GESTIKULACIJA I GOVOR TELA

Govor tela

Jedna od najvažnijih karakteristika ljudi jeste komuniciranje. Čovek kao socijalno biće koristi komunikaciju da bi preneo drugima ono što oseća, misli ili želi. Iako postoje različite podele komunikacija, najšire je prihvaćena ona na verbalnu i neverbalnu.

Čovek je svesniji verbalne komunikacije, jer ona predstavlja reči koje ljudi izgovaraju. Međutim, svega 8% poruka čovek prima preko verbalne komunikacije dok 92% prima preko neverbalne.

Informacija koja se prenosi rečima može biti izmenjena kad joj se pridodaju neverbalni segmenti, jer poruke koje šalje telo utiču na vrednovanje, potvrđivanje ili negiranje onoga što je izrečeno. Tako istraživanja komunikacije između ljudi pokazuju da je informacija koja se razmenjuje između dve osobe u proseku određena: 15% samim sadržajem, 35% tonom glasa i 50% ponašanjem i fizičkom pojavom.

Neverbalna komunikacija je mnogo važniji i kompleksniji aspekt međuljudskih odnosa nego što na prvi pogled može značiti, jer pri svakoj komunikaciji telo čoveka šalje emocionalne signale koji utiču na osobe oko njega.

Govor tela neizbežan je deo komunikacije, a pažljivi posmatranjem može odati naše prikrivene misli. Govor tela obuhvata znakove dodira, orijentacije tela, držanja tela, gest rukama i klimanja glavom. Ti gestovi, svesni ili nesvesni, razlikuju se od kulturte do kulture, a neki od njih su konvencionalni i opšti. Istraživanja psihologa su pokazala da npr. Finac u razgovoru napravi za minut jedan gest, Italijan- 80, Francuz-120, dok Meksikanac- 170. 

Psiholog Maršal Nirenberg smatra da gestovi poručuju: otvorenost, odbranu, razumavanje, frustraciju, poverenje, nervozu, prihvatanje, očekivanje, sumnje i još mnogo toga. Tako postoji mnogo univerzalnih gestova, npr. osmeh je uglavnom pozitivan znak, mahanje pesnicom iskazuje ljutnju, dok zevenje predstavlja dosadu. Postoji razlika među gestovima koje koristmo u kući i van nje. Na poslu ljudi takođe imaju svoje kodove. Za bolju saradnju u poslu psiholozi preporučuju povećano korišćenje kontakta očima, klimanje glavom u znak razumevanja, kao i naginjanje i okretanje ka sagovorniku.

Za razliku od verbalne komunikacije u kojoj je moguće rečima prikriti šta zaista mislimo i reći neistinu, smatra se da govor tela ne može biti lažan. Tako i kada rečima iskažemo laž, naše telo šalje znake koji pokazuju da lažemo, jer ne postoji podudarnost kretnji koje upućuje telo i izgovorenih reči. Tako npr, pri izgovaranju laži zenice se skupljaju, lagano se vrpoljimo, stišavamo glas i naravno postajemo nervozni.

Poznati su slučajevi u kojima čovek govorom tela namerno nastoji da zavara i da pokaže ono što ne misli i ne oseća kako bi postigao određenu prednost, odnosno korist. Na primer, na takmičenju za Mis sveta, učesnica izvodi pripremljenne pokrete telom da bi odala dojam topline i iskrenosti. Zato ne treba da čudi što se takmičarke konstantno osmehuju, jer najednostavniji gest jeste upravo osmeh. Lažni osmeh koristi se da zamaskira osećanja. Ljudi koji izgube, osmehuju se da bi sakrili svoje razočarenje. Zatim, lažni osmeh može biti i način suzbijanja agresije i nervoze.

Iako malo pažnje posvećujemo ovoj vrsti komunikacije govor tela šalje različite poruke i upućenost u isto može pomoći u boljoj sveukupnoj komunikaciji među ljudima. Pri upoznavanju, impresije o suprotnom polu uglavnom se donose u prvoj četvrtini minuta. Prve impresije pokazujemo 55% govorom tela, 38% tonom i brzinom govora, dok se tek 7% naših impresija može naslutiti iz onoga što govorimo.

Studija sprovedena u Engleskoj na parovima koji su tek počeli da izlaze, pokazuje da je samo nekoliko pokreta potrebno da oda da li će njihova veza potrajati. Npr, noge muškarca okrenute prema ženi znače zainteresovanost. Žena koja prolazi prstima po kosi odaje jasan znak odobravanja i zainteresovanosti. Ali, i muškarac koji prođe prstima kroz kosu nije samo znak da vodi brigu o svom izgledu, već i da ste mu privlačni i da želi da vam se dopadne. Takođe, smatra se da kada nagnemo glavu ka sagovorniku pokazujemo da nam se sviđa.

Stručnjaci smatraju da je podizanje obrva najučestaliji neverbalni znak pozdravljanja i sviđanja. Tako kad ugledate nekog ko vam se sviđa, obratite pažnju na njegove obrve. Jer ako se podignu i spuste kada vas ugleda, znajte da je sviđanje obostrano.

„Ako želiš postići nešto od nekoga i neočekivano ga i sasvim čvrsto pogledaš u oči, a on se uopšte ne uznemiri, onda diži ruke od njega." (Herman Hese, Demijan)

Kako da prepoznate da se zabavljate sa psihopatom

Mačo muškarac, muževan, šarmantan, deluje sigurno u sebe, pomalo agresivan što naravno ide u prilog njegovoj muževnosti. Ume da lupi rukom o sto a u afektu a kada ga baš obuzmu emocije ( jer ne zaboravimo on je i izuzetno emotivan samo se to ne vidi na prvu loptu) udari pesnicom o zid da bi se smirio. Izuzetno ljubomoran i posesivan, voli da zna da njegova devojka pripada samo njemu.

Ideal mačo muškarca ili onoga što se često zove i alfa mužijak je nešto što se kod velikog broja devojaka negovalo još od malih nogu. One su na osnovu toga izgradile sliku „pravog muškarca“ koji zna šta hoće i koji zna da ih „muški“ zavede i obori sa nogu. Ono što im se naročito čini izazovnim kod ovakvih muškaraca jeste činjenica da je do njihovih emocija teško dopreti. One veruju da su oni suštinski emotivni momci ali koji svoje emocije ne rasipaju na sve strane i koji ih retko pokazuju jer to prosto nije kul. I ne samo da nije kul nego se i ne uklapa u ideal mačo muškarca. Iako su one često iznervirane činjenicom da im on ne pokazuje svoje emocije, muškarac koji bi prema njima bio blag, pažljiv, pun razumevanja ne bi im bio interesantan. Takav muškarac je običan šonja, ništa slično ovom „pravom muškarcu“ koji emocije daje na kašičicu.

Dakle, veliki broj žena upoznat je sa profilom mačo muškarca i usvojila ga je kao svoj tip muškarca sa kim teži da ostvari vezu. Ono što međutim veliki broj žena ne zna jeste da ispod ovog površnog šarma i muževnih osobina ( koje su zapravo jedna lažna sigurnost u sebe i odlučnost) leži emocionalna tupost i praznina. Ispod ove muževne snage vrlo često nalaze se ništa drugo do psihopatska obeležja ličnosti.

Naravno ne želimo da vas uplašimo ovom pričom. Kao što je nepohodno demistifikovati profil mačo muškarca tako je potrebno i objasniti šta psihopatska ličnost jeste. Značenje koje pripisujemo reči psihopata posledica je filmova u kojima su oni predstavljeni kao osobe sa kriminalnim dosijeom, ubice, siledžije i slično. Psihopata onakav kakav postoji u stvarnom životu ne mora da ima kriminalni dosije. To nije psihopata o kome gledamo u filmovima koji će da vas izbode u tuš kabini ili da vas ubije na spavanju. Psihopata u stvarnom životu može biti upravo taj čuveni alfa mužijak koji odiše muževnom snagom, deluje sigurno u sebe, vrlo je zavodljiv i šarmantan, prosto vas obara sa nogu… Nećemo da tvrdimo da su svi muškarci sa navedenim osobinama nužno i psihopate ali svakako smatramo da je dobro i korisno znati obeležja psihopatske ličnosti kako vam se ne bi desilo da padnete na šarm a završite sa psihopatom! Dakle, šta su tipično psihopatske osobine koje leže ispod zavodljivosti i šarma?

On ne izgleda ni ludo ni nasilno. Čak naprotiv, deluje vrlo stabilno i staloženo, kao muškarac na koga se u potpunosti možete osloniti, siguran u sebe i pouzdan. Nije retkost da poseduje magičnu privlačnost. Imate utisak da vas nešto prosto vuče ka njemu. U njega se ludački zaljubljujete a odnos sa njm se najbolje može opisati kao fatalna privlačnost. Veza sa njim u početku deluje kao „medeni mesec“. Sve je savršeno i vi ste ubeđeni da ste našli čoveka svog života.

Ovakav muškarac je najčešće izuzetno manipulativan i vrlo uspešan u prikrivanju svoje patologije. Ipak, ukoliko pronađete sličnost između njega i pokazatelja psihopatske ličnosti koje ćemo navesti, bilo bi dobro da se zapitate da li je vaš dečko samo alfa mužijak ili neko ko može biti opasan po vašu socijalnu, psihološku i emocionalnu dobrobit.

Pokazatelji psihopatske ličnosti

1. Grubost

Psihopata je sklon grubom ponašanju. On se lako potuče , preti drugima, ima ispade besa…Od njega ćete često slušati o nasilju u svom životu. On ima istoriju nasilnog ponašanja. Psihopata lako plane i radi opasne stvari kao što je prebrza vožnja, udaranje zidova i udaranje stvari. Njegovo nasilno ponašanje naravno uvek ima dobro opravdanje. U argumentima koje daje kako bi opravdao svoju agresiju vidi se manipulativna moć kojom on raspolaže. On će vas uvek ubediti da su drugi krivi, da je situacija bila takva i da nije imao izbora nego da nasilno reaguju. Jedna od njihovih glavnih karakteristika jeste bes.

2. Ubijanje vašeg samopouzdanja

Psihopata vas uporno spušta. On konstantno ispravlja vaše greške i koriguje vaše ponašanje. On će vam reći da ste predebeli, ružni, da loše pričate ili loše izgledate. Ponižavanje i uništavanje vašeg samopoštovanja omogućava mu da se prema vama loše odnosi kao da ste to zaslužili. Sa jedne strane on vas ponižava a sa druge veliča sebe. On vas uverava da je najbolja stvar koja vam se ikada desila. Njega želi tako mnogo žena a vi ste srećnica koja ga je ulovila i treba da budete zahvalni što je on sa vama. Ovakvim tretmanom i sami počinjete da sumnjate u sebe i budete previše obazrivi, pazite šta radite i kako se ponašate.

3 Emotivna klackalica

Veza sa psihopatom podseća na emocionalni rolerkoster. On ima faze kada je potpuno emotivno odsutan, hladan, nepristupačan. Ne želi da komunicira i deluje ljuto bez ikakvog razloga. Non stop vam nešto zamera i sve mu smeta. Nakon ove faze, on iznenada upada u fazu kada je beskrajno sladak i pažljiv, radi sve one stvari koje je radio kada ste započeli vezu. Kada nastupi ta “slatka” faza vi se nadate da je on raskrstio sa svojim lošim osobinama. Uzalud se nadate!

4. Posesivnost i kontrola

Psihopata ispoljava izrazito posesivno i kontrolišuće ponašanje. On vam zabranjuje da izlazite, stalno vas proverava, zabranjuje vam komunikaciju sa drugim muškarcima. Kada vas zove na mobilni a vi se ne javite on zahteva da zna razlog zašto se niste javili, sa kim ste bili i šta ste radili. On čeprka po vašem telefonu, proverava vašu poštu, pretura po vašoj torbi…Posesivnost i ljubomoru koju on demonstrira svojim ponašanjem, vi možete protumačiti kao pokazatelje ljubavi. Oni međutim nisu znaci ljubavi već sredstva kojima on postiže potpunu kontrolu nad vašim životom. Vrhunac kontrole on postiže kada u potpunosti ograniči vaše kretanje. On vam navodi argumente zašto na određena mesta ne smete da izlazite. Govori vam kako da se ponašate u javnosti, kako da se oblačite, koju muziku da slušate, sa kim smete da se družite… I na kraju kada u potpunosti uspostavi kontrolu nad vašim ponašanjem i kada ima potpuni uvid u vaša kretanja on stiče slobodu da radi šta hoće i nikada ne bude provaljen! Samim tim prelazimo na sledeću stavku.

5. Seksualni promiskuitet

Psihopata je sklon seksualnom promiskuitetu. On vrlo često vara i zbog toga što to radi vešto, retko bude uhvaćen na delu. Iako on laže i vara i ne oseća se krivim povodom toga, ponekada on može da se suoči sa svojim greškama ( najčešće kada je otkriven) i da deluje kao da se suočava sa posledicama svog ponašanja pošteno, hrabro i muški. On može da plače, grca, moli i obećava da se to nikada više neće ponoviti. Ovaj nastup je naravno još jedan vid manipulacije. Nakon što mu oprostite greške on će ih ponoviti jer jedna od ključnih karakteristika psihopata jeste nesposobnost da uče iz iskustva.

6. Panika zbog raskida

Psihopata se užasno plaši ideje raskida, osim ako naravno ta ideja nije njegova. Ideja da može biti odbačen od strane partnerke za njega je potpuno neprihvatljiva i učiniće sve da to spreči. Nije retkost da se slomi, rasplače, moli, obećava da će se promeniti ili čak preti samoubistvom. Obasipa vas telefonskim pozivima, zove na svakih pet minuta, zove vaše rođake, prijatelje i moli ih da vam prenesu koliko vas voli. Nije retkost da vas zovu njegovi rođaci kako bi vam pomogli da se pomirite. Nakon što vas privoli da ga primite nazad on neko vreme postaje sladak i pažljiv. Posle nekog vremena njegova potreba da vas kontroliše postaje još veća.

7. Patološka egocentričnost

Kao što smo već spomenuli, psihopata vas ubeđuje da je on najbolja stvar koja vam se ikada desila. On je uveren da je uvek u pravu i da sve radi ispravno. Njegove potrebe su uvek na prvom mestu. Neprijateljski je raspoložen prema svakoj kritici i burno reaguje kada ga kritikuju.

8. Uvek su drugi krivi

Jedna od bitnih karakteristika psihopate jeste odsustvo svakog uvida. On nikada ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje. Ako se radi o tome da vozi kao manijak i pokušava izgurati sa puta nedužnog vozača-kriv je drugi vozač. Ako vas je prevario, nije on kriv već sve te žene koje ga zavode. On je sklon projekcijama i optuživanju drugih za svoje nevolje.

9. Ne voli vaše prijatelje i porodicu

U cilju potpune kontrole vašeg ponašanja, psihopata počinje da vas okreće protiv vaših prijatelja i porodice. On pretpostavlja da bi vaši prijatelji mogli negativno da utiču na vaš odnos i mišljenje koje vi imate o njemu, zbog čega počinje da vam ružno priča o vašim prijateljima i da im zamera niz stvari. On može da vam zamera da se vaše drugarice ponašaju nedolično ili da se neke od njih čak lože na njega što naravo predstavlja vid manipulacije kojim će vas lakše udaljiti od vaših prijateljica. Često se dešava da i vašu porodicu ne može da podnese iz prostog razloga što ne može da podnese ideju da vas deli sa bilo kim.

10. Nesposobnost za ljubav

Psihopata ne ume da voli. Njegova patološka egocentričnost i emotivna tupost mu to ne dozvoljava. On u ženi ne vidi biće sa kojim istinski može da uspostavi intiman odnos. Za njega je žena samim tim što je žena, inferiorno biće. Žena je za njega funkcija. On od nje nastoji da stvori sredstvo za zadovoljenje sopstvenih potreba i u tu svrhu koristi se raznim manipulacijama kao što su ponižavanje, obezvređivanje, ljubomora i posesivnost. Ono ka čemu teži jeste da od žene napravi lutku, domaćicu, seksualnu robinju ili majku. Lutka mu služi da bi je pokazao drugima i na taj način nabildovao sopstveni ego time što pored sebe ima privlačnu ženu. Domaćica mu služi da sedi kući i zadovoljava njegove bazične potrebe. Seksualna robinja je žena koja robuje svim njegovim seksualnim perverzijama. Majka je ona koja podržava njegove poslovne uspehe, koja ga pazi, čuva i brine o njemu. Ona je često pametna žena koja je zaslužna za njegove uspehe ali za koje on beskrupulozno preuzima zasluge.

Mia Popić, REBT savetnica

Neverbalna komunikacija u svakodnevnim susretima...

Naš izgled, odijevanje, izrazi lica, držanje i gestovi mogu puno uticati na našu svakodnevnu interakciju sa ljudima. U svim tim susretima, jedna je karakteristika značajno ista, a to je prvi utisak. Prvim utiskom ostavljamno dojam o sebi, drugim osobama sa kojima se susrećemo, a na osnovu prvog utiska i mi zaključujemo o njima.

Mi možemo reći nešto o osobi na osnovu njenog držanja i stava tijela koji predstavljaju važne izvore informacija. Na primjer, na osnovu prvog susreta mi o osobi možemo zaključiti o njenoj privlačnosti , spolu, dobi, profesiji, njihovoj rasi, te opštoj pojavi.

Gest koji se prvi pojavljuje prilikom pozdravljanja jeste osmijeh i podizanje obrva. Izostanak ovog gesta ili neka grimasa licem prilikom susreta, može otežati komunikaciju i dati naznake postojanja negativnih emocija ili neprijateljstva.  Nadalje, postoji i gest rukovanja, a taj gest može biti različitog intenziteta i može varirati od mlitavog stiska ruke, preko čvrstog stiska sa obje ruke, do stiska rukom i obgrljivanja osobe sa kojom se pozdravljamo.

Veliki broj ljudi će po položajima svojih ramena odati da se osjećaju potišteno. Ne samo da ćemo kod tih ljudi vidjeti spuštenu glavu i ramena, već ćemo primjetiti kako uporno izbjegavaju kontakt očima. Kako vidimo, stav našeg tijela šalje jaku poruku o našem raspoloženju ljudima koji nas okružuju. Čovjek koji uspravno, podignute glave, hoda ne šalje istu poruku i ne ostavlja isti utisak na nas kao onaj sa pognutom glavom i ramenima.

Tjelesnim se stavovima mogu pri prvom susretu izražavati i posebne karakterisitke ličnosti kao što su dominantnost i submisivnost.

Dominantnost kao karakteristiku neke osobe možemo primjetiti prema slijedećim neverbalnim znakovima: podignutim obrvama, pozom sa rukama na bokovima, visoko dignutom glavom, gestom dlanovim okrenutim na dole, hodanjem nalik na šepurenje, ukoliko se radi o nekom sastanku onda lupanjem po stolu tokom govora, nižim tonom glasa i stavom isprsivanja.

Submisivnost kao karakteristiku neke osobe vidimo po znakovima: povećane ugaone udaljenosti, po crvenjenju lica, znakom glava u stranu, po povijenosti tijela, po smijuljenju, dlanovima okrenutim na gore, po slijeganju ramenima, po pozi naklona, po stidljivosti i višim tonovima glasa.

Nadalje, na osnovu nečijeg držanja mi možemo zaključiti da li je ta osoba zainteresovana za nas ili ne. Okretanjem svog tijela u pravcu osobe i blagim naginjanjem prema njoj mi dajemo, često nesvjesno, do znanja da poštujemo onon šta osoba govori. Ovo predstavlja jasan znak prijateljstva i predstavlja mali signal koji nam može reći da li smo od strane koga prihvaćeni ili ne. Također, kada sa nekim stojimo, stav našeg tijela može biti otvoren ili zatvoren. Otvoren stav podrazumijeva da nam je ugodno sa osobom sa kojom stojimo, a zatvoren može odražavati anksioznost ili nesviđanje. Odbrambeni stavovi mogu biti prekrštanje ruku preko grudi i usmjerenje nogu i tijela nasuprot osobe sa kojom stojimo.

