost. Svi imamo svoje argumente. Mi nećemo dozvoliti da nas neko uvuče u te prazne rupe i tako povuče naš fokus, praveći od sebe gubitnike. Ne, mi sami odlučujemo na šta ćemo biti fokusirani i biramo obilje, blagostanje, ono dobro u ljudima, ono dobro u svijetu.


Trebamo samo stvoriti naviku svjesnog fokusiranja pažnje koja će kroz neko vrijeme preći u automatski proces i potisnuti staru naviku negativnog fokusiranja. Najvažnije je jutarnje buđenje, jer čim se probudimo naša pažnja postaje usmjerena na nešto, obično se nadovezuje na neku brigu od juče, odmah krenemo o nečemu brinuti i prebirati po mislima.  Neki ljudi imaju prijeku potrebu da se odmah uhvate vijesti i novina, crne hronike i aktuelnih dešavanja u svijetu, gdje su uvijek najviše istaknuti negativni događaji i tako programiraju svoj um i cijeli dan su fokusirani na negativna očekivanja, pa i prestaju da primjećuju ljepotu života. Zašto smo gladni informacija - zato što je naš um zapravo željan znanja, pravog znanja, naš duh želi da raste. Naša duša ne poznaje nacionalnost, vjeru, religiju, sve duše su isto pred Bogom, Mi sebi uskraćujemo pravu hranu, što je između ostalog i molitva, usmjeravanje pažnje ka Bogu. Zašto ne bismo dan započeli sa molitvom i nekim pozitivnim stvarima. Postoji dosta načina kako možemo istrenirati naš um i programirati na pozitivno fokusiranje, pa umjesto da hvatamo u fokus neku negativnost, brigu, problem ili lošu vijest, da odmah ujutro uhvatimo neku lijepu sliku, dobru misao i sl. a to možemo izvesti i tako da se okružimo lijepim i pozitivnim stvarima tamo gdje spavamo i gdje se budimo.

Naš um je takav da stalno traži za nešto da se uhvati, za neki program, ujutro kada se probudimo to je poput paljenja računara i podizanja sistema, ono što imamo programirano to i vidimo na ekranu, i te sve negativne vijesti kojima smo pretrpani, utiču na kreiranje fokusa. Trebali bi svi da zaobiđemo veliki dio informacija i vijesti, te raznih objava na društvenim mrežama. Tamo možemo vidjeti da je dosta žena fokusirano na svoje "rane" i negativna iskustva, lomove i padove, i svako malo objavljuju statuse o tome kako ih je neko povrijedio, gazio  i sl., te i dalje nastavljaju privlačiti samo takva iskustva u životu, fokusiranje na prošlost, na emocionalne rane neće donijeti dobru budućnost. Ili, praćenje vijesti o poznatim ličnostima koje nas nerviraju i iritiraju i ostavljanje negativnih komentara, to je znak da smo najčešće fokusirani na ono što nas nervira i da nismo usmjerili fokus na ono što volimo. Jer, nije do te ličnosti koja nas iritira, nego je do nas- zašto uopšte dajemo pažnju tome, mi smo usmjerili objektiv foto-aparata u tom pravcu i dobili sliku, koju onda kritiziramo. Pa tako samo kritikujemo sebe i svoj izbor. Mi imamo određenu količinu energije u sebi, hajmo reći kao rezervoar goriva i sad možemo birati putanju, i vozimo u pogrešnom pravcu, zalutamo u neku šumu i krenemo da psujemo šumu što smo se tamo našli, ali šuma je samo stajala tamo nepomično i nije uticala na naš izbor. Mi smo se usmjerili ka njoj i potrošili određenu količinu goriva (energije). Nekad stvarno uložimo puno energije u krive izbore i vrlo malo imamo za povratak na pravu putanju, i tada osjetimo ogroman napor, jer teže se vratiti i uhvatiti kurs. U suštini, ako ne vidimo sliku koju želimo, to je znak da smo na krivom putu i bolje je odmah mijenjati fokus, nego uporno nastavljati u neželjenom pravcu.

