MOJE MALO PARČE NEBA

MOJE MALO PARČE NEBA

Monday, January 29, 2018

VI



Nema dva ista čoveka na ovoj planeti. Svaka osoba je remek delo kreatora i potpuno unikatna. Savremeni život nam je na pleća natovario težak teret, vrednosti, način života, modu, tradiciju; sve je to nešto što neki misle da treba slepo pratiti da bi se „uklopili“ u društvo. Mnogi od nas na to i ne misle.
                   Nosi nas struja dok nas nešto stvarno ne protrese i natera nas da zastanemo i da se upitamo: jesam li ja stvarno ovo? Da li je ovo što ja zaista hoću? Da li ovo pruža zadovoljstvo? Kakvo značenje sve ovo ima?
                   Naše viđenje dobrog i lošeg ponašanja počinje u našoj ranoj mladosti i dalje se razvija u skladu sa vaspitanjem i okolinom. Uobičajeno je na većini mesta u svetu da žalimo kada neko koga volimo umre. To, međutim, nije tako u svim kulturama. I sama sam bila svedok tome u Africi, gde sam kao dete odrastala.
                   Naš prvi komšija bio je jako bolestan. Bio je na početku svojih 50 - tih godina, profesor na „Makerere“ univerzitetu u Kampali, Uganda. Nismo ga dovoljno poznavali lično, ali smo bili bliskiji sa njegovom ženom - fina osoba i dobra susetka koja se veoma ponosila svojim mužem i njegovim radom. Imali su odraslu decu koja su često bila sa njima. Jedne rane večeri začula se muzika i pesma iz njihove kuće. Čuo se glasan smeh. Pretpostavili smo da slave nekome iz kuće rođendan i dalje nismo obraćali pažnju.
                   Sutradan, naša susetka je došla sa najstarijim sinom. Izvinila se zbog muzike i upitala da li nam je smetala. Odgovorili smo „ne“ i da smo pretpostavili da imaju „žurku“.
                   „O, da, slavili smo, jer je moj profesor otišao na onaj svet“- rekla je ona. Prvo smo mislili da ne čujemo dobro i samo smo je začuđeno gledali. Tada se setila da razgovara sa ljudima iz druge kulture, nasmešila se rekla: “Oprostite, trebalo je da objasnim. Kada neko umre, naročito posle duge i teške bolesti, radujemo se, jer znamo da je to kraj mukama i da je njihov duh slobodan i da mu je dobro na mestu odakle smo svi došli. Da, on će nam nedostajati, ali bilo bi sebično i grubo da zadržavamo nekoga  ko bi zbog toga dalje patio, kad već ne može da bude bolje. Bilo je vreme da njegova duša ode, te mi proslavljamo ponovno rođenje u Duhu, gde je naš dom.“
                   Eto, tako oni doživljavaju smrt. Tako ih uče od malena, i mada im pokojni nedostaje, znaju da je to proces koji mora da se desi i njihovo poimanje smrti im olakšava njeno prihvatanje.
                   Ovo je bio samo jedan primer kako ono čemu nas uče utiče na naša uverenja i pomaže ili odmaže u raznim životnim situacijama. Da su se ovi ljudi našli u Evropi, i počeli da pevaju i igraju jer im je neko voljen iz porodice umro, verovatno bi ih proglasili ili ludima ili bezosećajnima. Društvo ne bi dalo prestrog sud, ali ne bi ni zastali da se upitaju ZAŠTO se ovi ljudi tako ponašaju. Kao što se kaže -„Kad nešto ne ide, ne ide“ - tako se ne treba ponašati.
                   Lepota rođenja na ovoj Zemlji je, između ostalog, mogućnost da postanemo ono što želimo. Mi smo u procesu POSTAJANJA onoliko dugo koliko to želimo. Kad jednom shvatimo da možemo birati ono u šta verujemo, kako da živimo svoj život i šta želimo - mi smo slobodni. To nije lagan korak, pošto se konvencije teško slamaju. Moramo da imamo želju da budemo sami sebi autentični, a ta želja treba da bude jača od straha da nas neće prihvatiti. Mi smo mnogo više od onoga čemu su nas učili: dete svojih roditelja, roditelj svoje dece, lekar, pisac, vatrogasac, muž, član crkve ili političke partije itd. Verovanja koja smo nasledili rođenjem stvaraju naše vrednosti kao i oblike prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. Ono što je u jednoj kulturi prihvatljivo, u drugoj nije, kao što smo videli. Isto pravilo važi za porodice: ono što je u mojoj porodici prihvatljivo, u vašoj možda nije. Tako neprestano upoređujemo i osuđujemo i pokušavamo da se uklopimo u nešto što je prihvatljivo, da ne bi odskakali na bilo koji način.
                   Biti pravedan prema sebi, živeti autentičan život, ne znači kršenje svih pravila. To samo znači da pratite samoga sebe, slušate svoje srce i verujete mu. Ako želite da nastavite svoje studije, a cela vaša porodica kaže da je to u vašim godinama glupo, šta ćete uraditi? Ako shvatite da se ne slažete sa onim što vaša crkva propoveda, hoćete li i dalje da budete njen sledbenik samo zato što drugi to očekuju od vas? Ako poželite da napišete knjigu i osetite da svetu imate nešto da kažete, hoćete li napustiti taj san samo zato što vaši prijatelji kažu da je to traćenje vremena? Pa, ako idete stazom manjeg otpora i pokušavate da radite šta drugi misle da je bolje za vas, to se zove „neverstvo prema sebi samom“. Ne može vas usrećiti život po tuđem receptu. Njima verovatno treba odobravanje drugih za sve što rade, takođe. Oni se ne ponašaju tako zato što vas ne vole, već zato što su naučeni da rade tako da izgledaju „normalno“ u očima društva, ma kako se zbog toga loše osećali. Prirodno, oni i vama žele taj lakši put, i tako i vi idete protiv vetra!
                   Teško je. Na početku. Prvi korak je uvek težak. Ali kad jednom iskusite predivan osećaj SLOBODE da budete VI, postaje lakše i smer vašeg života se menja kad počnete da ga kreirate prema svojim verovanjima. Stara poslovica koja kaže da ne možete sve zadovoljiti je apsolutno tačna. Vic je u tome što to niko i ne očekuje od vas! Usrećite sebe čuvajući svoj integritet, svoje pravo da odlučite ko ste, u šta verujete, živeći život u kome poštujete sebe, slušajući svoj unutrašnji glas. Odgurnite svoj Ego i slušajte svoju dušu. Ona vas nikada neće odvesti na stramputicu pošto je vaše najveće dobro njen cilj. Prateći svoju dušu dobićete nov, divan pristup životu i svi oko vas će dobiti želju da se razvijaju i uče. Želju da budu ono što jesu bez straha od odbacivanja. Oni koji odbacuju su oni koji se najviše plaše. Prema tome, živeći život tako što ste odani sami sebi je način da im pokažete da nema razloga za strah i da je sloboda samo na korak daleko!
                   Ne morate ništa da pokušavate. Lepota vaše jedinstvenosti baš je u toj jednostavnosti. Vi ste Vi. I to je sve što ikada treba da budete. Sijajte!



No comments:

Post a Comment