Kako smo iz svega navedenog vidjeli, postoji veliki spektar neverbalnih znakova koji se koriste u svakodnevnim susretima. Da li ćemo mi nekome pokazati srdačnost prilikom susreta ili krajnju nezainteresovanost ovisit će od toga kako koristimo govor našeg tijela. Ako spadamo u osobe kojima je stalo do dobrih odnosa sa ljudima i ukoliko želimo napredovati u životu i razvijati socijalne vještine koje su veoma bitne, mi prilikom susreta sa ljudima moramo znati slijedeće:

Kontakt očima se treba podsticati, treba izbjegavati zurenje i održavati što češći kontakt očima koji vodi sviđanju i boljem upoznavanju govora tijela druge osobe. Izrazi lica bi trebali biti veseli i izražajni, a ne hladni i kontrolisani. Pokreti i klimanje glavom se također, trebaju koristiti kako bi smo podržali drugu osobu i ohrabrili je da govori, a to vodi većem dopadanju. Naravno i mi trebamo uzimati riječ, ali nikako ne trebamo držati monologe. Naši gestovi treba da budu otvoreni i izražajni, ali se treba paziti prenaglašavanja i pretjerivanja. Trebamo izbjegavati odbrambene i zatvorene stavove i gestove tijela. Naše držanje treba da bude uspravno i malo pognuto prema sugovorniku, a tjelesni kontakt umjeren ovisno od osobe sa kojom smo osobom tj. koliko je poznajemo. Naše odijevanje treba prilagoditi kako bi smo izazivali povoljne reakcije drugih.

Da li poznajete sve tajne rukovanja?

Opreznost, osetljivost, ravnopravnost i saradnja su karakteristike koje se koje se razotkrivaju već pri prvom rukovanju, a "idealno" rukovanje ne bi trebalo da traje duže od tri sekunde, piše hrvatski portal 24 sata.

Rukovanje, odnosno pružanje desne ruke u znak pozdrava i dobrih namera, spada u običaje velikog broja naroda i datira iz davne prošlosti. Tada su ljudi lako potezali oružje, pa je pokazivanje slobodne, desne ruke prenosilo poruku - "bez oružja sam i nemam loših namera". Ova stara civilizacijska navika menjala se kroz vekove.

Običaji rukovanja su različiti u mnogim zemljama, a postoje i krajevi u kojima rukovanje nikako nije primereno. Zato je poželjno da se upoznate sa pravilima rukovanja naroda sa kojim dolazite u kontakt. Isto tako, način i stil rukovanja variraju od osobe do osobe, a upravo te razlike dosta govore o ličnosti i karakteru. Način na koji vam neko stisne ruku ili kako vi to činite pri susretu takođe prenosi i različite poruke.

Načini rukovanja ostavljaju snažan utisak, a mogu da se dožive na tri osnovna načina. U prvom slučaju rukovanje može da izazove osećaj opreza ako osoba sa kojom se rukujete ostavlja utisak nadmoći i preuzimanja kontrole. Drugi je osećaj osetljivosti koji se pojavljuje u slučaju kad vi imate utisak da biste mogli da utičete na osobu s kojom se rukujete. Treći utisak pri rukovanju je osećaj ravnopravnosti. Sva tri osećaja direktno su povezana sa položajem dlana pri rukovanju.

Tzv. rukavica je pokroviteljski stav i otkriva ulizice

Način rukovanja sa oba dlana, pri čemu neko drugom rukom poklapa vaš dlan, naziva se "rukavica" ili "političarsko rukovanje" jer se tako često rukuju političari. Rukovanje sa oba dlana ostavlja pokroviteljski utisak. Uobičajeno se primenjuje u situacijama kad osobi pri susretu želite da pokažete da je vredna vašeg poštovanja i da želite da budete bliski, ali takav način rukovanja pri prvom susretu ostaviće utisak ulizice.

Dlan okrenut ka dole šalje signale nadmoći i dominacije

Dlan okrenut prema gore podsvesno šalje signale podređivanja. Zato, ako želite osobi sa kojom se rukujete da prepustite kontrolu, dlan okrenite prema gore. Istraživanja pokazuju da ukoliko su vam dlanovi ispruženi, najverovatnije ne lažete, a taj princip se primenjuje i kod rukovanja. Suprotno od toga, dlan koji je okrenut ka dole prenosi poruku nadmoći i dominacije.

Stisak mrtve ribe je najgori

Najgori utisak sigurno ostavljaju ljudi čiji je stisak ruke suviše mek i mlitav, tzv. stisak mrtve ribe, što šalje i slične signale o karakteru te osobe. Najčešće je reč o ljudima kojima nedostaje samopouzdanja.

Kad pružiti ili povući ruku

U većini zemalja pri poslovnom kontaktu čvrst stisak ruke tumači se kao znak profesionalnosti i samopouzdanja.

Međutim, širom sveta postoje velike razlike u bontonu rukovanja, pa se tako u Belgiji rukuju sa svima na početku, ali i na kraju sastanka. Ljubljenje u obraz, i to triput, takođe je uobičajeno, čak i ako se s nekim tek upoznajete. Austrijanci se takođe rado često rukuju, pa i sa decom. Rusi vole čvrst stisak ruke, ali su poznati i po srdačnim zagrljajima i poljupcima u obraz. Najčešće to čine muškarci, a žene su uzdržanije. Ako se nađete u Latinskoj Americi, pazite da ruku ne povučete prebrzo jer bi to moglo da se protumači kao odbijanje.

U Japanu obvezno pratite ponašanje domaćina, odnosno pustite ga da prvi inicira rukovanje, ali obratite pažnju i na to koliko duboko će vam se nakloniti. Tek tad uzvratite istom merom. Ako ste žena i u poseti ste u arapskim zemljama, isto sačekajte da vam sagovornik prvi pruži ruku jer neki od njih ne žele da se rukuju sa ženama.

Hvatanje za zglob ukrotiće i najvećeg agresivca

Ako osoba šalje signale da želi da dominira nad vama, u nekoliko je poteza spustite na zemlju. Pri rukovanju iskoračite jednom nogom napred da biste ušli u intimni prostor te osobe. Možete i njegovu ruku da uhvatite za zglob, što će agresivca u potpunosti razoružati.

Umesto zagrljalja pružite ruku

Rukovanje u privatnom životu češće je običaj muškaraca, a u poslovnim sferama jednako je zastupljeno i kod muškaraca i kod žena. Hvatanje levom rukom za lakat, nadlakticu ili rame pokazuje da ste s tom osobom vrlo bliski i intimni. Tako se uglavnom pozdravljaju muškarci, bliski prijatelji, kojima je to zamena za zagrljaj.

Ruku prvi pruža stariji, žena muškarcu, uz gledanje u oči

Rukujte se kratko, u visini lakta, pri čemu stisak ruke mora da bude čvrst, ali ne toliko da partnera zaboli ruka. Drugu ruku pritom nemojte da držite u džepu. Obvezno pri rukovanju uspostavite kontakt očima sa sagovornikom. Ruku prvi pruža stariji mlađem, žena muškarcu, a u poslovnim kontaktima nadređeni prvi pruža ruku nižepozicioniranoj osobi.
*Izvor: www.bizlife.rs

BOJA OCIJU OTKRIVA LJUBAVNI KARAKTER

Kada gledamo oči sagovornika važno je i da umemo da ih analiziramo ako hoćemo nešto više da saznamo o toj osobi. Tako, psiholozi tvrde da se u očima može otkriti i ljubavni karakter, način na koji volimo, dajemo i primamo emocije.

* Plave oči otkrivaju veoma atraktivne i harizmatične osobe koje bi sve učinile za ljubav. Osećajne su, pomalo i stidljive, pa često imaju problem sa opuštanjem u vezi. 

* Osobe sa smeđim očima veoma su strastvene u ljubavi, a kada je reč o prioritetima, porodica im je uvek na prvom mestu, emotivni su i vezani za decu na poseban način. Njima se u ljubavi uvek može verovati, veoma su kreativni i znaju da priređuju lepa iznenađenja. Osobe sa tamnosmeđim očima vole da dominiraju u vezi, a poznati su i kao dobri ljubavnici.

* Zelenooke osobe karakteriše vernost, ali i ljubomora. Sklone su brzom vezivanju i postojanim ljubavima. S obzirom na to da su vrlo radoznali, vole da eksperimentišu u ljubavi, ali i da zavode i uživaju u flertu i avanturama. 

* Osobe sa sivim očima deluju prefinjeno i veoma su izbirljive kada je ljubav u pitanju. Veoma su nežne i uvek spremne da podrže partnera, tako da se na njih može osloniti u svakoj situaciji. Zrelo razmišljaju o ljubavi i retko kada se kaju zbog svojih postupaka.

 — са Danijela Danijela.

PSIHOPATIJA (uzroci i karakteristike)

Uzroci psihopatije

Uzrok psihopatije, kao i ostalih poremećaja ličnosti, može biti loša socijalizacija u ranom detinjstvu, genetske karakteristike, kao i posledice telesnih i duševnih oboljenja. Najčešći su uzroci da su psihopate u djetinjstvu ili pretjerano strogo vaspitavane, tj. kažnjavane, ili su bili prepušteni sami sebi, tj. zanemareni.

Psihodinamičari tumače psihopatiju slabošću ega, zbog čega dolazi do izražaja nekontrolirano ispoljavanje nagona, ali i slabošću super-ega, što se očituje u nemogućnosti pridržavanja moralnih normi. Nepovoljni nasljedni činitelji, kao i činitelji okoline oblikuju psihopatske ličnosti. Terapijski pokušaji gotovo da nemaju uspjeha. Definicija i značenje pojma psihopatije i nadalje se raspravljaju.

Karakteristike psihopatije

Klasični psihopata odlikuje se - potpunim odsustvom savjesti - kao jedne važne osobine koju posjeduju normalni ljudi. On će se služiti svim sredstvima da ostvari svoje ciljeve. Radi se o ljudima koji su većinom - po samoj svojoj suštini – zli. Normalnim ljudima savjest na neki način služi kao kočnica, tako da će oni većinu svojih postupaka ‘vagati’, težeći tome da ne povrijede druge prilikom ostvarenja svojih ciljeva. Međutim, nemajući savjest u sklopu svog bića, psihopata se nalazi u jednoj situaciji u kojoj on ima veliku ‘prednost’ nad normalnim čovjekom. Njega ništa ne može da koči, osim možda onih pravila uspostavljenih u okviru pravnog sistema društva.

Najčešći opisi psihopata su: „Oni mogu biti simpatični, šarmantni, inteligentni, oprezni, impresivni,“ „mogu da ostavljaju utisak nekoga u koga se čovjek može pouzdati“, i „imaju mnogo uspjeha u zavođenju žena“: Međutim, „oni su neodgovorni,“ „rušilački nastrojeni“ i slično.

Veliku konfuziju pravi to što psihopate imaju dosta osobina koje mnogi normalni ljudi smatraju poželjnim ili zavidnim. Na primjer, oni često ostavljaju utisak jednog nevjerovatno čvrstog samopouzdanja. U mnogim slučajevima ispoljavaju jednu „nadprirodnu magnetičnu privlačnost za pripadnike suprotnog pola“.

Psihopate boluju od jedne stvarne mentalne bolesti koju on označava kao – potpuni i neizlječivi nedostatak osjećanja. Ukoliko psihopata uopšte nešto osjeća, onda su to emocije najpliće vrste. On čini bizarne i samo-destruktivne stvari zato što je potpuno imun na konsekvence koje bi normalnog čovjeka ispunile osjećanjima srama ili griže savjesti. Ono što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom, za njega predstavlja samo jednu malu nezgodu ili „čistu sitnicu“.

Psihopatija je sasvim uobičajena u ljudskom društvu. Postoji mnogo slučajeva psihopata koji normalno rade kao biznismeni, doktori, pa čak i – psihijatri. Oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi. Nedostatak savesti ih čini veoma efikasnim „mašinama“. Oni mogu biti briljantni, mogu da pišu naučne radove, mogu da imitiraju riječi pune emocija (veoma su uspješni glumci), međutim, vremenom postaje sve jasnije i jasnije da te njihove riječi nisu u skladu s njihovim ponašanjem. Oni su tip čovjeka koji će u jednom momentu tvrditi kako je strahovito pogođen bolom usljed smrti nekog bliskog prijatelja ili člana porodice, a u sljedećem momentu će otići na neku žurku ili u disko klub - „da bi to zaboravio“.

S obzirom da su veoma efikasni, u stanju su da obavljaju veoma kompleksne radnje koje su zamišljene tako da izazovu druge da im ovi daju svoju podršku za ono što oni žele. Na taj način mnoge psihopate su u stanju da dostignu visoke pozicije u društvu. Tek nakon dužeg vremena njihove kolege i saradnici postaju svjesni činjenice da je njihov uspjeh i napredak zasnovan na gaženju drugih ili kršenju njihovih prava.

Iako su potpuno indiferentni što se prava drugih tiče, oni često kod drugih ljudi veoma spretno inspirišu osjećaj iskrenog povjerenja. Psihopata nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja. Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete članovima svojih porodica, prijateljima i kolegama s posla. Psihopate se najčešće druže samo s onima od kojih mogu imati neke koristi. Za psihopatu je najvažnija jedino njegova „glad“, a sve ostalo je za njega ‘tamo negdje daleko’, osim ukoliko se to ne može apsorbovati s njegove strane u smislu neke vrste „hrane“. Za njega postoji samo jedno pitanje: „Da li se to može na neki način iskoristiti“ ili – „da li ja mogu nešto od toga dobiti“, a sve ostalo je od strane njegovih nagona rangirano kao manje vrijedno.

Ukratko, psihopata je – predator ili grabljivac. On se kamuflira uz pomoć jedne maske trezvenosti, a onda slično grabljivim životinjama tiho i neprimjetno prati svoju žrtvu, izdvaja je iz stada, približava joj se i krši njen otpor.

Dobri su stratezi i veoma dobro se maskiraju koristeći sve vrste riječi, gestova laži i manipulacija – kako bi uvukli žrtvu u svoju zamku. U mnogim slučajevima oni će prethodno skupiti što je moguće više informacija o svojim žrtvama, saznati sve njihove vrline, slabosti i mane, te će igrati na te karte koliko god je to moguće i kako im to odgovara.

Iako nemaju savjesti, oni će još u svojoj mladosti primjetiti tu „čudnu“ osobinu kod drugih, te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulisati tako što će se oslanjati ili apelovati na njihovu savjest. Psihopata će vas uvijek optužiti da radite ono što on radi ili namjerava da uradi. U svakoj interakciji između psihopate i normalnog čovjeka sa potpunim opsegom emocija, psihopata uvijek pobjeđuje. Psihopate se često nazivaju i „vukovima u jagnjećoj koži“. Za razliku od otvoreno agresivnih psihopata, mnogo više je onih koji spadaju u grupu tzv. ‘skriveno-agresivnih ličnosti’ (engl. covert-aggressive personalities).

Glavne karakteristike su im sljedeće:

§  Uvijek nastoje da se stvari rade onako kako oni misle da treba i jedino im je njihova ‘pobjeda’ na pameti.

§  Ambiciozni su kad se radi o sticanju moći i dominaciji nad drugima. Oni uvijek teže da budu oni koji su gore i da kontrolišu druge. Koriste cijeli jedan arsenal suptilnih i efikasnih strategija kako bi zadobili prednost u međuljudskim odnosima.

§  Mogu da budu veoma kulturni, šarmantni i zavodljivi. Oni znaju kako da dobro izgledaju i kako da pobjeđuju, ‘otapajući’ našu odbranu. Oni znaju šta će vam reći kako bi vi zaboravili na onaj svoj ‘osjećaj u stomaku’ koji vam govori da im nipošto ne vjerujete, a onda im dali sve ono što oni žele.

§  Mogu da budu beskrupulozni, podmukli, i osvetoljubivi borci. Znaju kako da kapitaliziraju na svakoj čovjekovoj slabosti a pojačaće svoju agresivnost ukoliko primjete da se posrnuli. Oni znaju kako da uhvate čovjeka u momentu kad je ovaj nesvjestan i nepripremljen. Ukoliko smatraju da ste ih u nečemu nadmašili ili da ste dobili više od njih, oni će to pokušati da preokrenu u svoju korist ili da vam se osvete. Oni bitku ne smatraju završenom sve dok oni ne pobijede.

§  S obzirom da nemaju savjesti, ne postoji ništa što može da ih koči. Oni znaju da razlikuju ispravno od pogrešnog, ali ne dopuštaju ničemu da im stoji na putu do onoga što žele. Prema njima, cilj uvijek opravdava sredstvo. Tako, su skloni da varaju i sebe i druge u vezi onoga što stvarno rade.

§  Eksploatišu ljude s kojima su u vezi. Gledaju na ljude kao na pijune u njihovoj životnoj igri. Gnušaju se svake slabosti i iskorištavaju svaku slabost koju nađu kod protivnika.

Psihopate su često dobri stratezi, međutim, nisu u stanju da vide suštinu stvari, većinom su preokupirani vanjskim izgledom („ambalažom“) a nisu u stanju da uče na osnovu vlastitih iskustava, kao što je to slučaj s normalnim ljudima.

§  Nemaju smisla za određivanje kada je stvarno potrebno da se bore a kad nije, niti imaju osjećaj za ‘fer-borbu’. Za njih svakodnevni život predstavlja jednu bitku i svako ko im stoji na putu da ostvare ono što žele, automatski se smatra neprijateljem. Opsjednuti su ‘pobjedama,’ uvijek su spremni i voljni za borbu.

§  Ne mogu da shvate da se dugoročne pobjede mogu ostvariti i tako da se ponekad nekome malo i popusti.

§  Konstruktivna ili fer borba njima je nepoznata. Smatraju da je svaka fer borba riskantna, tj. sa prevelikom mogućnošću za gubitak. Ili jednostavno, oni sebi ne mogu dopustiti nikakav rizik ukoliko su sigurni da na jedan nepošten način mogu doći do pobjede. Njih mahom zanimaju samo kratkoročne pobjede.

§  Nisu u stanju da prevaziđu svoju sebičnost i egocentričnost. Ne mogu shvatiti da nemaju pravo na baš sve što žele. Nakon svake uspješne manipulacije drugih, njihov ego postaje sve veći.

§  Ne mogu istinski da poštuju druge ljude niti da osjete empatiju. Znajući emotivne slabosti kod drugih, majstori su u pritiskanju pravih ‘dugmadi,’ kako bi kod drugih izazvali željene emocionalne reakcije.

KAFICU JOJ PRISTAVIM, SA KIFLE SKIDAM SOLI: Da li ste papučar?

Naravno da ne mogu svi muškarci da budu alfa mužjaci, ali ako ste se pronašli u bar jednoj kategoriji to znači da ste mekani kao jastuk od guščjeg perja i da slobodno možete da promenite ime u Sunđer Bob Kockalone. Očvrsnite, čoveče! I ne, to ne znači da povećate broj sati provedenih u teretani...

1. Ne znate da smuvate ribu

Ovde ne pričamo o nemogućoj misiji kada ste na skali lepote vi dvojka, a ona desetka. Pričamo o situacijama kada devojka jasno daje do znaja da joj se sviđate i da bi vas rado pustila da pođete putićem koji vodi do njene bašte. Devojke i nisu baš toliko suptilne sa tim znacima, tako da ćete sigurno uočiti po njenom govoru tela, očima, zabacivanju kose i vragolastom pogledu da li joj se sviđate ili ne. Ne možete da procenite? Pa zato što ste totalni šonja!

Još gora varijanta je kada vam se devojka nabacuje danima, otvoreno flertuje sa vama, šali se na način koji može biti i te kako dvosmislen. Ona vam se opako sviđa, ali nikako da dođe taj trenutak da stupite u akciju. Te je malo vremena, te vam košulja nije ispeglana, te niste obrijani ili nemate žvaku. Ili mislite da treba glumiti hladnoću i neosvojivu tvrđavu, pošto to sigurno pali. Aha, možda i pali – ali samo na filmskom platnu! Žene vole da love i možda će se malo više pomučiti da osvoje onog koji se ne da zavesti. Ali to će joj dosaditi vrlo brzo, dići će ruke i preći na sledećeg.

Ona mučenica jedva čeka da je uzmete divljački, a vi se igrate vruće-hladno, idete kod nje na kafu (i stvarno pijete kafu!) ili smatrate da treba da prođe mesec dana pre nego što se odvažite da je uhvatite za ručicu, a posle dva-tri meseca već je vreme za prvi poljubac. Njoj će jednostavno da prekipi, proglasiće vas za mlakonju kakav i jeste i dok se vi napokon nakanite da napravite taj korak, ona uveliko uživa u nekom pastuvu koji je znao šta hoće, kako to da dobije i nije trošio vreme i reči.