Nezadovoljstvo sobom - ključ kriticizma, laganja i ogovaranja



Svi se u određenom trenutku možemo definisati kroz određenu emociju, koja je poput unutrašnjeg kompasa pokazatelj našeg sveukupnog duhovnog stanja. Emocije su glasnici koji nas obavještavaju da u sebi nosimo određena uvjerenja. Emocije se kreću na skali od potpuno niskih i negativnih pa do onih jako visokih, vibrantnih, vezanih za osjećaj ljubavi i radosti. Kroz određenu emociju, u svakom trenutku možemo otkriti dosta o sebi. Posebno ako smo dugoročno praćeni određenim negativnim tipom emocije poput depresije, malodušnosti i sl., onda se trebamo zapitati koje uvjerenje doprinosi konstantnom održavanju na najnižim emocionalnim skalama. U svakom slučaju, neželjene emocije, gubitak energije i životne radosti upućuju na nezadovoljstvo sobom, svojim zdravljem, ukućanima, načinom života, poslom koji radimo, finansijama...Uvijek postoji masa uzroka (uvjerenja) koje povezujemo sa našim stanjem. Nezadovoljstvo sobom i svojim životom nas, dakle, konstantno održava na niskim vibracijama i uvlači u sve veće stanje nezadovoljstva. Iz tog razloga podliježemo raznim modelima negativnog ponašanja, od čega je kriticizam možda najštetniji oblik izražavanja vlastitog nezadovoljstva. 

Kažu da svijet ne vidimo onakvim kakav jeste, već onakvim kakvi mi jesmo. Većina nas će sigurno potvrditi činjenicu da, u trenucima kada smo sretni, zadovoljni i ispunjeni, nam rijetko pada na pamet da razmišljamo o drugima i kritikujemo ih. Nekada smo toliko okupirani svojom srećom da nam svi oko nas postaju dragi i da bismo ih bez ikakvog razloga zagrlili i poljubili. U nekim drugim okolnostima, kada smo "nadrndani" i nezadovoljni, iste te osobe nas iritiraju,  u saobraćaju postajemo nervozni, nerviraju nas prolaznici, gužve u tržnim centrima, u svemu pronalazimo mane i postajemo savladani kriticizmom.   Tračanje i ogovaranje drugih ljudi nije ništa drugo do kriticizam koji proističe iz nezadovoljstva vlastitim životom. Upravo kada ogovaramo i kritikujemo kolegicu s posla koja je obukla suvše kratku suknju ili se zabavlja sa oženjenim šefom, trebali bismo se zapitati kojim segmentom svog života smo nezadovoljni, šta nas to podstiče na kriticizam. Osobe koje se bave takvim radnjama nam više daju informacije o samom sebi nego o onima koje ogovaraju i kritikuju. Postoje osobe koje u životu nisu uspjele u nekim svojim namjerama i onda počnu da uočavaju kako je svaki "seljak" uspio u gradu, kako svaka "fukara" ima više para od njega, vozi bolje auto i sl., i time ustvari najviše govori o svojim uvjerenjima. Mi se zaista uvijek trebamo baviti samo sobom i možemo mijenjati samo svoj dio svijeta. Naša paralelna realnost uvijek odgovara ličnoj vibraciji i oslikava tačno ono u što vjerujemo. Mi moramo znati da neki "seljak" koji je došao u grad ne može nikako uzeti ono što nama pripada niti uskratiti našu "nafaku".  Kvalitet naše energije u stanju kriticizma je zaista jako nizak i nedovoljan za stvaranje bilo kakvog uspjeha. Mi smo, kolektivno, na ovim prostorima u jednom masovnom stanju kriticizma prema državi i ljudima na vlasti. To nam ne pomaže u procesu samoostvarenja, bez obzira koliko taj kriticizam bio opravdan, mi dosta štete nanosimo sebi jer se držimo u ropstvu nezadovoljstva, koje korelira sa niskim vibracijama i unosi ih dalje u našu porodicu, dom, lične odnose i sl. Paralelno s bilo kakvim kriticizmom, u naše energetsko polje se uvlače razne negativne emocije, pa smo kao nacija počeli da vibriramo na nivou žrtve i poprimamo kolektivno sivilo.