2. Konsultujete mamu za svaki korak koji napravite

Ima li šta gore od maminog sina? Jeste da je majka jedna i da naravno da se mora poštovati. Da, lepo je što brinete o svojoj mami, ali prevelika vezanost za dotičnu oteraće svaku potencijanu trebu iz vašeg ljubavnog gnezda. Zivkanje mamice minimum 5 puta dnevno da vam kaže kako da podgrejete grašak ili ispeglate čarape, već prelazi u patologiju. Mada sama činjenica da peglate čarape vas automatski plasira u  kategoriju totalnog mekušca, šonjo!
Jeste da je lepo kad imamo sve na gotovo – spremljen ručak, opran i ispeglan veš, obrisanu prašinu i usisan patos, a sve to začinjeno maminom ljubavlju. Ali ako ste konj od 30 godina i još uvek to očekujete od mamice, svaka devojka će zaključiti da ste nesposobni da sami egzistirate, stoga – nikad nećete moći da budete glava porodice.

A i zašto bi vas vaša majka tetošila do zrelog doba? Rodila vas je, malo li je? Odgajala, oblačila i kuvala vam omiljena jela, pa zar nije vreme da uživa napokon sad kada ste vi stasali da se brinete sam o sebi? Jeste da majke (pogotovo na našim prostorima) nikada ne žele da njihova deca odrastu, drže ih na kratkoj uzici i uživaju u tome da su potrebne svojoj mladunčadi, znaju da razmaze svoje sinove do besvesti i da se beskrupulozno petljaju u svaku poru njihovih života, ali čoveče - presecite pupčanu vrpcu već jednom!

3. Preterane nežnosti u javnosti

"Duškili, dodaj mi šećer. Sunašce moje, hoćemo li na kafu? Živote moj, želiš li sladoled?" i slične grozote praćene bezbrojnim poljupcima osobi kojoj su deminutivi upućeni, pretežno u čelo.

Jeste da ćete često čuti kako su muškarci stoke jer ne pokazuju svoja osećanja, ali to ne značida treba da idete u krajnost! Da se ne lažemo, ima žena kojima će ovakav odnos i prijati i koje vole da budu mažene i pažene svakoga trenutka svakoga dana, ali da se razumemo - to nisu žene. To su samo devojčice koje još uvek veruju u jednoroga i zlato na kraju duge i koje će uvek ostati tatine Barbike. Nijedna prava žena neće očekivati od svog muškarca da se degradira u javnosti tepajući joj i obraćajući joj se kao da je mala krhka stvar koja će se polomiti ako je on ne zaštiti, jer tako ponižava sebe, a pogotovo nju. A i te tatine devojčice ovakvog lika koji ih javno obožava i ljubi tlo pod kojim koračaju, prevariće sa pravim mužjakom. I to verovatno u nekoj sado-mazo varijanti.

4. Treba vam više vremena od nje da se spremite za izlazak

Tuširanje, brijanje, dobar afteršejv, farmerke ili pantalone, pristojna majica ili košuljica i eventualno malo gela za kosu je sve i apsolutno sve što muškarcu treba da bi izgledao reprezentativno, a to oduzima dvadesetak minuta, do pola sata. Sve preko toga znak je da bi ipak trebalo da se već jednom opredelite na koju stranu ormara ćete izaći.

5. Kada kažu „papuča“ prvi sinonim ste vi, a ne vrsta obuće

Nekada ste bili kralj splavova, lep i zgodan, sa grivom kose na glavi.

Na vaš pogled gaće su same padale, kakav ste bili šmeker. Nije prolazilo jedno popodne da se ne vidite sa ortacima i uživate u društvu. Život je bio lep. A onda ste upoznali nju – vašu boginju. Za vas najlepše i najdivnije stvorenje na svetu. Onu za koju biste skinuli i zvezde sa neba.  Ali ona nije volela to što pušite, pa ste prestali. Smetalo joj je što pijete, pa ste obesili flašu o klin. Nije joj se sviđalo da budete fizički aktivni, pa više ne odlazite na fudbal u balon sa ekipom. Niti uopšte pratite taj sport jer se uvek potrefi da je njena serija tada. Ima jako osetljivu kožu, pa vi stalno perete sudove. Kija od prašine, pa je usisivač postao vaš najbolji prijatelj, umesto dotadašnjeg psa, koji je završio kod ujaka na selu jer se mnogo linja, ne slaže se dobro sa njenim maltezerom, a i smrdi kada pokisne. Nabili ste lepe bicepse od nošenja kesa punih njene garderobe svaki put kada idete u šoping. Ali bar tada dobijete nove čarape ili roze majicu, jupiii!

Šetate njenog maltezera. Vaš penis se suši i otpada od sramote i vaše međunožje sada jasno pokazuje to što i zapravo jeste – evnuh.

6. Svaka žena je vaša srodna duša

Naravno da je zaljubljenost jedan od najlepših osećaja na svetu, ali ako kažete devojci da je volite pola sata pošto ste je upoznali, pobeći će glavom bez obzira.

Upoznali ste devojku u klubu, završili ste u krevetu, i sada ste sigurni da je ona ljubav vašeg života. Njeno prezime? Pa zar je bitno, prošlo je punih dva sata od kako ste je upoznali i vi je volite! I ne shvatate zašto vas je bledo pogledala kada ste joj izneli plan za sledeće viđanje, a koji obuhvata večeru pod svećama i gudački kvartet. Niti zašto vam je nevoljno dala broj telefona. Niti zašto kada pozovete taj broj dobijete mesaru Papak...

Slomljeni od tuge, idete do prodavnice da kupite vinjak da utolite tugu. Prodavačica vas podozrivo gleda dok vam vraća kusur. 20, 30... 50 dinara? Vratila je više. Čudno... Eureka! Pa to je sigurno njen način da vam privuče pažnju jer joj se sviđate. Oh, kako ima lepe plave okice... Da, to je sudbina! Moja srodna dušo, stižem! A kada vam njen kršni dečko Cetinjanin polomi noge, svog anđela nalazite u vidu medicinske sestre u Urgentnom.
I tako u krug. Uviđate obrazac?

preuzeto sa: http://www.srbijadanas.com/

OSTVARENJE CILJEVA ( U POTRAZI ZA SMISLOM)

Ne koncentrirati se na cilj

OTLA princip 

Da se dobro razumijemo: cilj treba postojati; ali ako se suviše snažno na njega koncentriramo, više ne zapažamo sadašnjost u njezinoj cjelini, ne ponašamo se optimalno u sadašnjem trenutku

Ne koncentrirati se na cilj

Ako se čvrsto koncentrirate na svoj cilj, to znači da zadržavate, da ograničavate svoju inteligenciju, jer više niste sposobni razmišljati jasno i opušteno. Koncentracija znači isključivanje: više ne zapažate što se događa lijevo i desno od vas, a to je sasvim očito ograničavanje vaše inteligencije. Prodavač, koji se grčevito koncentrira na sklapanje ugovora s kupcem, na vidi kupca u cjelini, on time niti sebi niti kupcu ne pravi nikakvu uslugu.

Da se dobro razumijemo: cilj treba postojati; ali ako se suviše snažno na njega koncentriramo, više ne zapažamo sadašnjost u njezinoj cjelini, ne ponašamo se optimalno u sadašnjem trenutku. Drugim riječima: mi ograničavamo naš potencijal, našu univerzalnu inteligenciju.

MOJA PRIMJEDBA:

Suviše snažno fokusiranje na cilj ima efekat makro-fotografije, gdje se jedan objekat ističe u prvi plan, dok sva ljepota  okoline pada u drugi plan i gubi se sinhronizacija objekta sa istom, odnosno stvara se otcijepljenost. Tako fiksan i nefleksibilan pristup cilju isključuje ostale segmente života i ne dozvoljava nam da uživamo u sveukupnosti i bogatstvu sadašnjeg trenutka, negirajući cjelovitost i sveprisutnost.

Posljedice toga mogu se vrlo lijepo promatrati ponajprije u sportu. Tko se grčevito koncentrira na određen cilj, taj doduše može postići izvjesne uspjehe, ali pravim šampionom vjerojatno nikada neće postati, jer je u grču. Tko je grčevit, ne može postići optimalne rezultate. Jedan je učesnik seminara na ovu temu ispričao sljedeći primjer:

On je često igrao tenis protiv svog oca. (Ja s namjerom ovdje upotrebljavam riječ “protiv”). Njegova je namjera bila, da po svaku cijenu pobijedi svog oca. On je mislio da je s obzirom na kondiciju bolji od svog oca i da ga obavezno mora pobijediti. Ali stalno je gubio. Time se naravno povećavala i njegova grčevitost. Jednoga mu je jutra bilo dosta borbe (on se borio za jedan određeni cilj: koncentrirao se na taj cilj). U sljedeći je meč ušao bez cilja da pobijedi, već jednostavno samo da bi igrao. I vidi: od tog dana više nije izgubio niti jedan meč protiv svog oca! Uvijek je pobjeđivao. A nije napravio ništa drugo, nego otpustio. Otpor i blokada su se razriješili, život je mogao teći, mogao se mijenjati iz trenutnog stanja u željeno stanje.

Ono što vrijedi za sport, vrijedi i za sva ostala životna područja. Vrijedi za menadžera, za prodavača, za nezaposlenog, za majku koja želi da njezin sin bude uspješan u školi. Svuda vlada isti mehanizam. Ako se kruti koncentrirate na jedan cilj, ograničavate svoj potencijal. Otpustite svoj cilj!

Ne sumnjajte u postizanje cilja

Sumnja potječe od mišljenja glavom i u potpunosti ograničava našu univerzalnu inteligenciju. Sumnja je suprotnost povjerenju; a bez povjerenja, naša se inteligencija ne može aktivirati. Otpustiti znači imati povjerenje; povjerenje u život, u nezamislivu mudrost, koja je prisutna u svakom čovjeku. Tko nema povjerenja, ne može otpustiti, on se mora svuda hvatati. Ovo nepovjerenje u život je jedna akcija, koja će, naravno, dovesti do reakcije. Tko nema povjerenja u život, taj ne može očekivati da će ga život nositi, da će mu činiti dobro. On time ograničava svoje mogućnosti u ogromnoj mjeri. Tko želi postići neki cilj, a istovremeno sumnja da li će mu to stvarno uspjeti, taj nema mnogo šansi za uspjeh. Ovakvom sumnjom, on blokira protok života. Zbog toga: ako usprkos takvom stavu postigne cilj, tada samo uz pomoć relativno velikog utroška energije i vremena.

Naravno da je i Isus to znao. Odgovarajuća rečenica kod njega glasi: “Ako posjedujete vjeru, ništa vam neće biti nemoguće.”

To je zbog toga tako, jer uslijed otpuštanja (vjere, povjerenja) život može teći, a naša se univerzalna inteligencija može manifestirati. Ova se univerzalna inteligencija ponekad naziva i super-inteligencijom – ili Bogom.

Sažetak:

Otpuštanje je suprotnost slabosti; ono aktivira u svakom čovjeku prisutnu nezamislivo visoku inteligenciju, a to konkretno znači:

-   Prihvatiti sadašnje stanje

-   Ne osuđivati, ne suditi

-   Ne određivati put

-   Ne boriti se protiv  trenutnog stanja  ili za 

    željeno stanje

-   Ne koncentrirati se na cilj

-   Ne sumnjati u postizanje cilja

Afirmacije i privlačenje željenog

Mnogi od nas u praksi koriste afirmacije, ali ne razumiju mehanizam njihovog djelovanja i ne osjećaju neki konkretan učinak. Kada je riječ o afirmacijama i općenito, privlačenju željenog, tu postoji jedan problem.

Mi smo naučili razmišljati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...

Ono što nam se desilo u prošlosti, predstavlja kočnicu koja nam ne dozvoljava da vjerujemo da se zaista mogu desiti čuda, na osnovu čega stvaramo proročanska uvjerenja koja sugestivno djeluju uvijek kada nešto želimo. Sadašnjost doživljavamo kao nešto što se neminovno nameće u ovom trenutku,  puštamo je da prolazi. Realizaciju željenog vidimo tek u budućnosti, koja zapravo ne postoji i ne možemo je uhvatiti isto kao što ne možemo uhvatiti svoju sjenku.

Jedino što je izvjesno to je sadašnji trenutak. Afirmacije  služe za to da se orijentišemo isključivo na ovaj trenutak: ja sam sretna ovdje i sada, ali moje nesvjesno govori da to nije istina; ja sam bogata i uspješna, ali moje nesvjesno se odupire; ja sam zdrava, imam savršenog partnera itd., ali moje nesvjesno kaže da to nije istina. Problem je što se uvijek upetlja um i definiše stvari na osnovu ukorijenjenih proročanskih uvjerenja. Na taj način stvara se ogroman jaz, željeno postaje sve više nedostupno. Što nam više bježi, mi ćemo ulagati više napora da ga sustignemo. Kada nešto želimo, automatski podrazumijeva činjenicu da to nemamo. Mi obično nismo zadovoljni postojećim stanjem i ne čini nas sretnim ono što imamo. Kada imamo zdravlje, nismo nešto posebno sretni zbog toga, jednostavno ponašamo se kao da je to nešto sasvim normalno. Kada izgubimo zdravlje, pokušavamo ga privući na sve moguće načine. Kada imamo zadovoljavajuću vezu sa partnerom, opušteni smo i ne razmišljamo da nešto mijenjamo, borba počinje tek kada ostanemo bez toga. 

Zašto najčešće željeno privučemo tek nakon dužeg vremena, kada više ne mislimo o tome? Na primjer, zaljubljeni smo u neku osobu, ali on nam nije naklonjen, i dok mi svim žarom želimo imati ga za sebe, on nam kao riba klizi iz ruku, što smo više zagrijani, on nam je sve nedostupniji. Na kraju, okrenemo list i nađemo drugog partnera, a ovaj prvi kao duh izroni iz mraka i počne da nas proganja, izjavljuje ljubav i sl., ali nama više nije ni na kraj pameti. Kada nešto žarko želimo, mi povlačimo energiju iz drugih resursa i blokiramo sve energetske kanale. Misleći konstantno, opsesivno samo na jednu stvar ili osobu tokom 24 sata, zapostavljamo posao, prijatelje, zdravlje i sve manje energije ulažemo u druge segmente života ili im ne pridajemo nikakav značaj, živeći ih mehanički i nesvjesno. Tako polako upadamo u finansijske probleme, ne možemo da kontrolišemo novčane tokove i da podmirimo sve troškove, ulazimo u minus, zdravlje počinje slabiti, na poslu se javlja negativna energija ili sukob sa kolegama i nadređenima. Tada imamo običaj reći da nam je sve krenulo nizbrdo.

Povlačenjem energije iz drugih sektora mi smo zablokirali cijeli sistem. Uzmimo na primjer, funkcionisanje Ministarstva finansija neke zemlje - penzioneri najavili štrajk jer kasne penzije, vlada uzme novac koji je namijenjen za platu službenicima ministarstva i prebaci penzionerima. Tako ostane "rupa" u bužetu. Sutra radnici željezare najave obustavu rada jer nisu primili platu šest mjeseci. Vlada odluči da uzme iz budžeta sredstva namijenjena za nabavku osnovnih sredstava i prebaci ih željezari. Iz dana u dan stvaraju se nove rupe, na kraju dolazi do potpunog kolapsa i više ništa ne funkcioniše kako treba. Vratimo se na naš energetski sistem. Mi smo naš energetski potencijal usmjerili na jednu stranu i ispraznili druge sektore, stvarajući nedostatak ravnoteže, a višak uvijek preteže na štetu slabih sektora. Tek kada se energija izbalansira, možemo očekivati blagostanje i ispunjenje željenog. Odnosno, kada aktivno učestvujemo u svim segmentima svog života, tako stvaramo prohodnost komunikacijske mreže. Tako se i osoba iz prethodne priče pojavi tek kada se energija vrati u normalno stanje, jer su se "pročistili" putevi. Upravo ćemo prebacivanjem težišta na jednu stranu djelovati poput stijene koja se sručila na cestu i zapriječila prolaz. Višak uvijek dovodi do neravnoteže, a cilj rada na sebi je harmonizacija energije i uspostavljanje balansa na nivou svih segmenata. Zapravo, željeno je krenulo prema nama, ali je naišlo na prepreku koju smo sami stvorili. S druge strane, um je glavni ometač, odbijač željenog. On čini da automatski padamo na nižu vibraciju i formiramo uvjerenje da ne možemo privući željeno.  Prije nego nas željeno sustigne, mi spustimo rampu i zatvorimo prilaz. Ono što možemo zamisliti, to možemo i imati. 

Možemo danima raditi afirmacije tipa: privlačim novac, ovo, ono...univerzum radi za mene i sl., a svakim danom sve manje para u novčaniku...to je samo znak da afirmacija ne djeluje iz nekog razloga i da postoji jaz između želje i energetskih tokova. Jedan od razloga može, na primjer biti komunikacijska blokada sa svijetom, povlačenje, izolacija, zapostavljene veze sa bliskim osobama ili porodicom i sl. Što su nam veze bogatije, življe, iskrenije, to smo otvoreniji za prijem svih oblika blagostanja.

Kada su u pitanju afirmacije, one trebaju biti veoma sažete i jasne. Ako su previše općenite i razvodnjene, mogu dati isto tako uopšten efekat, bez fokusiranja na konkretnu oblast. Da bismo stvorili i održali balans, bilo bi dobro  koristiti set od najmanje 12 afirmacija od čega po jednu za svaki sektor života i tu se možemo poslužiti astrološkim značenjem polja:

1. (ascendent): Ja lično, fizički izgled, zdravlje, karakter, sadašnjost

Afirmacija: Ja sam žena, snažna i zdrava u srcu i umu. 

(Napomena: Afirmacije kreiramo prema vlastitim afinitetima.)

2. Novac, liične vrijednosti, imovina

Afirmacija: Meni novac stalno dolazi, iz poznatih i nepoznatih izvora, moji prihodi se stalno povećavaju. Energija novca neometano kruži, dajem novac i on mi se višestruko vraća. 

3. Braća, sestre, novosti, kraća putovanja, sve komunikacije

Afirmacija: Komuniciram otvoreno i iskreno, sa ljubavlju i razumijevanjem. 

4. Otac, dom, porodica:

Afirmacija: Uživam podršku moje porodice, u mom domu vlada ljubav i harmonija. 

5. Djeca, seksualna zadovoljstva, ljubav,  provod, kreativnost, produktivnost, stvaralaštvo

Afirmacija: Puna sam ljubavi koju nesebično dajem i koja mi se višestruko vraća, radim i stvaram iz ljubavi.  

6. Bolest/zdravlje, navike

Afirmacija: Ja sam potpuno zdrava, moje tijelo i um funkcionišu u savršenoj harmoniji.  

7. Brak, muž ili žena, partnerstva, ugovori i udruživanja, javni neprijatelji, parnice

Afirmacija: Volim i voljena sam, imam partnera koji mi savršeno odgovara. 

Napomena: Partner je naše ogledalo, što znači da nam savršeno odgovara partner koji nije u disproporciji sa našim unutrašnjim bićem. Što smo bolje i savršenije biće, to ćemo imati i bolji odnos sa partnerom.  

8. Smrt, oporuke, nasljeđe, bol, strah, ovo je takođe polje koje predstavlja misterije i okultna znanja

Afirmacija: Smrt nije kraj, već početak nečega novog, u svakom mraku pronalazim trag svjetlosti i u svemu pronalazim svrhu i smisao.  

9. Duga putovanja, nauka, religija, umjetnost, vizije i povezanost sa višom sviješću

Afirmacija: Ja sam povezana sa božanskom ljubavlju, otvaram svoje srce za širenje svijesti, nova znanja i daleka putovanja. (Putovanje ne podrazumijeva isključivo putovanje u fizičkom smislu, može to biti putovanje prema sebi, što je ujedno i najduže putovanje).

10. Majka, status, ugled i čast, karijera, ciljevi autoriteti, zaposlenje

Afirmacija: Ja ostvarujem svoje ciljeve s lakoćom, volim svoj posao i uspješna sam u svemu što radim.

11. Prijatelji, nade i želje

Afirmacija: Moji prijatelji su nesebični i plemeniti, uzajamno se razumijemo i podržavamo.

12. Tuga, strah, kazna, tajni neprijatelji, insinuacije, gubici, nevidljive prepreke, zamagljeni vidici

Afirmacija: Sposobna sam prepoznati i prevazići sve prepreke jer u svakom trenutku imam Božiju zaštitu i vođstvo Njegove nevidljive ruke. 

Kroz navedene afirmacije izražavamo svijest o svim postojećim segmentima, zatvaramo krug, bez zanemarivanja/ignorisanja negativnih aspekata života kao što su smrt, neprijateljstva i sl. Težnjom da se suočavamo samo sa lijepim stvarima koje nam obezbjeđuju osjećaj udobnosti, rizikujemo da postanemo leptir sa nerazvijenim krilima, nesposobni da se suočimo sa životom onakvim kakav jeste. Idemo li isključivo u pravcu idealizacije svijeta, živjet ćemo u oblacima, izolovani od realnog svijeta, a kao rezultat imati sve više teškoća kod suočavanja sa svakodnevnim problemima.

Zašto djeluje zakon privlačenja

Mi smo stalno okruženi nevidljivim pratiocima, odnosno svjetlosnim bićima ali i određenim entitetima tame koji predstavljaju destruktivnu silu koja nas uvlači u negativna stanja. Svaka boja, oblik, misao ili riječ ima svoje elementarno biće kao univerzalnu inteligenciju koja se veže isključivo za određeni simbol, pa tako anđeo riječi "ljubav" ne može istovremeno biti anđeo riječi "mržnja", već isključivo se odaziva na riječ "ljubav", anđeo bijele boje je isključivo vezan za bijelu boju i nijednu drugu i sl. Nevidljivi pratioci koji nas okružuju predstavljaju najbliže polje, srodno onome što osjećamo, mislimo, govorimo ili radimo.

Sve što možemo ikada zamisliti već je stvoreno i postoji zabilježeno u akaši (memoriji univerzuma). Inspiracija je stvar duhovnih sfera. Knjiga koju neko napiše jeste misao iscrpljena iz već postojeće arhive, melodija koju je Mozart komponovao jeste nešto što oduvijek postoji i što će uvijek postojati.  Postojanje, dakle, nije sfera fizičkog svijeta. Fizički svijet je simbolička manifestacija.

Sve što priželjkujemo, o čemu maštamo i razmišljamo, nije naša misao. To je sve "posuđeno" iz baze kreacije. Ako želimo novac, to nije naša ideja, jer novac već postoji, neko je nametnuo ideju da nam je novac neophodan za život i mi je instinktivno slijedimo. Međutim, svaki trenutak je savršen i oslikava tačno ono što nam je u određenom trenutku potrebno, pa i sam nedostatak novca ne znači da novca nema za nas već da nismo podstakli sve moguće izvore da poteku, zato što se možda u afirmacijama ili u mislima ograničavamo na određeni izvor prihoda. Mnogo je učinkovitija afirmacija "meni novac dolazi sa svih strana, iz poznatih i nepoznatih izvora", nego "moj lični dohodak je sve veći". Um je ograničavajući faktor, pa nama može biti nezamislivo da imamo na računu veću svotu novca, a univerzum neće prekršiti naša uvjerenja.  Mi, uglavnom nesvjesno živimo i zato živimo život žrtve, jer nesvjesno pripada tamnim sferama. Tama nas guta i sakriva, u njoj smo nevidljivi, da bismo bili jasni treba nam svjetlost, treba nam svjesno življenje života. Treba nam da svaki udah i izdah vršimo svjesno, jer su to najvažnije funkcije koje nas održavaju u životu. Prestanemo li disati na par minuta, više nećemo biti živi. Mi smo, dakle, tako važnu životnu funkciju prepustili nesvjesnom. Prepustiti se nečemu znači: nemati volju, ne biti zainteresovan za ishod ili ne voljeti život, što u pozadini povlači nedostatak ljubavi prema sebi. Univerzumu je veoma teško dešifrovati šta da nam isporuči, i u takvoj situaciji ostavlja nas u mraku. 

Isto kao što nesvjesno dišemo, mi nesvjesno preuzimamo iz baze negativne misli, zapravo dopuštamo im da se usele i kreiraju naše polje. S obzirom da svaka misao predstavlja tačno određenu arhetipsku sliku, kakve su nam misli takvi će nam biti i pratioci, odnosno njihovi kosmički predstavnici. Zašto smo, prepušteni nesvjesnom, više skloni da preuzimamo negativne psihičke sadržaje? Zato što ćemo, po inerciji, prije pasti u rupu nego popeti se uzbrdo. Nesvjesno radi po zakonima fizike i ne zahtijeva nikakav napor, mi smo nesvjesna "kamenčina" koja se kotrlja dok je nešto ne zaustavi. Svjesno djelovanje zahtijeva "napor" koncentracije na sadašnji trenutak, a to je za inertne osobe veoma težak zadatak.

Koncentracija na ovdje i sada počinje svjesnim disanjem. Zatim, svjesnim prizivom odgovarajućih planetarnih inteligencija. Prvi hermetički aksiom glasi: "kako gore, tako dole", mi smo mikrokosmos i imamo u sebi svo znanje i sve što je ikada stvoreno. Bog nije bezvrijedan da bi se bavio stvaranjem bezvrijednog čovjeka, jer mi smo njegova slika. Zašto bismo sebi nametnuli etiketu da smo bezvrijedni. On nas je stvorio i neće da se miješa u naš izbor, pustio nas je da izaberemo ljubav ili strah, i tu leži snaga slobodne volje, ali i najveća zamka materijalnog svijeta, jer strah je uvijek na strani pretjerane vezanosti za materiju, a kada smo vezani onda nemamo moć otpuštanja, sve smo vezali unutar sebe i ne znamo da pustimo. Tako smo  prizvali nevidljiva bića koja se odnose na vezanost i ona razumiju da trebaju da nas drže u stanju vezanosti i to je sve što čine. Na taj način negativan događaj ostaje trajno vezan i potopljen u podsvijest, gdje će kao duh stalno podsjećati na svoje prisustvo i izazivati strah da se ne ponovi isto. Isto tako, prijatne uspomene ostaju vezane i podstiču želju da se isto ponovi. 

Mi tako ostajemo zarobljeni u domenu svojih iskustava i spriječeni da doživimo nešto bolje i više. Otuda dolazi naša želja da privučemo tačno određenog partnera i svu energiju ulažemo u razmišljanje i maštanje o njemu, dok nas biće vezanosti  opsesivno veže za ideju o toj osobi. Još kada ispunimo želju i dobijemo "biranog" partnera, mi postajemo euforični, međutim, ubrzo se ispostavi da nismo ispunjeni, da to nije ono što smo očekivali i sl. Univerzum neće nikoga natjerati da nas voli, jer poštuje slobodnu volju. On će dopustiti da osoba uđe u naš život  i reći će "evo ti osoba koju tako tvrdoglavo želiš, ali dobijaš je onakvu kakva jeste i nisam siguran da ti u potpunosti odgovara". Biranjem  tačno određene osobe ili stvari mi ograničavamo univerzum da nam isporuči ono što nam bolje odgovara, jer poriv dolazi iz vezanosti za okvir iskustava koja su nam poznata. Univerzum uvijek želi za nas bolje i ljepše, ako mu se prepustimo bez sumnje i umjesto da tražimo imenom tog i tog partnera, bolje je da koristimo afirmaciju"sada imam savršenog partnera, koji mi u potpunosti odgovara" i da pri tome osjećamo da smo voljeni i bliski, dakle, bez vizualiziranja lika, čisto osjetiti energiju prisustva savršenog partnera koji nas voli bez uslova i ograničenja, kada ležimo u krevetu da osjećamo svakog trenutka da će nam se pridružiti, kada se budimo da osjećamo da je on tu. Još ako smo okruženi simbolima ljubavi, ako naše jutro počinje zahvalnošću i mislima o ljubavi, mi otvaramo svoje kapije bićima ljubavi i naš zakon privlačenja će reagovati na svjetlost kojom smo okruženi, jer to predstavlja naš lični magnetizam. Ako za nekoga kažemo da je "magnet za novac" ili "magnet za žene", jasno  da u njegovom polju postoji svjetlo na koje idu "leptiri", odnosno elementarna bića koja šalju svemiru svjetlosnu poruku "sada imam to i to", jer osjećaj da nešto imamo u svom iskustvu stvara silu privlačnosti, dakle, osoba koja je magnet za nešto uvijek je svjesna svog magnetizma.  Ako ja kažem da sam magnet za budale, to je znak da potvrđujem prisustvo takve energije koja privlači neželjene osobe, a  potvrđivanje označava i saglasnost da nam univerzum upravo to i pošalje. Zato je veoma važno šta govorimo i na koji način,  posebno jer nevidljivi pratioci predstavljaju slijepu inteligenciju koja ne razlikuje šalu od zbilje, zato bar, kad su ozbiljniji segmenti života u pitanju ne trebamo da se sebi izrugujemo, koristimo ironiju ili kuknjavu, poput: "ma ko će mene ovakvu, nikad se ja neću udati...uvijek izaberem najgoreg od svih udvarača...ja nikad nemam novca...boli me briga i da sad umrem, svakako mi je život dosadio...samo da mi je završiti kuću, pa neka odmah umrem...uvijek nađem slabo plaćen posao...čim ja dođem u neku firmu, ona propadne" ili pak biti u stavu "ja pa ja, niko mi nije ravan, poslije mene potop" jer takvom egu zaista ne može niko parirati i  jedino mu preostaje da cijeli život ostane sam. Jedan od težih karmičkih prekršaja je izrugivanje i imitiranje tuđih mana i nedostataka i trebamo se strogo čuvati da ne padnemo u takvo iskušenje. Osobe sa invalidnošću su iskušenje i kada se sretnemo sa takvom osobom, trebamo znati da nije slučajno i da nešto trebamo naučiti u tom trenutku, ali nikako ne smijemo pomisliti da smo u nečemu bolji i povlašteniji, sve što trebamo učiniti je da u tom trenutku osjetimo da smo jednaki. Možda je neko hendikepiran spolja koliko smo mi iznutra i  upravo se pojavio pred nama da nam ukaže na to. Možda smo mi iznutra bespomoćni, gluhi ili slijepi ali uporno to ignorišemo, praveći pogrešne izbore. 

Biblija kaže "u početku biješe riječ". Riječ (misao) je zaista moćno sredstvo kreiranja. Pogledajmo jedan cvijet u saksiji, kako mirno i spokojno raste, svaki je okružen elementarnim bićima koja su zadužena za rast, cvjetanje i sl. Zato cvijeće reaguje na našu ljubav ili dok mu pričamo, bolje raste, izgleda veselije, življe, jer elementarna bića osjećaju pozitivnu vibraciju, raduju se što im se obraćamo i uzvraćaju prelijepim cvijećem. Ljubav i lijepa riječ su ključ uspjeha, rasta i sretnog života i nikada neće ostati neuzvraćeni!

Zakon privlačenja nije u uzimanju i  ne trebamo mu pristupati s tog aspekta. Zakon privlačenja je baziran na uzvraćanju na datu vibraciju, mi smo glavni inicijator akcije i početni impuls polazi od nas. Širom svijeta postoje razni  bunari želja, mostovi ljubavi, drvo gdje se kače ispisane želje, poruke i sl. Samo bacanje novčića i zamišljanje želje predstavlja inicijativu, a na univerzumu je dalje da nam uzvrati u odgovarajuće vrijeme, čak i drevni feng-shui sistem veoma uvažava ovu tehniku privlačenja željenog.

Ono o čemu razmišljamo raste

Ono o čemu razmišljate raste. To je istočnjačka izreka koja ukratko sažima najveći i najosnovniji od svih mentalnih zakona. Ono o čemu razmišljate raste.

Ono o čemu razmišljate raste. Ono čemu dopustite da vam zaokupi um poprima veće razmjere u vašem životu. Bio predmet vaših misli dobar ili loš, ovaj zakon djeluje i to stanje uzima maha. Ono što izbacite iz misli postaje manje prisutno u vašem životu, zato što ono čime se ne služimo kržlja.

Što više budete razmišljali o svojoj lošoj probavi ili reumi, to će se one pogoršavati. Što više budete razmišljali o tome kako ste zdravi i u dobroj formi, to će vaše tijelo biti u boljem stanju.

Što više budete razmišljali o onome što vam nedostaje, o lošim vremenima itd., to lošije će se odvijati vaši poslovi; naprotiv, što više mislite o blagostanju, obilju i uspjehu, to prije ćete ih prizvati u svoj život.

Što više budete mislili o svojoj boli i nanesenim nepravdama, to češće će vam se događati takve stvari, a što više budete mislili o tome kako imate sreće, to ćete zaista i imati više sreće.

To je osnovni, temeljni, sveobuhvatni zakon uma i zapravo su sva psihologijska i metafizička učenja nešto obimniji komentar na nj.

Ono o čemu razmišljate raste.

(Emmet Fox)

Ovo je prva i osnovna tajna, zakonitost, princip na kome funkcioniše Zakon privlačenja. 

Kada ovo shvatimo i počnemo sa njegovom primjenom u svakodnevnom životu, mi smo otključali prvu bravu i skinuli prvi katanac na trezoru mudrosti i samospoznaje. Sjetimo se priče "Ključem otvoriti trezor".

Ako je naš um znažno koncentrisan na nedostatak nečega što želimo, onda će taj nedostatak sve više da se manifestuje i kristalizira u materijalnom svijetu kao produkt naše kreativne (destruktivne) misli. Misao je  kreacija, ona predstavlja čistu energiju univerzuma koja pronalazi svoj izraz kroz naš lični, subjektivni sklop ubjeđenja. Ubjeđenja su naše "istine" u koje vjerujemo i kojih se slijepo držimo. Ona sadrže sva naša iskustva na osnovu kojih smo stekli određene predrasude, navike, sklonosti i sl. počev od prenatalnog perioda i najranijeg djetinjstva pa nadalje. Ono što je suštinski bitno, jeste to da se misao snažno vezuje za proživljenu emociju kroz određeno iskustvo i na taj način se formira jedinstvena hemijska reakcija u mozgu, koju prizivamo kroz prisjećanje (slike) tog iskustva.

Tako će žena, koja ima loše iskustvo sa partnerima, nositi u sebi jednu gorčinu, odbačenost i nepovjerenje, na osnovu čega će se formirati njen lični magnetizam, odnosno misaoni obrazac koji će dalje emitovati odgovarajuće vibracije u pravcu privlačenja potpuno istih iskustava koja će uvijek iznova potvrđivati taj misaoni kalup gorčine, odbačenosti i nepovjerenja. Jer ona ima tačnu mustru za tačno predviđenu puzlu koja se tu mora uklopiti i nijedna druga neće pasati, pa je univerzum na neki način "primoran" da isporuči ono što smo "poručili". Prostim riječima: ako u restoranu naručimo supu, ne možemo se ljutiti zbog toga što nam nisu poslužili jagode sa šlagom.

Ima jedna izreka koja kaže: 

"Zabrinutost je molitva za ono što ne želimo" - John Assaraf

Sve što emitujemo iz svog uma, bilo da je to strah ili ljubav, mi emitujemo molitvu da se to i ostvari.

Stagnacija i nedostatak volje

Mi smo rođeni da se razvijamo i rastemo, te da stalno prihvatamo promjene unutar naše svijesti,  sa ciljem da s vremenom postanemo potpuno osviještena bića. Šta znači osvijestiti se - to znači da živimo  u mraku, pod uticajem nesvjesnih sila i da je naš životni zadatak upaliti svjetlo, odnosno razviti svijest. Svijest je centrirana u srcu pa je ista neposredno vezana uz naše osjećaje. Kada kažemo da nešto osjećamo, mi ustvari govorimo da nešto znamo.  Srce je centar znanja. Znanje nije vezano za um, već se spušta na srce u skladu sa nivoom naše osviještenosti. Univerzum je tako podesio da ne možemo pristupiti nekom znanju ako nismo dovoljno otvorili svoje srce. Tako se i kroz život borimo sa problemima jer smo u neznanju, stvaramo otpor iz neznanja. Umjesto korištenja intuicije, mi češće podliježemo zamkama uma i  tako zatvaramo put lakšem rješavanju životnih problema. Misao će dati ideju, ali mrtvo srce neće dati rezultat i tako dolazi do frustracije i nepovjerenja. Misao je sjeme, ali je osjećaj ono što daje plod.    

Mi crpimo energiju iz polja kojim smo okruženi. Negativni (tamni) entiteti žele da nas drže uspavanim (u mraku) kako ne bi došlo do buđenja svijesti. Njima ide u prilog svaki potez koji učinimo nesvjesno, od disanja pa nadalje, i tako ih držimo vezane u svom polju. Stagnacija i retrogradni procesi vraćanja na staro jesu  njihova specijalnost jer vode zastoju svijesti. Zato je za bilo kakav napredak u životu neophodna promjena vibracije, odnosno "otimanje" iz magle tamnih entiteta koji drže ljepilom ukorijenjena naša uvjerenja. Kroz određeno životno iskustvo mi zalijepimo unutrašnje flastere koji stvaraju granice i drže nas u uvjerenju da će nam se uvijek dešavati isto. Ljepilo koje drži to uvjerenje jeste strah, tako se i ne otvaramo za nove mogućnosti, jer smo duboko u sebi stvorili granicu preko koje "ne možemo". Mi ćemo često, bez pokušaja, reći: ma neću da pokušavam, znam da ne mogu to postići. Pitanje je odakle dolazi to "znam"? Iz "flastera", iz nekog zapamćenog neuspjeha koji nam diktira svaki naredni neuspjeh. Dakle, razlika između "osjećam" i "znam" je u tome što osjećaji dolaze iz srca i ono nepogrešivo govori istinu, a to "znam" je izvučeno iz uvjerenja koje je um ozidao i ono je laž. Neuspjeh je samo kontrast koji  treba proizvesti želju i poticaj za savladavanjem prepreke, a ne povlačenje i gubitak volje. Univerzum nikada ne daje prepreke da bi nas mučio već da bismo razvili snagu volje. Svijet voli pobjednike i divi se ljudima snažne volje.

Generator životne energije i volje je treća čakra, solarni pleksus, koji vibrira žutom bojom i korespondira sa suncem, odnosno istočnom stranom svijeta kao izvorom života. Treća čakra je odgovorna za naš metaboliizam i ona predstavlja "peć" našeg tijela, jer se tu najviše energije potroši i proizvede.  Od hrane koju konzumiramo najviše zavisi kakvu energiju dajemo svom fizičkom tijelu. Hrana je opet povezana sa sviješću, ako jedemo nesvjesno samo da bismo se natrpali i zasitili, onda ćemo i takvu energiju dobiti a i volja će nam biti mrtva. Ako jedemo svjesno birajući namirnice, ako jedemo sa molitvom i zahvalnošću, svjesni šta unosimo u sebe, ako jedemo samo kada smo smireni, ako to radimo u lijepom ambijentu, okrenuti prema istoku, bez negativnih misli i razgovora, onda će hrana biti izvor potpuno drugačije energije. Konzumiranje hrane i pića treba biti poseban ritual, jer od treće čakre najviše zavisi nivo naše volje i životne energije. Mi upravo i jedemo onakvu hranu kakvu dopušta naša svijest, kakva nam je svijest takva nam je i volja i životna energija. Često jedemo ono što će zadovoljiti čulo okusa, što je znak da nas kroz život vodi strast za zadovoljenjem čula i da nismo sposobni preuzeti kontrolu i odgovornost za svoj život. Probava hrane je potpuno nesvjestan proces, na koji ne možemo uticati, naše ćelije su inteligentne ali neće razlikovati šta je dobro a šta  loše, jer je proces selekcije namirnica  direktan produkt naše svijesti i one će samo prihvatiti naš izbor. Ako smo unijeli meso koje sadrži kod životinjske patnje, onda svjesno preuzimamo dio te patnje i snosimo odgovornost. Tako možemo biti bijesni i agresivni bez vidljivog razloga, jer ono smo što jedemo, a kao što je već rečeno, izbor hrane je proporcionalan širini naše svijesti. Svijest je opet proporcionalna širini našeg srca i osjećajima i tako ukrug. Naše tijelo je 70% voda, što korespondira sa psiho-emocionalnim slojevima našeg bića, a znamo da voda pamti, te je naše tijelo veoma sklono da skuplja utiske i pamti različita psiho-emocionalna stanja. 