S druge strane, ako se vratimo na lični nivo, primijetićemo da često usmjeravamo kriticizam prema samome sebi. Nekada on proističe iz uvjerenja da drugi imaju loše mišljenje o nama, koje zapravo proističe iz lošeg mišljenja o samom sebi i uvjerenja da smo u životu nešto uradili pogrešno zbog čega mislimo da nismo vrijedni poštovanja i uvažavanja. To može biti snažno vezano za osjećaj krivnje koji vučemo iz porodičnih odnosa. Naši roditelji su, vjerovatno iz vlastite nesvijesti i neznanja, našu životnu energiju opteretili osjećajem krivnje iz nekih njihovih frustracija i nezadovoljstva sobom. Zaista, ništa ne može tako snažno da izvlači životnu esenciju i energiju iz nas kao život sa osjećajem krivnje. Pošto smo "krivi" što smo se rodili i što smo mučili naše roditelje svojim prisustvom, pošto se nisu najbolje snašli s nama u svojim životima, mi nosimo neraščišćene račune od malih nogu. Zamislimo sad da su to računi za neplaćenu struju i vodu, koje skupljamo nekih 30, 40 ili više godina. Mnogo duga se nagomilalo, jer nismo riješili na vrijeme, nismo se nikad obračunali sa roditeljima. Zato smo odrastali, principijelno nezadovoljni sobom, dakle, sa velikom dozom kriticizma prema sebi. Šta može osoba koja je odrasla sa kriticizmom ponuditi drugima, do isti taj kriticizam. Kažu da, ako stisnemo narandžu, iz nje može izaći samo sok od narandže, ništa drugo. Isto tako, u raznim životnim okolnostima, iz nas izlazi samo naša esencija, naš sok ili otrov koji se nalazi u nama. Rezultati koje imamo su uvijek u skladu sa našom esencijom, reflektuju se na naše odnose, finansije, posao i sl.  Ako je to zaista otrov što nosimo u sebi, onda će se on ogledati u vidu kriticizma upućenom drugima, laganju, varanju i ogovaranju.

Onaj ko je zaista zadovljan sobom, i ko istinski poštuje sebe, zasigurno neće zaljevati otrovom svijet oko sebe. Našu vlastitu bol  nikada nećemo iscijeliti nanošenjem boli drugima, naš osjećaj krivnje nećemo iscijeliti tako što ćemo nametati drugima osjećaj krivnje, naš vlastiti kriticizam i nezadovoljstvo sobom nećemo nikada iscijeliti tako što ćemo drugima upućivati kritike. Samo ćemo ulaziti u sve veće konflikte i udaljavati se od onoga što bismo izvorno trebali biti, a to doprinosi sve većem stanju nezadovoljstva i uvijek ćemo imati emociju kao pokazatelj gdje smo trenutno. Ako nismo zadovoljni tom emocijom, imamo alarm da nismo tamo gdje bismo trebali biti. Situacija je alarmantna posebno onda kada smo dugo u nekom stanju depresije i nezadovoljstva, to je jednostavno znak da se ne poklapamo sa svojim nefizičkim ja, da smo poput voza koji je ispao iz tračnica.  Mada smo svi možda, u manjoj ili većoj mjeri nekoga povrijedili u životu, sigurno smo u nekom trenutku života shvatili da se ne ponosimo time i da bismo najradije promijenili neke segmente prošlosti. I sve je dobro dokle god preispitujemo sebe i bavimo se svojom dušom, problem nastaje onda kada ne uviđamo koliko štetimo svojoj duši vjerujući da nešto radimo bezazleno, vjerujući da "ne ogovaramo, već samo prenosimo istinu", vjerujući da ne varamo partnera već "samo pokušavamo ugoditi sebi"...trebamo znati da sve što radimo - radimo sebi, za svoj napredak ili nazadak, računi se uredno gomilaju u ladici...