Stagnacija na određenom polju života govori da svijest u tom segmentu ne napreduje, da postoji određena blokada životne energije i da je nastupila ustajalost, odnosno da smo previše vezani za neki utisak kao za staru haljinu koja je davno izašla iz mode. Mi stagniramo ili odlažemo obaveze, ali to je na najdubljem nivou vezano za ono "ja znam da ne mogu bolje od toga" koje se ukorijenilo u nekom flasteru i produžava gubitnički stav prema sebi. Takođe, mi smo puni utisaka, kajanja iz prošlosti, nerazriješenih odnosa, neoproštenih uvreda i sl. koji se pretvaraju u lutajuće aveti i ometaju nam napredak. Možda smo sa roditeljima imali konfliktan odnos i nismo im oprostili uskraćeno djetinjstvo, nismo ostvarili prisan i otvoren odnos i sl. U periodima ekspanzije može doći do pada upravo iz razloga što se lutajući konflikti upletu, jer ne možemo ostvariti trajan napredak ako smo iza sebe ostavili nerazriješene čvorove, kad tad će nas podsjetiti na svoje postojanje, bilo kroz bolest ili neki drugi nedostatak.

U skladu s unutrašnjim razvojem oslikava se naša realnost.  Tako imamo posao za koji duboko u sebi vjerujemo da ga zaslužujemo te da ne možemo više i bolje, jer smo unutar sebe postavili granice preko kojih ne možemo. Iako univerzum tako ne misli, on nas je prepustio vlastitoj volji i izboru. Posmatrajući druge, uspješnije od nas, mi mislimo da su oni predodređeni za uspjeh, a ne vidimo u pozadini njihovu borbu i vjeru u sebe i tako vjerujemo da univerzum sam bira uspješne ljude, a pošto sebe ne smatramo usješnim,  pomirljivo zaključujemo da nam ovakvo stanje pripada i da ga zaslužujemo, ne trudeći se da bude drugačije. Lijene i inertne osobe univerzum ne pomaže, samo će  pomoći da budu još inertnije i uspavanije jer svemir samo pojačava vibraciju na kojoj smo, pomaže nam da je razvijemo do maksimuma. Dakle, ako kažemo sebi "odavno mi se ništa ne dešava u ljubavi, odavno stagniram finansijski i sl.", mi izgovaramo afirmaciju za privlačenje takvog stanja i automatski se slažemo da prihvatamo takvu situaciju. 

Da bi se nešto pomaklo sa mrtve tačke, neophodno je promijeniti ličnu frekvenciju. Da bi se promijenila frekvencija, treba nešto u nama da se promijeni. Ne možemo se stalno držati istog kursa, istih navika i istih misli, a da očekujemo promjenu. Treba napustiti teoriju i praksu koja nas je dovela u stagnaciju. Ali, problem je što nas u tome sprečava strah od promjene. Zato mnogi od nas ostaju u lošem braku, na slabo plaćenom poslu i sl. Neki će se radije valjati  u poznatom blatu, nego skočiti u nepoznatu bistru vodu, jer veoma dobro znaju kako je biti blatnjav, ali nisu iskusili ljepotu čiste vode. Mnogi se plaše iskusiti ljepotu života, jer duboko u sebi vjeruju da je ne zaslužuju. Zato i imaju loš život jer ih njihovo uvjerenje sprečava da osjete nešto bolje. Mnogo je siromašnih kojima drugi pomažu, ali da im svaki dan daju kamion hrane i odjeće, ništa se neće promijeniti, oni i dalje ostaju siromašni. Jednostavno, ništa izvan nas, što drugi čine, neće promijeniti naše unutrašnje uvjerenje o samom sebi, osim nas samih. Često smo i sami siromasi u nekom segmentu života, neko u poslu, neko u ljubavi, neko u porodici, braku, i ne ide nam dobro na svim frontovima, no trebamo zapamtiti da smo sami odgovorni za situaciju, jer univerzum nam ne može isporučiti nešto sve dok su naše unutrašnje odaje ograničene uvjerenjima. Može nam stotinu partnera nuditi ljubav, brak i sl., ali ako duboko u sebi imamo strah od vezivanja i zajedničkog života, učinićemo sve da do braka ne dođe i propustiti priliku za rast i preobražaj; možemo propustiti desetine prilika za posao jer ćemo konstatovati da nećemo raditi za 500 maraka od jutra do mraka, a zaboravljamo da radeći taj posao možemo upoznati nekoga ko će nam ponuditi mnogo bolji posao. Prepispitamo li svoja uvjerenja, spoznaćemo koliko smo puta zbog njih propustili prilike koje su nas mogle dovesti mnogo dalje u odnosu na ono gdje smo sada.  

Biti bogat znači biti zahvalan.  Zahvalnost i molitva su temeljne veze sa univerzumom.  Kada se ujutro probudimo i zahvalimo na svemu, mi smo najbogatija osoba na svijetu,  tako počinje promjena lične frekvencije. Osjetiti se bogatim, sretnim, bez vidljivog spoljnog razloga. Kada smo u situaciji iz koje ne znamo da se raspetljamo ili nam nedostaje inicijative da realizujemo neku ideju, mi ćemo meditirati i zamoliti naše nevidljive pratioce da nam pomognu. Tako ćemo početi dobivati vizije. Univerzum ne voli granice i veoma rado će nas obasuti izobiljem kada osjeti da ih ni mi nemamo, tako ćemo za svaki problem dobiti rješenje, vizije, bljeskove, ideje. Sigurno nam neće neko zakucati na vrata i ponuditi posao i sl., ali ćemo sresti osobu, pročitati knjigu, vijest u novinama, na internetu i tako dobiti ideju šta da radimo. Univerzum se tako "igra" sa nama ostavljajući poruke pored puta, a na nama je da ih otkrivamo. I ne zaboravimo, prilika je često maskirana u drugoj prilici, ali ako ne činimo ništa zbog predanosti svojim ograničenjima, onda se ne trebamo ni žaliti na život.

Stagnacija ima svoje korijene u polju nesvjesnog gdje su utisnuta naša uvjerenja i odakle ego crpi inspiraciju. Ako živimo nesvjestan život, onda će naše polje biti dosta mračno i kontrolisaće nas bića tame, nećemo se previše obraćati Bogu i živjećemo u skladu sa svojim egom, uvjerenjima, nepovjerljivi i inertni, tako da nećemo imati zadovoljavajući život. Kada shvatimo da možemo preuzeti kontrolu nad svojim životom, da smo odgovorni za sve što nam se dešava, mi palimo svjetlo i dajemo signal bićima svjetlosti da nas okruže. Bića svjetlosti su na frekvenciji ljubavi, napretka, zdravlja. Promjena frekvencije ili vibracije se dešava na tom nivou. Kreativnošću se suprotstavljamo tami, jer nas je Bog podario stvaralačkim potencijalom, sve što stvorimo svojim rukama, Bog će blagosloviti jer On se raduje kada mi stvaramo. Inspiracija dolazi od Boga.  Pri tome će sile tame nastojati da nas odvuku s puta. Kada smo u  rascjepu između inspiracije i inercije, mi stagniramo, imamo želju ali ne i volju jer nas "nešto" odvraća i ne dozvoljava nam da krenemo naprijed. A to "nešto" neće nikakvo čudo ukliniti s puta, osim mi sami, do tada nam prolazi vrijeme, dani i godine...najbolje da to učinimo odmah u ovom trenutku. Dobrog sportistu čini talenat, ali najvećim dijelom uporan trening, jer bi talenat i želja bili uzaludni bez segmenta volje koja pokreće na akciju . Treniranjem ćemo veoma brzo usvojiti nove navike a odbaciti stare,  isto tako smo zapali u stagnaciju jer smo dugo trenirali takvo stanje, živjeli smo na bazi starih uvjerenja, došli do maksimuma, konopac se zategao i vuče nas nazad, zato starimo i gubimo volju jer živimo u ustajalom iskustvu. Zaboravljamo da je novi dan zaista novi dan, da nema ništa sa onim juče, da smo svako jutro ponovo rođeni i imamo novu šansu, pa zašto je ne iskoristiti. 

Strah

Strah je nedostatak ljubavi, obrazac uvjerenja koja čine da stalno živimo u iščekivanju nečeg lošeg, bilo da je to bolest, smrt, napad i slično, prema nama ili našim najbližima, temeljeno na osnovu nedostatka povjerenja u univerzum kao izvor ljubavi. Mi se u strahu ponašamo i osjećamo potpuno odsječenim od izvora ljubavi, usamljeni u svom konstantnom, napetom iščekivanju, naši mišići i nervi su u grču, tako da strah ima  psihičke i fizičke manifestacije. Stah nam ne dopušta da uživamo u životu, krećemo se po tankom konopcu između čeljusti dva tigra, jedan je na strani prošlosti, drugi je tamo gdje je budućnost, dok sadašnji trenutak ne postoji. Tako mi kroz prizmu straha posmatramo život kao izvor konstantne opasnosti u kojoj ni sekund ne možemo da se opustimo, a i oni rijetki trenuci opuštanja protkani su zebnjom i iščekivanjem.

Ima jedna kineska priča o tome kako je jedan čovjek stalno išao kod svoje prijateljice na čaj. Jednog dana, dok je pio čaj, ugleda na dnu šoljice malu zmiju, ali iz obzira prema prijateljici, on nije ništa rekao već je popio čaj i otišao. Tu noć se toliko razbolio da se plašio da će umrijeti, svaki dio tijela ga je bolio, mislio je da je otrovan. Dolazili su razni ljekari i svi su utvrdili da je on fizički potpuno zdrav. Kada je prijateljica saznala za njegovu bolest, došla je da ga obiđe. Skuhala mu je čaj. Kada je uzeo da pije čaj, ponovo je u šoljici ugledao zmiju. Ovoga puta odlučio je da kaže prijateljici šta je uzrok njegove bolesti i namjeravao je da odbije ponuđeni čaj. Kada joj je sve ispričao, prijateljica se samo nasmiješila, uzela šoljicu iz njegove ruke i pokazala mu da nema zmije i da je nije nikada ni bilo, u čaju se samo pojavio odraz konopčića koji je lelujao sa njegovog ogrtača.

Ova priča metaforički govori o našoj sklonosti da vidimo opasnost tamo gdje je nema i da čak od toga osjetimo fizičke simptome i bol. Moć autosugestije je ogromna. Mi jednostavno živimo pod oklopom uvjerenja i tamo se osjećamo toliko sigurno, da nam ne pada na pamet da izađemo na svjetlo dana i progledamo. Poput zlatne ribice u akvarijumu, kada je pustimo u kadu punu vode, ona se i dalje kreće u poznatom dijapazonu kretanja, ne videći da može otići dalje.

Strah se skuplja i zadržava u tijelu i uslovljava frekvenciju i boju našeg eneregetskog omotača. Možemo slobodno reći da je ljubav emocija svjetla nasuprot strahu koji je nedostatak svjetla, odnosno mrak. Tako, strah kao manifestacija mraka, nastoji da iz tijela iscrpi svu životnu energiju i isprazni naše baterije, jer on funkcioniše na veoma niskoj frekvenciji i odgovaraju mu tamnije boje. U takvom iscrpljenom stanju, mi smo idealna podloga za sve manifestacije straha. Podignemo li svoju frekvenciju, unesemo li boje u svoj život, krenemo li putem fizičke aktivnosti, povezivanja sa ljudima, prirodom i božanskom, univerzalnom svjetološću, mi ćemo odbaciti strah.

Na našem tijelu postoji veliki broj akupunkturnih tačaka, gdje mi zarobljavamo energiju i stvaramo energetske blokade, čime se sprečava neometan tok energije. Kada čovjek živi u strahu, lišen ljubavi, njegovo tijelo, gladno ljubavi, preduzima određene korake da tu ljubav prigrabi i zadrži u tijelu, međutim, kako je takvo tijelo puno štetnih i neizbalansiranih enregetskih tokova, onda ono nema šta druga zadržati osim toga, pa tako u tijelu ostaje blokirana negativna energija. Ona s vremenom prelazi u fizičke manifestacije bolesti. Jedan od takvih oblika blokirane energije (emocije) jeste strah. Kada su tijelo i um u skladu sa prirodnim i univerzalnim tokovima energije, nahranjeni ljubavlju, onda organizam uopšte nema potrebu tog grčevitog grabljenja energije, već je opušteno i ima slobodne energetske tokove, zato je neprocjenjivo važno što više biti opušten i uravnotežen. Sjetimo se samo koliko nas opušta masaža cijelog tijela, no kada bi se sjetili u tim trenucima da vizueliziramo i afirmišemo otpuštanje negativnih uvjerenja, bilo bi još bolje i učinkovitije.

Strah, kao i sve druge negativne blokirane emocije, treba "tražiti" u području tih akupunkturnih tačaka, od čega postoje tačno određene tačke koje je istočnjačka tradicija odredila kao stjecište određenih meridijana u tijelu gdje se oslobađaju te zarobljene energije. Na osnovu tog drevnog znanja, razvila se tehnika tapkanja koja je prilično djelotvorna kod oslobađanja straha i svih drugih negativnih emocija. Međutim, treba naglasiti da je od velike važnosti održavati opuštenost tijela i prohodnost energije tokom cijelog dana, a ne samo za vrijeme oslobadjanja napetosti. Zato je fizička aktivnost od neprocjenjivog značaja, jer fizički aktivni mišići i nervi neće dozvoliti zadržavanje bilo kakvih energetskih blokova u tijelu,  pa je preporučljivo bavljenje jogom, sportom, plivanjem, trčanjem, šetanjem i bilo kojim drugim oblikom fizičke aktivnosti.

U potrazi za ljubavlju

Ovaj post bih započela pričom  o jednom indijskom duhovnjaku koji je sav iscrpljen i iznemogao, nakon dužeg pješačenja, u sred noći stigao u neko selo, očekujući da će naći smještaj. Međutim, sva vrata su mu bila zatvorena, svi su ga odbili. On je počeo zahvaljivati Bogu. Neko ga je upitao zašto zahvaljuje Bogu, kada je dopustio da tako iznemogao ostane u sred noći bez krova nad glavom, a on je rekao: "Bog  najbolje zna šta mi treba, on je odlučio da mi je u ovom trenutku takva situacija potrebna". 

Ovdje leži neiscprna mudrost našeg odnosa sa drugima i našeg odnosa sa Bogom (univerzumom i sl.). Mi se grčevito držimo nekih osoba iako kroz njih doživljavamo neuspjehe i frustracije, ali nam je to u određenom trenutku neophodno da shvatimo svoju vrijednost, jer mi ustvari svu vrijednost prebacimo na njih i postanemo beznačajni sebi pa i ostalima. Zato ostajemo ispred zatvorenih vrata - Bog odlučuje da takve osobe odu iz našeg života jer nas previše voli i želi da nas okrene na put ljubavi ka sebi, želi nam reći da ne možemo računati ni na koga osim na Boga i samog sebe - tako je i duhovnjak crpio sebe do zadnje kapi snage, oslanjajući se na druge ljude i na kraju ostao ispred zatvorenih vrata. Na kraju je shvatio da ima samo sebe i Boga koji mu je pokazao da može biti zaštićen u njegovom okrilju, neovisno o drugim ljudima. Ne daju nama sreću ljudi, već Bog (univerzum i sl.). Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću ako je ni sami nemaju dovoljno već gledaju da je dobiju kroz nas, pa kada ne uspiju u tome, idu dalje u nedogled. Kada nam neko okrene leđa i ode, to je znak da smo mi iscrpljeni i da je naš kanal i veza sa Božanskim izvorom presušio, zatvorio se. Dokle god smo mi nepresušan izvor ljubavi, na način kako je Bog nama daje, bezuslovno, mi ćemo biti magnet za druge i nećemo imati problematične odnose. Čim počnemo uslovljavati svoju ljubav, mi postajemo odbojni i pretvaramo ljubav u trgovinu. Sa zatvorenim srcem smo sjemenka, kada otvorimo srce, mi smo rasvjetali cvijet koji miriše i privlači.

U suštini, potraga za ljubavlju jeste iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju, svaki čovjek sa kojim ulazimo u emotivne odnose jeste replika, kopija božanskog lika, ali samo jedan je original. Žena kroz muškarca nastoji uspostaviti trajni izvor ljubavi, ona u njemu pronalazi božanski kanal, ali je greška u tome što ona sama nema dovoljno ljubavi prema sebi, pa kada to "božanstvo" ode mi ostajemo bez ljubavi, odsječeni i patimo. Ali, Bog kao univerzalni izvor energije nikada i nigdje neće otići, on nam je jedina garancija da ćemo imati trajnu ljubav. Kažu da je žena nekada prirodno mirisala kao cvijet, ali joj je poslije grijeha taj miris oduzet, zato nesvjesno ima potrebu da koristi parfem i da miriše. Kada bi žena imala vezu sa božanskim u sebi, ona bi stalno obnavljala svoj miris i bila trajno privlačna svom partneru. 

Zašto tako često udarimo na zid kada nam je potrebna ljubav? Zato što je tražimo na pogrešnoj strani. Zato što na takav način hvatamo kapljice umjesto da plivamo u okeanu. Zašto dopustiti da nas ostavljaju pred vratima, kada je iza tih vrata mali i skučen prostor, a u božanskom beskonačnost. Mi smo sami, ali ne i usamljeni. U svakom odnosu smo sami, u društvu smo sami. Svako srastanje sa drugima je suviše bolno i neprirodno. Kada se rode sijamski blizanci, svijet se zgražava. Oni umiru ili se nasilno razdvajaju. A mi se toliko trudimo da srastemo, u svom neznanju, i tako biramo patnju. Radost je na suprotnoj strani. Zašto smo nekada toliko radosni i sretni, iako dugo nemamo partnera niti smo u vezi? Čak nas odbija pomisao da uđemo s nekim u vezu, da ne bismo pokvarili tu sreću. To je znak božanske ljubavi i dokaz da nismo usamljeni iako smo sami. U takvom stanju smo najprivlačniji i kada uđemo u vezu, sve je bajkovito, ali se mi u jednom trenutku prebacimo na drugi kolosijek i počinjemo tražiti sigurnost, postajemo posesivni i zahtjevni. Tu ljubav gubi, tu prestaje vjera u božansko u nama i zatvara se slavina, tu počinjemo crpiti sebe i partnera jer nema više dotoka energije, zato dolazi do zasićenja jer se konstantno vrti ista energija - redovno javljanje, izlasci, obavezni poljupci, obavezno "volim te" i sl., čim izostane nešto od toga mi smo u šoku i strahu jer prepoznajemo gubitak ljubavi, a tu ljubavi ustvari i nema, jer smo joj zatvorili put onog trenutka kada smo napustili bezuslovnu vjeru i povjerenje da je sve dobro i bez uplitanja našeg uma.

Kako reagujemo na tuđi uspjeh?

Kroz stalnu interakciju sa drugima i suočavanje sa njihovim životnim pričama, usponima i padovima, dolazi do izražaja naša osnovna vibracija, emocionalni pokazatelj kvaliteta naše ličnosti. Mi se nesvjesno upoređujemo s drugima i tako stvaramo sliku svoje vrijednosti u odnosu na njih. Postoje određeni šabloni, kao parametri  uspjeha u svjetovnom životu koji utiču na našu osnovnu vibraciju, bilo da je to posao, brak, djeca, imovina, društveni život i status i sl.  Ako se osjećamo kao neostvarena osoba, nekako se automatski podiže gard prema onima koje smatramo boljima od nas i oni postaju meta naših inferiornih i negativnih misli. Da bismo znali šta neko misli o sebi, dovoljno je da čujemo šta govori o drugima.  

Bar danas, u eri interneta i društvenih mreža, svima je postalo dostupno da komentarišu poznate i uspješne ličnosti, pa se tu možemo nagledati i načitati svakakvih komentara, koji najmanje liče na civilizovan i kulturan dijalog. Ne zaboravimo, nikakva anonimnost nas ne amnestira od obaveze lijepog i kulturnog ponašanja, jer univerzum nepogrešivo reaguje na našu vibraciju. Tu se krije najveća zamka, ako negativno reagujemo na tuđi uspjeh, tako stvaramo uslove da nikada ne budemo uspješni. 

To je univerzalno načelo, nama je prihvatljivo samo ono što se poklapa sa našom ličnom vibracijom. Nekima je draže čuti da se neko razveo ili posvađao sa partnerom, jer i sami imaju nezadovoljavajući emotivni život. U takvom stanju, tuđa sreća se može doživljavati kao prijetnja ili podsjetnik da nama nije dovoljno dobro, zbog čega se negativno reaguje na istu, dok se zadovoljstvo traži na nižim vibracijama koje korespondiraju sa stanjima neuspjeha i gubitništva u bilo kom okviru. U suštini, nas ne ugrožava tuđi uspjeh, već naš stav i nezadovoljstvo sobom. Ako nas je ikada radovao tuđi neuspjeh i gubitak, ili smetao nečiji napredak i uspjeh, to je znak da smo u lošoj ličnoj fazi,  u stanju ličnog neuspjeha i neostvarenosti. Ali je ujedno  znak da nešto moramo preduzeti u vezi sa svojim stanjem, a nipošto ostati na tom nivou. Često se desi da neprimijetno skliznemo u zonu negativne percepcije, a da pri tome vjerujemo da nam je sasvim dobro. 

S druge strane, lično ispunjenje nas odvaja od negativnih misli i predrasuda o drugima i podiže vibraciju., a ono se postiže zahvalnošću i sviješću da u svijetu ima dovoljno uspjeha i obilja za sve i da niko ne može oteti ono što nam pripada. Svijet je naše ogledalo i uvijek nazad dobivamo ono što smo poslali. U stanju zavisti, sujete, zluradosti smo veoma neprivlačni,  fizički i emocionalno i takve emocije nisu rezonantne sa frekvencijom uspjeha. Tako ćemo dobivati sve više i više razloga da se osjećamo isto. Ako mi patimo od sindroma "ružnog pačeta" u svemu oko sebe ćemo naći razloga da se stalno tako osjećamo.  Mi jednostavno najviše uočavamo stvari koje su rezonantne sa našom vibracijom. Žena koja se osjeća lijepom, na svakom koraku će naći potvrdu i sve više razloga da se osjeća tako. Ljepota i ružnoća su stvar osjećaja, a ne neko fiksno i nepromjenjivo stanje. Tako je sa bilo kojom dominantnom emocijom, svaka privlači sve više okolnosti koje je potvrđuju i opravdavaju.  

Našu ličnu vibraciju i način na koji percipiramo svijet oko nas određuje prisustvo ljubavi u nama.  Govoreći o drugima, najviše kažemo o sebi. Ako u nama ima ljubavi, onda u drugima vidimo njihove dobre strane, ne vidimo prijetnju niti nas tuđi uspjeh ugrožava i tako se otvaramo da i sami prihvatimo napredak i obilje u svom životu. 

Najbolji način da ostvarimo svoje snove jeste da pomognemo drugima da ostvare svoje i da se po pitanju tuđeg uspjeha osjećamo kao da je naš lični.

Koliko dajemo

Naš um je konstantno izložen pritisku različitih očekivanja. Očekujemo bolju situaciju u državi, stalno osuđujemo političare da su nas odveli u propast, očekujemo bolje finansije, očekujemo da ćemo jednog dana imati veću dozu komfora i uživanja, očekujemo da nas ljudi poštuju i uvažavaju i sl. U suštini, očekivanja se temelje na jednostranom principu dobiti. Po nekom nepisanom pravilu, smatramo da zaslužujemo bolji državni sistem, bolja primanja, bolji život, da postoji određena sila  koja će konstantno biti usmjerena na naš boljitak i  nastojimo pronaći krivca zbog čega to nije tako. Nikada ne prestajemo tražiti novu "muzilicu" koja će nas održavati u životu. Svi se na neki način oslanjajmo na spoljne izvore energije, ukalupljeni u sistem uzimanja.  Kao dio te nezadovoljne mase, sklanjajući se iza kolektivnih obrazaca, zanemarujemo svoju individualnu odgovornost i moć.  

Kaže se, bolja je ruka koja daje, od ruke koja prima. To je opšte načelo univerzuma, prema kojem je onaj koji daje u poziciji moći. Davanje potiče iz stanja moći, ali ne u egoičkom smislu.  Matematički gledano, na skali ega, božansko stanje je ravno nuli, a to je stanje potpune moći. Numerički gledano, nula je ta koja brojevima daje moć, ako dodamo nulu, vrijednost broja se povećava, uprkos tome što je ona u suštini "ništa". Što smo bliže tom stanju ništavnosti, to nam materijalne stvari imaju manju vrijednost i nismo toliko vezani za novac ili druge stvari, pa ih nesebično dajemo drugima.  Biti moćan, znači biti toliko svjestan svoje unutrašnje snage, da apsolutno prestaje svaka potreba za njenom spoljašnjom potvrdom. Drugo načelo davanja kaže da lijeva ruka ne treba znati šta radi desna. Zapravo, treba prevazići svaku potvrdu za samoreklamiranjem, pa makar to bilo u najužim porodičnim krugovima,  trebamo odustati od potrebe da nas drugi pohvale ili doživljavaju kao dobročinitelje. Mišljenje drugih je nevažno. Važan je naš odnos sa univerzumom, važno je biti što bliže stanju nule. To da li imamo lijepu haljinu, automobil ili nas smatraju uspješnim i bogatim, dio je mahamaye ili kosmičke iluzije. Što smo svjesniji, sve manje se prezentujemo kroz ono što posjedujemo, a sve više kroz ono što jesmo. Dominantni osjećaj nas čini onim što jesmo. Osjećaj u svom izvornom obliku je ljubav, modifikovan egom pretvara se u različite strahove i mržnje. Reci mi šta osjećaš u ovom trenutku i reći ću ti ko si. To je naš primarni identitet. Ako si u ovom trenutku opterećen mržnjom prema bilo kome ili čemu, ti si daleko na skali ega u plusu i radiš u njegovu korist. Primjećujemo da se ljubav i ego ne podnose.  Očišćeni od ega jesmo čista ljubav, što je božansko stanje, odnosno, matematički rečeno, ljubav je čista nula. Ne možemo je vidjeti, nacrtati, opipati, ali ona je moć i ona uvećava vrijednost. Sve čemu dodamo ljubav, uvećavamo mu vrijednost. Zapravo, u stanju ljubavi smo veoma moćni i ljubav je zaista moćna formula života. 

Ponašajući se kao ruka koja prima (a ne daje),  nastojimo obezbijediti što više zaliha novca i hrane i stalno strahujemo od neimaštine. Zbog tog straha nismo u stanju dijeliti drugima ono što imamo, jer se plašimo da ćemo ostati bez ičega. Kada bi se svaka kapljica vode ponašala tako, nikada ne bismo imali priliku upoznati ljepotu okeana. 

Ćelije raka su nekada bile dio zajednice, radile za dobrobit cijelog organizma (mikrokosmosa), ali odjednom počinju da se ponašaju drugačije, buntovnički, bez želje za razmjenom i saradnjom, okreću se vlastitom razvoju,  hraneći se zdravim ćelijama.  Vođena sopstvenim interesom, takva ćelija ruši cijeli sistem, ali i samu sebe, jer njen vijek trajanja zavisi od cjelokupnog organizma. Ćelija raka nije u stanju da stvara, već samo uzima ono što su drugi stvorili. Takvim sistemom ponašanja, stvaramo oružje koje nas  ubija.  Bilo koja negativna informacija se multiplicira na ćelijskom nivou. Zašto bi se naše ćelije ponašale drugačije od nas? Lišene ljubavi, multipliciraju taj osjećaj na milione puta i u jednom trenutku, određena ćelija otkazuje poslušnost i počinje da kopira taj obrazac. Poznato je dosta slučajeva duhovnog iscjeljenja, što potvrđuje da je svaka bolest poremećaj božanske geometrije i informacionog polja.

Kada je riječ o davanju, sam osjećaj nesebičnog davanja iz ljubavi stvara slično informaciono polje koje multiplicira  osjećaj dijeljenja, podstičući ćelije na saradnju. Kroz takav princip djelovanja, činimo dvostruku korist - sebi i drugome. Sufijsko učenje kaže da nema veće sreće od činjenja molitve za drugoga. Moliti tajno da se drugome (poznatom ili nepoznatom) ispuni želja ili potreba je jedan uzvišen način približavanja najvišim duhovnim sferama. I Gurđev navodi  da se molitva prima tek iz trećeg puta - prvi put molimo za roditelje, druga molitva je za komšije (prijatelje), a trećom molimo za sebe. 

Završiću ovaj tekst  jednim divnim citatom iz Transurfinga:

"Ako želite da vam odraz u ogledalu krene ususret,sami učinite prvi korak prema naprijed. Želite od čovjeka dobiti priznanje i poštovanje? Ne zahtijevajte ih. Poštujte vi njega i potrudite se da se osjeća značajnim u vašim očima. Odrecite se namjere da nešto dobijete, zamijenite je namjerom da nešto date i dobit ćete ono čega ste se odrekli.

Ljubav vs Strah

Svjedoci smo današnjeg vremena u kome je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne tržne centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći na policama nešto što bi ih učinilo zadovoljnim. 

Nikada se nije posjedovalo više odjeće i obuće, automobila, namještaja, punih frižidera i lijepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije je obrnuto proporcionalna vrijednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega. Ego je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i parališe našu sposobnost za davanjem i primanjem ljubavi. Ali, u pozadini tih materijalnih posjeda, stoji ogroman novčani dug i kreditna zaduženja, velika energetska rupa, jer trošimo ono što nemamo i tako naš opstanak zapravo predstavlja laž i fasadu, isto tako je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava o nama koju prezentujemo prema svijetu. Ta predstava je mjehur od sapunice koji stalno strahuje od pucanja. Svijet je pun tih mjehurića, tržni centri, ulice, automobili. Kada mjehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa. Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti "nešto". Ako bismo se pitali šta smo, kako bismo definisali sebe? Uspješan ljekar, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga - mi nismo ništa od toga, to su samo definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u definiciji uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo da definišemo ljubav, ona nestaje. Osho je to lijepo opisao kroz upoređivanje sa cvijetom. Suština cvijeta je miris, ako ga rastavimo na dijelove da bismo otkrili kako funkcioniše, uništićemo svu njegovu ljepotu. Ljubav jednostavno znači jesam (biti), kao što svjetlo jednostavno jeste tamo gdje god mu je dozvoljen prolaz, bez napora, tako je i ljubav svjetlost koja se bez prisile prostire tamo gdje nema prepreka. 

Ljudi su često u dilemi, jer "od ljubavi se ne živi", pa postaju kruti praktičari koji samo vjeruju u ono što mogu vidjeti i opipati, "vole" samo one od kojih imaju interesa i kvalitet života mjere stečenim bogatstvom, kvalitet braka mjere godinama provedenim skupa, obolijevaju u srednjoj životnoj dobi od visokog pritiska, srčane aritmije i ostatak života provedu na lijekovima. Važno im je da imaju dobro izgrađenu kuću sa kovanom ogradom, opasanu zidinama iza kojih će se izolovati od ostatka svijeta, na bankovnom računu će stajati pozamašna suma koju se nikada neće usuditi da potroše i stalno će živjeti u strahu za svoj život i imovinu. 

Čuveni njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnom nivou, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše. 

Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje  da smo zaustavili tok duhovnog rasta. Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani,  no mi odlazimo ljekaru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar. Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta. Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se "objektu" prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama. Svaka blokada jeste poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorisati. Naša duša konstantno reaguje na različite načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem. Alternativne veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa opštim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju  alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu  neuspješnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu. Na božanskom nivou, ne postoji bezvrijedna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je patnja. 

Patnja je odraz neznanja (avidye). Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku natprirodnu pojavu),  kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama. Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije. Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljašnje faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će da sagori sva ta uvjerenja. 

Nekima je prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu da uživaju u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion različitih adresa, na naše ćelije i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.  

Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast. Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet posmatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program "zadržavanje" tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu. S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen. Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha? Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma. On ne može ući u srce. Anahata (srčana čakra) u prevodu znači "netaknuto", nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom. Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.

LJUBOMORA

Često možemo čuti ili i sami znamo reći "ljubomoran sam, ali u granicama normale", prihvatajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali  ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan. E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što "malo" bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma. Ta ljubomora u granicama normale jeste zapravo signal da smo oboljeli od karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne preduzmemo. Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva. 

Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni sa dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo surovo odbačeni kao najveće siroče. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju upoređujući nas sa braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od nas. Često imam priliku čuti od jedne osobe kako u zvijezde ukiva svog (mlađeg) sina, kako je pametnica, kako je umiljat, kako dobro uči,  zna da čuva svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikada ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike.  I velika je istina, da kritika ubija ljubav. Ima jedna poslovica koja kaže: "ako hoćeš da razviješ ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši". Pohvala je najbolji podsticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji prave strašne greške. U kasnijem životu  ponovo oživljavaju iste slike kroz odnose sa partnerima i drugim osobama. Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo dijete sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi. S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre, oni nisu navikli ništa da dijele, oni su maženi, paženi, sve je samo njihovo. Ona opet mogu razviti  drugačiji defekt  a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet podstiče  ljubomoru uvijek kada se "predmet" želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje. 

U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jeste, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili dati kompliment, kupiti poklon, podstaći pozitivnu emociju, podstaći ga da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli. Zato je bolje ubijati ga u pojam i ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je ostavio svoje prljave čarape.  Kada nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo "samoubistvo" preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i kritičarke. Šta smo tad uradili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada se to desi - kuku majci, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala, peglala, kuhala, rodila djecu. E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u djetinjstvu - roditelji nas nisu učili kako da volimo sebe, već su uslovljavali našu ljubav - voljeću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušna, ako, ako, ako, hiljadu uslova smo morali svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni. Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu, vjerujući da  žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe. A kada se to desi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno isjeljujemo od svih oblika bolesti. I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo svoj odraz u ogledalu!!! Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.

NASLEDJENI ENERGETSKI OBRASCI

Činjenica je da mi nismo na ovaj svijet došli slučajno niti vlastitom voljom, već uzročno-posljedičnom vezom, sa razlogom i svrhom svog postojanja. Analizirajmo svoju porodičnu lozu, imena naših predaka, njihovo ponašanje, ključne događaje u životu, način na koji su okončali život. To je naše skriveno korijenje. Preci nam ostavljaju svoje energetske obrasce i mi ih nesvjesno slijedimo, nazivajući ih genetskim naslijeđem. Kako smo predisponirani da naslijedimo određenu bolest, isto tako smo skloni nasljeđivanju mentalnih i emocionalnih obrazaca, jer bolest i nije ništa drugo do rezultat naših psiho-emocionalnih reakcija, pa tako, ako smo naslijedili sklonost ka srčanim oboljenjima,  naslijedili smo i energetski koncept, sklop emocionalnih reakcija čije će ispoljavanje kroz vrijeme rezultirati datom bolešću. Energetski pečat naše loze sadržan je u prezimenu. Kako sa ostalim članovima familije dijelimo isto prezime, tako dijelimo i akumuliranu energiju (zajedničku karmu) naše loze. Tradicionalno, gašenje  loze nastupa izumiranjem njene muške liniije. Loza se ne može održati preko ženske linije. Nije tu u pitanju nikakva polna diskriminacija, već univerzalni princip prema kojem je muški polaritet davalac (prenosnik), a ženski primalac (akumulator, upijač). Tako će ženski potomak naše loze "poslužiti" za produžetak loze u drugoj familiji, i samim uzimanjem suprugovog prezimena, te seksualnim kontaktom sa istim dolazi do "miješanja krvi", gdje ona preuzima energetski obrazac te i sama postaje podložna energetskim uticajima date familije. Tako, svaka žena ulaskom u brak počinje drugačije da se ponaša jer proces prilagođavanja traje izvjesno vrijeme i zavisi od niza faktora da li će isti biti manje ili više uspješan. Postoje osobe koje jednostavno imaju predispozicije za samački život i taj energetski "udar" će se odraziti na veoma neharmoničan način, nastupiće razni problemi u komunikaciji i takav brak se kad-tad mora raspasti. Isto tako, može se desiti da osobe nisu energetski komatibilne, jer ženski partner iz prethodne porodične loze nosi određene predispozicije koje se moraju realizovati ali preuzeti energetski obrazac od muškog partnera na neki način blokira njihovu realizaciju, i što duže nastoje opstati u partnerskom odnosu to će se blokiranost odraziti na zdravlje ili druge segmente života. Na kraju, može se desiti razvod nakon 30 godina braka u kome ništa nije funkcionisalo kako treba. U nekim kulturama se čak brakovi, po pravilu, nikada ne sklapaju dok astrolog na osnovu natalnih karti ne procijeni kompatibilnost partnera za brak.

Mi  međusobno dijelimo energetske obrasce na više nivoa i to:

- unutar ljudske vrste, gdje čovjek dolazi na zemlju kao izgnanik iz raja i dijeli početni grijeh, što govori da samo utjelovljenje, silazak duše u materijalnu ravan predstavlja izvjesnu negativnu fazu i da život u ovoj sferi nije predviđen za uživanje i blagostanje, već vječnu borbu na putu od gnijezda do zvijezda.

- unutar državne zajednice, gdje samo teritorijalno porijeklo nosi određeni teret. Na primjer, Balkan je u svojoj istoriji zabilježio mnogo krvoprolića, posebno za vrijeme prodora Turaka, a kasnije  drugog svjetskog rata te u novije vrijeme i krvavog raspada Jugoslavije. Osnovna odlika ovog tla je ekonomska nerazvijenost i siromaštvo, što predstavlja izvjesnu blokiranost, mi se jednostavno rađamo opterećeni ogromnim dugom i naša djeca isto tako - karma ovog prostora je pretvorena u finansijski dug koji smo svi dužni da vraćamo.

- unutar gradske ili općinske zajednice, u okviru koje naše prisustvo postaje prepoznatljivije. Biti građanin jednog grada, na primjer, Sarajeva, znači preuzeti njegove energetske forme od samih temelja, osnivanja, istorijskih događaja i sl. Često će promjena mjesta boravka doprinijeti kompletnoj promjeni na skoro svim nivoima života, na pozitivan ili negativan način.

- unutar užeg lokaliteta - ulice, sela - gdje se sužava fokus energetskih obrazaca, gdje svaki žitelj u nama izaziva određene reakcije i sa kojima međusobno razmjenjujemo energiju na užem nivou. Tako se kaže da ne bismo trebali večerati, ako znamo da je naš komšija gladan, već se pobrinuti da i on ima dovoljno, ne samo radi njega već i radi nas, radi opšte energije koja se nadvija nad datim prostorom.

- unutar familijarne loze, u kojoj se energija prelijeva direktno, preko zajedničke krvi koja je u energetskoj vibraciji sa našim prezimenom.

- unutar samog sebe - lična karma (zarada) koja predstavlja rezervoar naših djela. U svakom trenutku, prema osjećaju, možemo znati kolika je akumulacija našeg duga. Kada kažemo da neko ima nečistu savjest, to je duh, energetski pečat naših djela koji nas proganja. Od toga ne možemo pobjeći i to će nas uznemiravati sve dotle dok ne osvijestimo svoje postupke i njihovu težinu. Jedino potpuno osviješten čovjek može biti u savršenom miru. A kada smo u miru sa samim sobom, onda smo u harmoniji sa cijelim svijetom.

Tako, možemo izvući zaključak da za aktivaciju bilo kakve promjene u životu, prvo moramo krenuti od samog sebe. Kada krenemo iz šire perspektive, prvo počinjemo kriviti situaciju, politiku, finansijsku krizu, roditelje, partnere i baziramo se na stvari na koje je nemoguće uticati, te se predajemo opštoj negativnoj klimi i ne napredujemo u životu. Figurativno rečeno, mi smo u svemu tome poput vrha igle, mi vodimo konac u potrebnom pravcu i sastavljamo cjelinu svog života.  Drugim riječima, širenjem svijesti potpuno nadilazimo bilo kakve okove koji su nam nametnuti u materijalnoj sferi. Što smo duhovniji,  sve manje podliježemo određenim uticajima, tako slobodno možemo reći da se čovjek rađa u ropstvu, ali od njegove volje i izbora puta zavisi da li će se osloboditi i izaći izvan svih okova te postati kreator svoje stvarnosti.