I ono što je možda najvažnije jeste činjenica da bilo kakva neriješena energetska veza između nas i druge osobe, ostaje otvoreno pitanje koje nam iscrpljuje energiju. Bilo kakvo uplitanje u energetiku druge osobe, recimo ogovaranjem, mi aktiviramo određene karmičke posljedice i knjižimo na svom računu određeni teret. Sad, može se taj uknjiženi teret stvarno odraziti na naše finansije, da baš imamo finansijski manjak u životu, da jednostavno po principu instant karme dođe do naplate na nekom segmentu života. Ako u životu općenito "šepamo" na polju finansija ili zdravlja i sl., onda nam baš i ne treba da dodatno pogoršavamo stanje tim negativnim energetskim upetljavanjem, jer smo već u minusu i samo ga dodatno povećavamo. Svi mi imamo neke segmente života gdje smo energetski jači, a neke gdje smo energetski slabi, isto kao što imamo organe u tijelu koji su energetski slabi pa stalno imamo jedan te isti zdravstveni problem, jer se stresovi i konflikti uvijek odraze na najslabijem organu. Recimo, svaki stres na poslu ili u kući, mi dobivamo upalu grla i visoku temperaturu ili upalu mokraćnih organa i sl. Isto tako, možemo imati osjetljivo polje finansija, pa svaki stres ili konflikt pojačavaju gubitak i odljev finansija, jer nam je to slaba energetska tačka. Dakle, ako nismo baš toliko energetski, finansijski i zdravstveno jaki da možemo svoje stanje nazvati "zadovoljavajućim", onda ne bismo ni slučajno smjeli da se uplićemo u dodatna opterećenja negativnom energijom. S druge strane, ako jesmo dovoljno energetski jaki i zadovoljni, ona nam takve negativnosti  neće ni trebati niti ćemo se baviti njima. Tako da imamo zakonitost koja kaže da da je uvijek i uvijek, uzrok uplitanja u negativnost činjenica da već u nama postoji energetska slabost i odljev energije, odnosno nezadovoljstvo i konflikt. Umjesto što padamo u negativna stanja, trebamo se baviti sobom i tražiti načina da popravimo vlastito stanje, jer ga nećemo popraviti ako se još više odajemo negativnim obrascima ponašanja, već obrnuto, kada u svakom iskušenju prepoznamo priliku da se odupremo i izdignemo iznad poriva za kritiziranjem, ogovaranjem, laganjem i varanjem. Tek tada možemo računati da će energija da radi za nas, jer zapravo, u svom životu imamo dosta situacija u kojima moramo pobijediti sebe, odnosno, prevazilaziti "starog" sebe i stvarati novog i boljeg sebe. A takve situacije su često maskirane u "beznačajne sitnice", ali to je poput kapanja pokvarene česme koja kap po kap napravi ogroman račun, zato moramo obratiti pažnju na svaku kapljicu.  