Jednostavno, čovjek se rađa u lavirintu - emocionalnom, zdravstvenom, finansijskom, porodičnom, poslovnom - svako dobije svoj zadatak da ga riješi i pronađe izlaz. Ne postoji nerješiv problem, postoje samo pogrešni i pravi putevi. 

BITI  U  HARMONIJI

Jutarnje buđenje je vrijeme kada se "sudaramo" sa stvarnošću, izlazimo iz jedne sfere i lagano prelazimo u drugu. Noć ima izrazitu yin energiju, za razliku od dana koji je izraziti yang. Da bismo postigli cjelovitost, noću trebamo spavati kako bi tijelo upilo yin energiju, a danju je potrebna aktivnost kako bi se kanalisala yang energija. Yin energija predstavlja ženski polaritet, unutrašnji svijet, pasivni princip, tamu, sjenku, hladnoću, emocije, sposobnost primanja, plodnost, reakcije. Yang je muški princip, želja za davanjem, svjetlost, sunce, toplota, spoljni svijet, kontrola, akcija i logički um.  Nedostatak sna jeste znak da nismo sposobni primiti yin energiju iz određenog razloga. Odbijanje yin energije je znak da je u sebi već imamo i da smo je koncentrisali u toku dana te da se u toku noći aktivirao yang. Yin se koncentriše ako nismo u stanju pustiti svoj unutrašnji svijet prema vani, ako u sebi nosimo tugu, brigu, nerazjašnjene emocionalne konflikte, ako smo suviše reaktivni i osjetljivi na spoljne podražaje, ako krijemo naše osjećaje i glumimo da smo neko drugi nego ono što zaista jesmo.  

Na primjer, žene često nastoje svoju ranjivost prikriti maskom vamp-žene, pretjeranom šminkom ili upadljivom odjećom i privlače mnoge poglede. Žena ima izrazitu yin energiju, odnosno moć upijanja i ako nema jaku auru, takvi pogledi mogu da joj naštete. U pojedinim kulturnim sredinama žene se ne pojavljuju razotkrivene na ulici i tako se zaštićuju od spoljnih uticaja. Odjeća nije sredstvo za pokazivanje, samoreklamu i statusni simbol, kako se u današnje vrijeme doživljava, već nešto potpuno drugo. Njena boja i materijal učestvuje u stvaranju energetskog polja, ona može uzrokovati napetost u energetskom polju ili omogućiti bolji protok energije. Najlon, spužva i poliesterski materijali se spravljaju obradom nafte i njenih derivata i predstavljaju vještački materijal, isto kao što su gazirana pića i fabrički sokovi bazirani na hemiji i ne mogu se uporediti sa prirodnom vodom.  Zato trebamo preferirati prirodne materijale kako bismo bili usaglašeni sa prirodnim tokovima energije. Isto tako je i sa građevinskim materijalom koji je ugrađen u našem domu i namještajem unutar istog, jer nije svjedeno da li boravimo u drvenoj kolibi ili zgradi od čelične konstrukcije obloženoj staklom.. Kako nas odjeća štiti na ulici, tako nas zidovi štite dok smo unutar doma i veoma je važno na koji način se odvija interakcija između nas i prostora u kome boravimo. Uvijek i u svakom trenutku bi trebala postojati harmonija, ako ista nedostaje to ćemo osjetiti na svom raspoloženju.

Nered u prostoru gdje boravimo odrazit će se na našu energiju.  Slika na zidu koja simbolizira tugu, siromaštvo, suze i sl. neće pozitivno uticati na opštu energiju prostora.  Previše crvene boje ili špicastih oblika kao i oštre linije namještaja ili puno kontrasta može unijeti nervozu i agresivnost. Nedostatak zaobljenih linija i prirodnih nijansi otežaće harmoničan protok energije. Naglašeno prisustvo bijele boje stvorit će potrebu da se stvari previše istjeruju na čistac, te stanje sterilnosti, beživotnosti, anemičnost, hladnoću i sl. Crna predstavlja najtamniju noć iz koje se počinje rađati zora, ona je istovremeno kraj starog i početak novog, stoga u mnogim kulturama crna boja predstavlja smrt, ponor i ništavilo, što je zapravo samo prelazak u sferu tajni i misterija, tako i osobe obučene u crno emituju dozu misterioznosti i nedokučivosti. Crna nije negativna boja, ona samo predstavlja put u nepoznato, a mi se toga najviše plašimo, jer nismo spremni tragati u mraku za svjetlošću. Dominacija sive ukazuje na potrebu za kontrolom, ova boja izmiruje kontrast između bijele i crne, i nije spremna biti potpuno otvorena i pristupačna, već izražava granice u okviru kojih se ispoljava. Siva boja je najviše zastupljena u službenim objektima gdje dominiraju određena pravila, zakoni i granice ponašanja, uključujući i obavezan "službeni" osmijeh koji je daleko od iskrenosti i topline, jer označava neutralnost - odsustvo emocije.   Zemljane nijanse kao što su bež i smeđa osim što prezentuju pouzdanost, odgovornost i majčinski odnos prema drugima, mogu stvoriti ozbiljnost, osjećaj pritiska, brige, tuge, melankolije, žudnje, opterećenosti, ljubomore, nedostatak entuzijazma i živosti u prostoru, suviše disciplinovan  i strog stav prema vezi ili braku,  što može unijeti dosadu i nedostatak "zraka", kao i probleme sa probavnim traktom i želucem. Zemlja takođe prezentuje poniznost, prizemnost, siromaštvo. Žuta boja podstiče mentalne i analitičke aktivnosti, verbalnu komunikaciju i radoznalost, prilično je topla, radosna i otvorena.  Zelena  boja i vertikatlni dizajn simboliše rast, zdravlje i finansijsko blagostanje. Plava simbolizira nebeska i vodena prostranstva, vjeru, pouzdanost i povjerenje. Ružičasta je boja ljubavi i njene nijanse stvaraju romantično ozračje, dok crvena podstiče strast. Zlatna je kralj svih boja, boja bogatstva, moći i prosvjetljenja. Zlatna predstavlja sunce, toplotu i muški polaritet,  dok srebrna simbolizira mjesec, hladnoću i ženski pol. Zlatna boja zagrijava auru i podstiče na aktivnost, dok srebrna hladi.

Nijedna boja nije sama po sebi pozitivna niti negativna, samo je stvar količine i svaka postaje negativna onda kada dominira. Voda je dobra i korisna, ali kada stvori poplavu (kada je ima više nego što treba), onda je negativna. Kada je nema nikako, onda je potrebna i stvara čežnju, odnosno rupu u energetskom sklopu. Kroz korespondencije boja i elemenata sa određenom oblašću života možemo detektovati problematična područja. Imamo li određenih finansijskih "rupa" u životu, možda bismo ih mogli popuniti upotrebom zelene boje u prostoru, orijentišući se ka istočnoj i jugoistočnoj strani i unošenjem jake svjetlosti u ovaj sektor kako bi se zapalila vatra i pokrenula aktivna energija. Sklonost ka isključivoj dominaciji zemljanih nijansi u prostoru govori o prenaglašenoj potrebi za sigurnošću kao i materijalistički stav prema životu, u smislu da vjerujemo samo u ono što ima konkretan i opipljiv oblik. Dominacija zemlje zagušuje i zatrpava, donoseći stagnaciju, poput majke koja se previše brine za svoje dijete pa bi ga najradije zatrpala i ušuškala da nigdje ne može maknuti.

Zemlja se  može neutralisati upotrebom zelene boje. Naglašena bjelina treba nešto od vatrenih nijansi kao što su crvena, ružičasta ili narandžasta. Trebamo uvijek znati da pronađemo tačku ravnoteže i da pretjerivanje ne doprinosi harmoniji.

Kako smo u stalnoj interakciji sa okolinom, tako ista utiče na našu ravnotežu yina i yanga. Ako smo suviše yin, tada nam treba yang i obrnuto. U stanju brige, depresije i tuge nije potrebna izolacija, već upravo suprotno - dodir sa spoljnim svijetom i suncem, naporna fizička vježba i sl. Ljekari su oduvijek kao praktičan lijek protiv depresije svojim pacijentima preporučivali da uzmu sjekiru u ruke i cijepaju drva. Šta je sedativ u odnosu na fizički rad? Depresija je znak da nismo ispolarizovani i da trebamo raditi na balansiranju energije. Sedativ je sredstvo koje će hemijskim putem umrtviti naš ionako mrtav energetski sistem i dodati još više yin energije, izbaciti nas potpuno iz ravnoteže, gdje će se buđenje i sudar sa stvarnošću pokazati još težim i bolnijim, tako se yang energija doživljava kao udar groma i počinjemo je izbjegavati. Počinje nam smetati sve što podsjeća na život, počinjemo uživati u svojoj samoći i crnilu, život posmatramo kroz prizmu brige i tuge i osjećamo žal za prošlošću (yin), jer se plašimo budućnosti (yang). Ravnoteža yina i yanga je u sadašnjem trenutku,  jer je "ovdje i sada" jedino izvjesno. Kada naučimo da živimo u sadašnjem trenutku, tada ćemo naučiti kako da stvorimo unutrašnju harmoniju.

Ako smo jedno vrijeme živjeli intenzivnim životom, putovali i provodili se po svijetu ili bili poslovno angažovani, u kontaktu sa većim brojem ljudi ili se izlagali fizičkom naporu, tada nam je potreban yin da bi se energija stišala. Na taj način stvaramo harmoniju unutar sebe i u svakom trenutku možemo osluškivati svoju unutrašnjost i prepoznati šta nam je potrebno. Takođe, i u ishrani se možemo rukovoditi ovim principom, jer i hrana ima svoj polaritet, pa tako više yanga posjeduje meso, luk, so, začini, posebno oni koji griju, kafa, alkohol, dok  voće i tekućine imaju više yina. Tako ćemo prema unutrašnjem osjećaju birati odgovarajuće namirnice koje su nam potrebne. Ako nam je suviše toplo (yang), uzećemo tečnost da se  rashladimo (yin) ili ako jednostavno želimo povećati nivo yin energije, unijećemo dosta voća ili mlijeka, dok će nam u provodu (yang) dobro doći koja čašica alkoholnog pića ili jača kafa.

Čovjek je svjesno biće, ali često živi veoma nesvjestan život i potpuno mu je svejedno šta jede, s kim se druži, gdje boravi i šta oblači. Takva ravnodušnost prema svemu biva nam uzvraćena istom mjerom. Duhovna praksa nas uči da čak ni jedan uzdah niti izdah ne trebamo činiti nesvjesno, jer je disanje funkcija koja nas održava u životu. Poštivanjem te spone, pokazujemo zahvalnost na životu i što smo svjesniji prema svakom detalju koji nas okružuje, primjećujući njegovu svrhu i simboliku, to će nam biti lakše da spoznamo sebe i plovimo kroz život bez napora. 

ZABORAVLJENI TITANIK

Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo da osvijestimo jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti. To se posebno dešava kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma.  Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jestu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, sa osnovnom porukom da ne možemo izaći vani dok ne prihvatimo sebe iznutra. 

U ranom djetinjstvu smo veoma senzibilni, prijemčivi  i sve što roditelji misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim nesvjesnim programima jesu i naši životni izbori, pa biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla da misli ili potiskuje emocije da bi privukla bolest. 

Rak je vezan za podsvjesnu želju za smrću - nekada se desi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo da umremo, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti sa nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao veoma lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao jer ne možemo da je odlijepimo iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo. Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo da vidimo i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen a rezultat će biti gubitak spoljašnjeg vida. Srce strada od blokiranih emocija koje nismo pokazali iz straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene sadržaje, nešto što nismo uspjeli "sažvakati", sa čime se nismo pomirli, pa kao rezultat imamo gastritis ili čir na želucu. Kada sebe "počastimo" čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektovati ishranu, što zapravo predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo "progutali" na svoju štetu, općenito poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja. 

Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje  tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, ljekar nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture  u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi      ne djeluju na programe. Programi su informacije iz potisnutih emocija koje ćelijama daju upute kako da se ponašaju. Šta su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod potone on nestane iz našeg vidokruga, ali on je ipak negdje otišao. On je potonuo u nevidljive sfere, ali ipak postoji. Pun različitih sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni, suočeni sa neprijatnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo prividni mir, mi ćemo uzeti sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Mi ćemo osjetiti olakšanje, ali on će i dalje postojati, mada ćemo mi nastojati da ga zaboravimo. Zaborav je najgori način rješavanja problema, kad-tad će se aveti sa potonulog broda pojaviti, ali će najčešće predstavljati nevidljive i nejasne prepreke i blokade, pa ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila koči i sprečava naš napredak, da nam jednostavno ne ide a ni sami ne znamo zašto i sl. Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će  preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane i počeće neselektivno da zaboravlja, pa ćemo tako zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični i više niko neće moći na nas da računa pa ćemo i sami pasti u zaborav. 

Kada beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni  Titanik i prve informacije biće usklađene  sa njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom,  možda je u svađi sa ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubistvo, smrt i sl. Odjednom, dijete "vidi" nešto što ne želi da vidi i ono nesvjesno blokira svoj vid, ili "čuje" ono što ne želi da čuje i blokira svoj sluh, pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje oštećenje ili se rađa sa srčanom manom jer je blokirala majčine emocije i sl. Tako ćemo sa potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče sa jakim programom samouništenja. 

Kada je u pitanju bolest, često imamo slučaj da ljekar koji liječi druge dobije infarkt, rak, umre mlad i sl., pa onda svi kažu kakav je to ljekar ako nije znao izliječiti sebe ili ljekar koji pije i puši a savjetuje drugima da to ne čine, ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini. Sva naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa, pa tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za nauku, medicinu i sl. Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili dodirnu tačku sa određenom sferom života koju nam nastoje približiti, ali uglavnom je istina da se svako drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što je ljekar koji pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji kao što je ljekar koji liječi tuđa srca a svoje ne. Lakše je vidjeti tuđe mane, ali nam one uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu trebamo raditi. Tako i činjenica da smo ljekar neće nas amnestirati od iste takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih. Jednostavno, za sve postoji određena analogija i uzročnost, ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe pa onda ostale, neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte. \

KOREN STETNIH UVERENJA

Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo. S obzirom da je svrha života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi će nastojati da to spriječe i da nas što duže zadrže u mraku. Jedan od takvih mehanizama jesu naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj sopstvenom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše. 

Kaže se da ne pamtimo događaje koji su se desili prije treće godine života i da sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku da neutješno plače, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će veselo da se smije i  veoma brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala. Pogledajmo odraslu osobu, ona će da plače i da se ljuti danima, mjesecima, godinama i nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je "nekada neko uradio". Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva i zaboraviće da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i strepnji da se ne ponove.  Ego je taj koji pamti i on je platforma svih uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili trećeg ugla. Mi smo jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima moć i  postaje svemogući "bog", on pomaže  patnju, podržava nas u zamjeranjima sa okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi, povređuje i mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.  S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas podsjeti šta smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu, mučimo se da pronađemo izlaz iz lavirinta, a ulazimo sve dublje u šumu. U jednom trenutku možda i obolimo i život nam se svede na trčkaranje od doktora do doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl. Sve se to dešava kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput "elektro šoka" oživio sjećanje na ono što jesmo. 

To što bdije u nama jeste naše pravo ja i ono želi da se oslobodi, osvijesti. To je ono što imamo u srcu, jer srce je ono koje "kuca" iznutra i mi smo u njemu i Bog je u njemu.  Zato ćemo uvijek biti na ivici ludila sve dok ne dostignemo unutrašnji mir. Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći (neznanja),  izvorno "ja" je izlazeće sunce koje donosi buđenje (mudrost). 

Ego stalno želi da se nekome dopada i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali sa egom nikada nema mira. Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja sa malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, tepanje, podsmijeh i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje, osjetno "spuštanje" na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.  Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sagovorniku, sa poštovanjem, ali kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz spoljnog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi.  Kako odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu sa izvjesnim kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl. Zapravo, kada osoba u djetinjstvu zabilježi nizak nivo poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto bolje i teško joj je da povjeruje da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje ega "ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u odnosu na tebe", odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.  

Kada se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu baziramo svoju vezu sa partnerom, brak, odnos prema novcu, poslu i sl., dakle, ako isto nije sagledano kroz božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto. Šta znači sagledati nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam obezbijedi komfor u kome ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri. Što su emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i sticanja mudrosti, a ne prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima, strahovima i potrebama. Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima da mu se nešto ne desi, da se ne razboli, kako će preći ulicu, da li će pogledati ima li auta i sl., kada imamo partnera, takođe smo opterećeni strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed strahujemo za nešto što se još uvijek nije desilo i tako izražavamo sumnju u Božiju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo postavili na pijedestal.

Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti  ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla.   Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena,  tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.

Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je  stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti  znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova.Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.

NEREGULARNE VEZE

Partner je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili na njegovoj izgradnji. Svjesno upuštanje u vezu sa zauzetim partnerom upućuje na rascjep u nama koji može biti produkt odbačenosti ili nedostatka ljubavi u djetinjstvu, ali najčešće ćemo kroz vezu sa nedostupnim partnerom (oženjenim muškarcem) nastojati da "slomimo" emocionalno nedostupnog oca iz ranog djetinjstva. To u nama stvara emocionalni kalup i magnetizam za privlačenje muškarca koji iz nekog razloga ne može biti u potpunosti naš. Bez obzira na svu pažnju i ljubav koju razmjenjujemo sa takvim muškarcem, neminovna je distanca (njegovo vraćane porodici), koja je prije svega zapamćeni model odnosa  i nečega što je stvorilo hendikep unutar našeg emocionalnog dijela - udaljavanje i nedostatak bliskosti. Sigurno je da mučenje i bijeg nisu rješenje, niti je cilj ovakvih veza da patimo, već da otkrijemo njihovu duhovnu pozadinu i radimo na raskrinkavanju aspekata naše ličnosti koji su tome doprinijeli. Čim osvijestimo neki aspekt ličnosti, iščupamo mu korijen i izložimo suncu (svijesti) on više ne može živjeti i gubi svoj uticaj. Dokle god to ne učinimo, postoji tendencija ka privlačenju tačno određenog tipa muškarca. 

Partner predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom  integracijom mi postajemo potpunija i razvijenija ličnost. Često nam ti kvaliteti djeluju suprotno i neprihvatljivo, ali oni zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše unutrašnjosti. Ako privučemo muškarca koji je spreman da prevari svoju zakonitu partnerku, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak svijesti o sopstvenoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo sporednu (manje vrijednu) ulogu.  Ko nas je tome naučio, ako ne odnos sa jednim od roditelja u ranom djetinjstvu koji nam je negdje  utisnuo osjećaj odbačenosti i naša krhka i ranjiva dječija psiha je usvojila poruku "nisi vrijedan da postojiš...nisi vrijedan ljubavi". U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada nekome drugom, jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto vrijedno. Kada smo mali i bespomoćni, jedino što vrijedi za nas jeste roditeljska ljubav i zaštita, jer nismo svjesni nikakvih drugih vrijednosti, ljubav je dakle osnovni parametar kroz koji percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša uloga je da budemo odbačeni, bačeni u smetljište, neželjeni, bezvrijedni. 

Jedna izreka kaže "kada stisnemo narandžu, iz nje će izaći sok od narandže i ništa drugo", tako isto iz nas će izaći ono što smo u sebi uzgajali cijelo vrijeme, a o tome govore naši izbori, naše emocije i sposobnost da se nosimo sa životom i preuzmemo odgovornost za svoje postupke.   Uzmimo papir i olovku i zapišimo svoje učinke i rezultate: poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni odnosi, djeca, porodica i sl. i ocijenimo ih na skali od 1 do 10. Kompletna  smješa koju dobijemo jeste naš sok koji smo stvorili u  podsvjesnim spremištima i u različitim periodima života on se "cijedi" iz nas kada god nas nešto pritisne. U djetinjstvu, kada nam neko učini nažao, mi plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i bespomoćnosti. Kada odrastemo, plačemo na potpuno isti način, ali uvijek u nama ostaje ista gorčina zbog koje smo plakali kao malo dijete. 