Uvjerenja i emocije - filter stvarnosti



Život je igra svjetla i sjene. U Platonovoj alegoriji o pećini, ljudska percepcija života se svodi na ono što pokazuju sjenke na zidovima pećine. Ljudi su cijeli život okovani i zatvoreni u pećini u kojoj gori vatra i čiji plamen stvara odraz ljudskih kretnji.  Izvan pećine postoji prava, sunčeva svjetlost, ali je onima koji su navikli na život u mraku (zabludi) taj izlazak na svjetlo suviše bolan. Onaj koji izađe na sunce, teško da bi mogao objasniti ovima u mraku šta je prava istina. U praktičnom životu je mnogo primjera u kojima, plašeći se svjetla, grčevito tražimo povratak u svoj mrak, jer smo tako navikli  i  uprkos dubokoj patnji, ne želimo na svjetlo. Čak i kada nam život pruži priliku da se oslobodimo, mi ne prepoznajemo zbog čega se to dešava. U suštini, život u pećini je metafora za zarobljenost materijalnim, čulnim i tjelesnim, izlazak na svjetlo je proboj u svijet višeg uma, svijet ideja,  oslobađanje od lažnog pogleda na život. U  psihološkom smislu, to je život diktiran iz podsvijesnih programa koji se izražava jezikom emocija. Svaka emocija je program,  reakcija prema određenoj sjeni na zidu. Danas ćemo možda promijeniti cijeli spektar emocija, od zadovoljstva, ushićenja, do ljutnje, nervoze, bijesa, agresivnosti, tuge i sl., što znači da je naša percepcija stvarnosti subjektivna i podložna promjeni. 

Ako gledamo neki film na tv-u, tužna scena će nas rasplakati. To ne znači da postoji realan uzrok naših suza, već program u nama koji je usađen putem odgovarajućeg uvjerenja. Uvjerenja su temelj našeg operativnog sistema. Iz uvjerenja proizilaze emocije. Bez uvjerenja nema ni emocije. Šta je uopšte uvjerenje? To je psihička energija, mentalni koncept, način na koji obrađujemo određene informacije. Sve što izaziva određenu reakciju u nama, znak je da imamo taj program. Mi smo kolektivno programirani da na gubitak bliske osobe reagujemo tugom i suzama. Ali to ne znači da je to jedini mogući način reagovanja i da je to ispravno. Naša vezanost i ovisnost o drugima uslovljava takve reakcije, odnosno, u njihovoj pozadini je utisnuto uvjerenje da nas fizičko prisustvo određene osobe u našem životu čini sretnim, cjelovitim, potpunim i sl. Nekada se desi da gubitak partnera kompenziramo tako što grčevito tražimo novu "metu" za koju ćemo se zalijepiti i jedino možemo "normalno" funkcionisati kada smo zalijepljeni za nekoga. 

Stvarnost  jeste iluzija, odnosno, način na koji doživljavamo svijet je iskrivljen, nepostojan. Jer, stvarnost se mijenja u skladu sa udaljenošću koju prelazimo od jedne emocije do druge. Naša lična vibracija nepogrešivo govori o dominantnoj emociji i uvjerenju koje iza nje stoji i to je filter naše stvarnosti. 

U svojoj knjizi "Traži i dobićeš" E. i J. Hicks su iznijeli sljedeću skalu emocija: 

  1. Radost/Znanje/Moć/Sloboda/Ljubav/Poštovanje
  2. Strast
  3. Entuzijazam/Žudnja/Sreća
  4. Pozitivno iščekivanje/Uvjerenje
  5. Optimizam
  6. Nadanje
  7. Zadovoljstvo
  8. Dosada
  9. Pesimizam
  10. Frustracija/Razdražljivost/Nestrpljivost
  11. „Ophrvanost“
  12. Razočaranje
  13. Sumnja
  14. Zabrinutost
  15. Svaljivanje krivice
  16. Obeshrabrenost
  17. Gnjev
  18. Osveta
  19. Mržnja/Jarost
  20. Ljubomora
  21. Nesigurnost/Krivica/Nedostojnost
  22. Strah/Tuga/Depresija/Očaj/Bespomoćnost
Svako od navedenih emocionalnih stanja ima u pozadini sebi srodno uvjerenje i vezano je za odgovarajuću sliku iz spoljnog svijeta, odnosno našu percepciju te slike. 

U kontekstu zakona privlačenja, željeno se ispunjava tek kada se ne nalazi u filteru naših uvjerenja, zakačeno za neku emociju. Često se nailazi na pojam "otpuštanje želje", nevezivanje za željeno, a svjedoci smo da nam nešto dođe tek kada više o tome i ne mislimo, odnosno, nemamo nikakav mentalni stav niti je naša psihička energija fokusirana oko toga. 

Činjenica, ponovljena bezbroj puta, je  "kako zračimo, tako i privlačimo", jer naše dominantno uvjerenje, odnosno emocija vezana za njega, će privlačiti sve više i više takvih okolnosti, jer je to naš unutrašnji vid stvarnosti. Odnosno, iluzija takve stvarnosti će nam se činiti sve realnijom. Na primjer, ako smo podozrivi i nepovjerljivi, uvijek ćemo u ljudima pronalaziti razloge zbog čega ćemo opravdavati svoje uvjerenje, i zaista će nam se činiti da uvijek privlačimo ljude kojima ne možemo vjerovati. To će biti naša subjektivna stvarnost. Ako smo razočarani u ljude, ljubav, život, sve više razočarenja će dolaziti k nama, jer ništa osim toga ne možemo propustiti kroz naš filter, ono fino nećemo rezonovati, jer naš subjektivni vid nije podešen da vidi te fine slojeve. Što nam je vibracija niža, to ćemo uočavati ono "lošije" i obrnuto. Izađemo li na ulicu nervozni i agresivni, u svakom ćemo pokretu oko nas pronaći nove razloge za nerviranje, nećemo naći mjesto na parkingu, naići ćemo na gužvu u saobraćaju, neko će nam stati na nogu u trgovini, primijetićemo da se ljudi u gradskom prevozu ne kupaju ili vole jesti bijeli luk, a vrijeme je tako loše da je nemoguće osjećati se dobro. Tako će naša vibracija da pada sve niže i niže i podržaće naše uvjerenje da je spoljni svijet kriv što se tako osjećamo. Naša subjektivna stvarnost će zaista djelovati kao takva i na kraju možemo ocijeniti da nam je dan bio grozan, nikakav. Što više takvih dana propustimo u svoj život, više ćemo se ukorijeniti u navici, više postajemo rezonantni sa neželjenim nego sa željenim okolnostima.  

Naše emocije i uvjerenja su unutrašnja molitva. Možemo mi željeti nešto, na primjer, novi automobil. Ali, prva reakcija, prva misao na novi automobil će nam nepogrešivo reći o našem uvjerenju i emociji koja je presudna. To je filter kroz koji nam dolazi stvarnost. Možemo uzeti stvarnost kao krutu materiju, uvjerenja su poput cjediljke za čaj. Što je naša vibracija niža, ona je gušća, percepcija je uža. Više vibracije su rjeđe i raspršuju se na širi prostor, vezane su za širu percepciju stvari. Kroz širu percepciju (cjediljku) smo sposobni da propustimo i akumuliramo više "stvarnosti", niska i gusta vibracija sprečava dolazak bilo čega novog u naš život, drži nas u stagnaciji i opšti kvalitet života je slab. 

Na skali emocija, strah, tuga i depresija imaju najnižu i najgušću vibraciju. Kroz njih ne možemo protisnuti ništa lijepo u našu realnost. U toj realnosti ništa nema svoju ljepotu, ne možemo ništa dati niti primiti, čini nam se da smo stalno uskraćeni, a ustvari ni sami ne dajemo ništa. U drugoj realnosti, kako naša vibracija raste, primjećujemo ljepotu svuda oko sebe, raste naša potreba da dajemo bez očekivanja čime se otvaramo i za mogućnost primanja.  

Mnogi od nas žele ljubav i partnerstvo, ali kada se to desi, začas dođe do pada vibracije i problema, teško se opstaje na duže staze. Kada dođe do raskida, obavezno je tu tuga, depresija i očaj. Mi ne vidimo da su naša uvjerenja, baza našeg sistema, doprinijeli tome. Kroz odnose sa drugima mi bismo trebali da ih osvijestimo i prevaziđemo. Svaki put, kada se suočimo sa problemom i preprekom, to je prilika za rast i znak da treba da se mijenjamo. Mi se ne trebamo mijenjati radi partnera, već radi samoga sebe. Kada se mijenjamo radi partnera, da bismo mu udovoljili i ugodili, tada padamo na nižu vibraciju i sve više se ovisnički vezujemo, gubimo samopoštovanje i partnerovo poštovanje. Kada se mijenjamo radi sebe, da bismo popravili svoje slabosti i promijenili štetna uvjerenja, tada podižemo svoju vibraciju, sve više imamo ljubavi prema sebi, raste nam samopoštovanje i partner nas automatski više poštuje. To znači da nećemo stahovati od stvaranja slobodnog prostora između nas u kome će da tinja sila privlačnosti.  Kada podignemo svoju vibraciju, nećemo se plašiti gubitka partnera, da ćemo biti ostavljeni ili iznevjereni, dok na niskoj vibraciji strahujemo, osjećamo ljubomoru i privlačimo sve više okolnosti koje rezultiraju ispoljavanjem ljubomore, straha i sl. 

Kada krenemo sa radom na sebi, počinju nam se otvarati vrata, jedna po jedna. Tako i štetna uvjerenja nestaju, ustupaju mjesto drugim, korisnim uvjerenjima. Nekada se to dešava na teži, nekada na lakši način. Možemo, prilikom čitanja neke knjige, naići na samo jednu rečenicu koja će da "klikne" neko dugme u našem sistemu i poslije toga jednostavno više nismo isti. Trebamo uporno raditi na sebi i ne odustajati od sebe. Knjige i tehnike ili ljudi koji su nam neophodni uglavnom pronađu nas, iako naizgled djeluje da smo mi njih pronašli. Sve se dešava u pravom trenutku i sve odgovara našoj trenutnoj vibraciji. Problem je što nama nedostaje fokus na sadašnji trenutak, jer uvijek živimo u prošlosti ili budućnosti, pa ne raspoznajemo svrhu onoga što nam je trenutno prisutno u životu. Pravi odgovori su nekada maskirani u naizgled sitnim i nebitnim stvarima. Ima jedna Rumijeva izreka koja kaže: "otkrio sam tajnu okeana posmatrajući kapljicu vode".  

Možda nismo dovoljno svjesni koliko je fokus važan i moćan. Primjera radi, poznajemo neku osobu cijeli život,  imamo prijateljski odnos prema njoj, potpuno lišen bilo kakvih ljubavnih ili seksualnih pretenzija, ali u jednom trenutku se dešava da se zaljubimo u tu osobu i naš fokus sa prijateljstva pomjeramo na ljubav. Ta osoba je ista kao što je oduvijek bila, ali pomjeranje fokusa nama mijenja percepciju stvarnosti i život nam se odjednom čini ljepšim pored te osobe.  Fokusiranjem na nešto drugo mi smo promijenili percepciju stvarnosti. Fokusiranje je investiranje mentalne energije koja je suštinski moćna krativna sila, ako je znamo koristiti. Ako je rasipamo tako što vrtimo neku sliku iz prošlosti i mislimo da je bilo što nije bilo, da nije bilo ovako, da je bilo onako, da sam rekao ovo a ne ono, sad bi bilo onako a ne ovako, to je kao da želimo ići naprijed, ali držimo nogu na kočnici. Takve propale mogućnosti trebamo eliminisati iz fokusa, jer sve što je bilo u nekom trenutku jeste savršeno odgovaralo tom trenutku i  trebamo ga prihvatiti kao dio svog razvojnog procesa.