Uvjereni da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa zauzetim muškarcem, jer naše nesvjesno ipak radi svoj posao, naš izbor je dakle direktan rezultat našeg stava o sebikoji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle u priču nepostojanja, jer mi nismo ni vrijedni da postojimo, i naša priča postaje  bajka. Dosta se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi, partner nas obasipa pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u vezi godinu, dvije, tri...deset...pa i petnaest. Svaka godina sa sobom nosi sve veću patnju, želju za bijegom, za raskidanjem odnosa.  

Od princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema njegova žena, pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu koja nije u stanju da iskorači u svijet stvarnosti i postane stvarna žena sa svojim realnim potrebama. Međutim, najmanje što trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog ljubavnika, jer time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti odgovornost za svoj život, a tako i na ljubavnika ostavljamo dojam nesposobne i nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši jer je i sam dovoljno nezreo i neodlučan, te se od njega ne mogu očekivati nikakva konkretna rješenja isto kao što i mi ne možemo donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug. Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je razbijati glavu o tome šta on radi dok je sa svojom ženom, da li je voli, da li vodi ljubav s njom, da li je s njom u braku samo zbog djece i sl.. takav odgovor ne zna ni on sam, ali nas bilo kakav odgovor neće učiniti sretnim. Razvijanjem negativnih aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve  da on i ne gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s njom, da je prezire i mrzi, mi nemamo ništa od toga. On jednostavno nije spreman niti sposoban da ostvari duboku i trajnu vezu i prevaziđe krizu koja se javlja kada se rodi dijete, kada partnerka više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se nagomilaju finansijski problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara činjenica da može imati  vezu u kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj će moći da sanja svoj dječački san o ženi koja ga voli i prihvata bezuslovno. Povratak ženi je povratak u realnost, a ljubavnica ne može imati tu realnost jer predstavlja njegov odlazak u bajku u kojoj postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica nije žena s kojom će ga očarati razgovor o plaćanju režija, o nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih udžbenika, jer ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim štapićem.  Prihvatanjem takve veze mi potpisujemo prećutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prevazići,  nastojimo biti drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i ugrabiti nešto od realnog života. Rijetko kada takve bajke uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna biti veoma bolan i destruktivan. 

U međuvremenu, naš život se pretvori  u duboku emocionalnu tragediju, začarani krug iz koga ne vidimo izlaza. Prepuštamo se plimi života da nas nosi onako, bez cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući čarobni štapić i reći da napušta svoju porodicu kako bi bio s nama. Ako povučemo paralelu, možemo  zaključiti da partnerov boravak u bajci u kojoj ne postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu nesposobnost da se nosimo sa životom, dok negdje unutar sebe očekujemo da će emocionalno nedosupni otac u partnerovom obliku konačno da nas prihvati i pokaže svoju ljubav. Što smo sebičniji i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo sve snažniji osjećaj da on pripada svojoj zakonitoj ženi i da nikada neće pripadati nama. Dakle, razvijanjem negativnih namjera i emocija, stvaramo sve dublji jaz unutar sebe, postajemo nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u odnosu na partnera. Nepostojanje korespondira sa pojmom smrti i uništenja i sve dok ne dozvolimo da ljubavpreuzme komandu u našem životu, sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje.  Jedino nas, dakle, ljubav može oživjeti i vratiti među žive i tako ukloniti patnju. Ljubav koju ovaj put moramo pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš partner je oličenje nas samih i slaba karika naše ličnosti i zato moramo raditi na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i jedino što možemo učiniti je da bezuslovno prihvatimo sebe. To, naravno, ne znači da odmah moramo odbaciti svog zauzetog partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvatanja i pronađemo ljubav u sebi, mi ćemo taj odnos posmatrati kroz drugačiju dimenziju i shvatićemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu da nas povede na put samospoznaje. U knjizi "Plan vaše duše" Roberta Švarca su takve relacije opisane kao prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi kako bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji da spoznaju put ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na ljubav koju imamo u sebi. Sa određene vremenske distance patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u određenom trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba, međutim, ne smijemo zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim lekcijama, tu iz čiste ljubavi. To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i bezuslovnu ljubav, jednostavno, voljeti ih bez obzira da li su u ovom trenutku pored nas ili su kilometrima daleko, da li ćemo ih više ikada vidjeti i sl., život je igra i svima imamo svoje uloge, zato ništa ne treba doživljavati suviše ozbiljno niti tragično.   

Život nema reprizu već samo premijeru koja se upravo dešava sada u ovom trenutku i zato svaki trenutak koji ne proživimo u ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.

MISAO JE SEME

Da li ste ikada primijetili da je neko drvo iznenada izraslo ispred vaše zgrade i onako se razgranalo iz čista mira? Ili se neko rodio iznenada, bez prethodnog začeća i boravka u majčinoj utrobi? Koliko uopšte učimo o univerzumu i njegovim zakonima kroz  ono što nas svakodnevno okružuje?

Znamo da je nemoguće da drvo naraste iznenada.  Proces njegovog rasta je vezan za sjeme koje boravi neko vrijeme u zemlji, pa se iz njega lagano razvija korijen, stablo, listovi.Čovjek se ne rađa iznenada, već se i on razvija iz svog sjemena, lagano i postepeno. Tako je i sa događajima u našem životu. Svaki događaj je plod nečega i nijedan se ne dešava iznenada, ma koliko to nama izgledalo tako. Svaki ima svoj dubok korijen, uzrok i sjeme iz koga je nikao. Pa i onaj najveći korov koji nikne ima  svog uzročnika, svoje sjeme. I da, korov je taj koji treba iščupati, jer se užasno brzo širi i ometa zdrave biljke da rastu. Šta je korov u našem životu, ako ne mržnja i strah.  Priroda oko nas šalje razne poruke. Sjeme je nevidljiva, duhovna pozadina svakog vidljivog oblika. 

Da li smo nekada posijali grašak u neobrađenoj njivi punoj korova, a da je iz njega ponikla prelijepa kokosova palma puna plodova?

Kako onda možemo očekivati da će iz našeg sjemena ambrozije, poniknuti čudo savršenog života punog ljubavi i blagostanja. To nije moguće čak ni u bajkama, jer su bajke tvrdoglavo ostale principijelne po pitanju "dobro se dobrim vraća", "što posiješ, to ćeš i požnjeti" i sl., jer zapravo u bajkama uvijek neki pošteni siromah u jednom trenutku, kao plod svog upornog poštenja, obrađujući zemlju da bi zaradio jedan groš, pronađe ćup pun zlata ili mu se pojavi vila koja ga opskrbi sa svime što je potrebno do kraja života. E nemojmo sada odmahnuti glavom i reći, ma to su bajke za djecu, ja moram da mrzim tu komšinicu iznad mene zato što mi baca smeće na balkon, kako mogu i pomisliti da je volim. A da li sam ja ikada toj komšinici uputila iskren i topao osmijeh i pozvala je na kafu, gdje se ona postidjela svoje bahatosti kada je osjetila  plemenitost u mojoj duši? Lako je biti ljubazan i sdračan kada se svi ponašaju u skladu sa našim očekivanjima. Ali, ako je neko loše postupio prema meni, a ja mu uzvratila još gore, onda nemam pravo reći da je on loš. Posmatramo stvari iz vlastitog ugla, a nikada ne odemo na suprotni ugao da osmotrimo sebe. 

Da se vratmo na sjeme.  Drvo često naraste onako, neplanski, gledano iz naše perspektive. Ima jedna priča o vrani koja je nosila orah u kljunu i isti je ispao u dimnjak, pa je je orah molio dimnjak da mu dopusti da boravi unutra kako ga vrana ne bi pojela, a onda je pronašao pukotinu, pustio klice u zemlju, pa je naraslo stablo  i porušilo dimnjak. Tako biva i sa nama. Mi nesvjesno prihvatimo neko sjeme, misao, dopustimo mu da boravi dovoljno dugo dok ne razvije korijenje, a onda naraste nešto "neočekivano" i poruši nas iznutra. Ako te korov-misli zamijenimo zdravim idejama i željama, a onda im pružimo dovoljno topline i ljubavi, da se razvijaju u jednoj čistoti duše, ako vodimo računa o svakoj suvišnoj "travki" i iskorijenimo je na vrijeme, ako njegujemo naš vrt, ako znamo šta smo posijali, onda možemo sa pravom očekivati pozitivan efekat. 

Dosta ljudi ima osjećaj da im je život mrtvo more, da im se ništa ne dešava godinama. To je zbog toga što biramo reaktivno ponašanje i prepuštamo da situacije određuju naše reakcije. Kao takvi, čekamo da budemo birani umjesto da biramo i predajemo drugima  mogućnost proaktivnog ponašanja, odnosno iniciijativu. Kod reaktivnog ponašanja obično je energetski nivo oslabljen, jer ne potrebuje skoro nikakvu energiju i s vremenom se energetski potencijal smanjuje a mi "odumiremo" i postajemo pasivni, a u pasivnom okruženju (bez vatre) nema života, jer nema dovoljno topline da se sjeme zagrije i proklija, pa tako naše želje ostaju samo mentalno hladne i beživotne iluzije. Nasuprot tome, ako biramo proaktivno ponašanje mi imamo veću mogućnost izbora, naše turbine su stalno u pogonu i  imamo dovoljno unutrašnje  topline da pokrenemo stvari sa mrtve tačke. 

RAZMENA ENERGIJE U ODNOSIMA

Srce je najmoćniji magnet koji posjedujemo i glavni instrument privlačenja i kreiranja naše stvarnosti. Zakon privlačenja  djeluje kroz naše srce. Um je kontrolor i on stvara granice koje su produkt naših uvjerenja. Um ograničava eksploziju novih varijanti u našoj stvarnosti. Kao što kaže Ajnštajn: ponašamo se uvijek isto, a očekujemo drugačije rezultate, odnosno, pomoću iste formule očekujemo rješenje za sve matematičke probleme. Poriv za unutrašnjim djelovanjem dolazi kroz medij u koji smo uronjeni, ako se družimo sa produhovljenim osobama, vrlo je vjerovatno da ćemo se i sami okrenuti duhovnosti, ako smo sa negativnim osobama, osjetit ćemo  negativnost unutar sebe. Druženje sa negativnim, nesretnim, nezadovoljnim i agresivnim osobama narušava našu energetsku harmoniju i nagriza nas poput kiseline. Stoga se trebamo uhvatiti konopca koji će nas približiti duhovnim visinama i putu samospoznaje i tako udaljiti od onoga što nam donosi štetu. Nije svejedno u kakvom ćemo se društvu nalaziti i kakve ćemo riječi slušati. 

Kada kroz neki blizak partnerski odnos dođe do razmjene energije, stvara se entitet izmiješanih energija koji nazivamo "veza" između dvije osobe. Veza preživljava mnogo duže nego što podrazumijeva fizički kontakt između dvije osobe. Kroz taj odnos mi preuzimamo ono što emituje partnerov energetski sistem - psiho-emocionalne sadržaje, fizički nivo, uvjerenja, bolesti, iskustva, doživljaje i utiske i sl. i to postaje dio nas, odnosno utiče na kvalitet veze. Što smo duže u vezi ili općenito u odnosu sa nekom osobom, naša energetska struktura se mijenja i usklađuje, otud zaključak da dvije osobe koje žive skupa s vremenom počinju ličiti jedna na drugu, preuzimaju gestikulacije, ponašanje, uvjerenja i sl. Naš fizički lik je otisak energetskog vrtloga unutar nas, odnosno njegov manifestovani oblik, a energija je pokretna i nije ograničena fizičkim sferama, tako da konstantno sarađuje sa energijom okruženja. Davno je rečeno da ljepota dolazi iznutra, što je potpuno tačno, mi smo samo lijevak kroz koji se ulijeva energija i ekran koji oslikava ono što je unutra. Potreba za maskiranjem i šminkanjem jeste produkt unutrašnjeg nezadovoljstva i želja za uljepšavanjem slike. 

Odnos sa partnerom može biti veoma težak, posebno u segmentima gdje se sudaraju naša i njegova neusklađena uvjerenja. Uvjerenja i mišljenje jesu obrasci koji se kruto uskladište u našoj podsvijesti i prenosimo ih kroz naše živote sve dok ne naučimo kako da ih mudrošću transformišemo.Upravo   sukobljavajući odnosi imaju ulogu da nas transformišu i nauče kako da djelujemo iz ljubavi. Kada djelujemo iz mišljenja i uvjerenja, sukobi su neizbježni, ali kada djelujemo iz ljubavi i želje da je nekome darujemo bezuslovno, spremni potpuno rasplinuti svoja dosadašnja ubjeđenja, onda partner isto tako preuzima naš model ponašanja i više njegovi misaoni entiteti nemaju sa čime da se sudaraju, tako i oni gube svoju snagu. Kada ponos i tvrdoglavost ustupe mjesto mudrosti i kada ljubav krene da ispunjava naše srce, možemo očekivati da se i partnerovo ponašanje promijeni. Osuđivanjem i stalnim prigovaranjem nećemo nigdje stići. Ako smo mi produhovljeni a partner nije, ne trebamo se osjećati superiornijim i uzvišenijim ili razmišljati da ga napustimo, već samo uporno slijediti put ispravnosti, jer će se partner postepeno uskladiti s nama.

U životu se često dešava da lijepa osoba za partnera ima manje lijepu ili neuglednu osobu, pa se onda svi pitaju "šta je vidio na njoj (njemu)", ali uprkos svemu, oni dobro funkcionišu. Fizička ljepota nije nikakva garancija da ćemo imati uspješan ljubavni život i orijentacija ka isljučivo fizičkom aspektu života dovodi nas u stranputicu, površnost i nerazumijevanje duhovne suštine.

U jednom periodu života fizička privlačnost i strasti jenjavaju i tada dolazi do najveće krize kada više ne uočavamo svrhu odnosa, a tada često dolazi i do preljube, jer se nastoje popuniti nastale praznine. Partneri trebaju dopustiti da fizičku strast zamijeni duhovna spona i tada više fizički kontakt nije toliko neophodan da bi se veza održala. Povrijeđenost koju osjećamo kada otkrijemo partnerovu prevaru treba biti znak da sa partnerom nismo na duhovnoj frekvenciji i da trebamo raditi na uspostavljanju dublje duhovne veze, a ne da se prepustimo destruktivnim silama koje će nas odvesti u bolest. Umjesto da postanemo loša, frustrirana i nesigurna osoba, trebamo se probuditi iz kome okupani i čisti, pronaći snagu u samom sebi i krenuti duhovnim stazama prosvjetljenja. Samo ćemo praštanjem, dobrotom i ljubavlju pronaći put do partnerovog srca i on neće imati izbora nego da krene istim putem.

Nema toga što ljubav nije u mogućnosti postići, ali ako i neminovno dođe do razlaza među partnerima, to nikako ne treba da bude u neprijateljstvu i lošoj atmosferi. Mi zapravo trebamo voljeti svog partnera i kada ga napustimo. Nekada su privremena razdvajanja neophodna kako bi se duše odmorile i spoznale put ispravnog djelovanja, jer u napetoj atmosferi dolazi do velike akumulacije negativne energije koja u partnerima stvara mržnju i odbojnost. Jednostavno, stvari ne treba usiljavati i treba pustiti da se odvijaju same od sebe, a ne onako kako mi planiramo ili mislimo da je ispravno. Mišljenje nam najčešće nije dobar saveznik, jer predstavlja silu suprotnosti u odnosu na magnet srca i ono uvijek ima nešto da analizira i kaže u prilog uznemiravanja naše unutrašnjosti.  Mi ćemo na primjer, nakon svađe i pomirenja sa partnerom, nastaviti da se držimo istih ubjeđenja i tjerati po svom u namjeri da mu izbijemo iz glave neke njegove stavove, navike i sl., a tako, zapravo, samo produžavamo agoniju i naša uvjerenja održavamo vještački u životu. Uvjerenja ne mogu živjeti sama po sebi, ona uvijek zahtijevaju određenu platformu i oslonac koje sami stvaramo. Sjetimo se da je Ajnštajn rekao da ne možemo očekivati da se nešto promijeni ako uvijek držimo isti kurs. Često nam je životni cilj da promijenimo neku partnerovu osobinu i veći dio našeg zajedničkog života smo fokusirani na istu, dajemo joj snagu i energiju, te stoga obezbjeđujemo dovoljno hrane da je održavamo u životu. To su često navike od kojih lično nemamo štetu, ali mi redovno doživljavamo stresove kada se suočavamo s njima i to nam kvari ugođaj uživanja u trenutku. Tako iznova betoniramo platformu svojih uvjerenja za koju ćemo uvijek zapinjati sve dok je ne porušimo. Umjesto da vozimo auto putem, mi biramo put pun rupa, krivina i prepreka, ali ni nakon što nam otpadnu točkovi zbog kretanja po rupama, mi ne odustajemo od slijepe vožnje u ambis. 

Sve što možemo učiniti da popravimo svoj život, sva moć i alati su unutar nas. Žena često zapostavlja ženu u sebi i dovodi se u neprivlačno stanje, žudi za dominacijom, kontrolom i sl. čime se prepušta dominaciji muških osobina, ili pak ne želeći da odraste, pokušava ostati vječna djevojčica. A onda se pita zašto je tako frustrirana, nesrećna, usamljena, neshvaćena. Stvar je jednostavna, ako smo žena, onda budimo žena i podesimo se potpuno na frekvenciju žene, ugasimo unutrašnje prekidače i porive koji nas nastoje odvući od te uloge i u svakom trenutku naučimo osjetiti kada se probude sile suprotnosti. Ako smo dopustili sebi da budemo žena, mi ćemo se osjećati potpunim u svakom trenutku, bez ovisnosti o partneru i potrebe za njegovim prisustvom kako bi se popunile praznine. Partnera ne trebamo posmatrati kao instrument za uljepšavanje naše stvarnosti, ispunjenje želja, popunjavanje nedostataka i sl.,  jer te mehanizme već imamo u nama samima. Partner je (obično) srodna duša koja nas je pronašla iz ljubavi, sva iskustva u koja ulazimo sa partnerom imaju za cilj da nas pročiste i operu od negativnih uvjerenja i sebičnosti, te navedu da otkrijemo ljubav i moć praštanja. Na takav put nas jedino može povesti duša puna ljubavi prema nama. Iako su to često nezahvalne uloge koje naš ego interpretira kao nešto negativno, trebamo znati da je duboko u pozadini sklopljen dogovor između duša da se sretnu  i odigraju iscjeljujuću dramu našeg života. Zato trebamo paziti i s ljubavlju se odnositi prema svim dušama koje se pojavljuju u našem životu. 

  

KADA NAM ŽELJENO NE DOLAZI

Zakon privlačnosti djeluje, to je čak i fizika dokazala. Ali, činjenica je da nekada ne privučemo ono što želimo. Zašto?

Evo jedna kratka priča:

Želimo privući putovanje na neku egzotičnu destinaciju. Učinili smo sve i došao je trenutak kada se užurbano krećemo ka aerodromu na avion koji polijeće tačno u 14:00 sati da nas odvede u zemlju iz snova. Odjednom, dešavaju se neka nepredviđena čuda, potpuni kolaps u saobraćaju i šansa da stignemo na avion je ravna nuli. Mi smo van pameti, izluđeni, pokušavamo iznaći zadnji atom napora da izdržimo i uporno trčimo prema aerodromu ali u jednom trenutku ugledamo svoj avion kako polijeće prema nebu. Odlazimo kući razočarani i srušeni poput neke stare kuće. Nakon par sati gledamo vijesti i čujemo da je avion kojim smo trebali letjeti pao u okean i da je svih 200 putnika izgubilo život. I šta onda radimo? Zahvaljujemo Bogu što nismo stigli na avion. U samo par sati naša svijest o Bogu poprima drugačije dimenzije, u jednom trenutku je "zaboravio na nas i iznevjerio nas", a u drugom trenutku smo mu neizmjerno zahvalni.

Nismo svjesni koliko je važno da u svim stvarima konsultujemo univerzalnu (Božiju) inteligenciju i da uvijek kada, imamo neku želju ili namjeru, uputimo molitvu Bogu da nam ispuni želju ali na način koji je za nas najbolji. Egoistična težnja da se ispuni tačno ono što mi mislimo da nam treba jeste samo produkt niže inteligencije (ega) i ne treba joj vjerovati, jer često se ispostavi da nam ispunjenje date želje nije donijelo nikakvu dobrobit. Takođe, kada ne dobijemo nešto što želimo, isto trebamo zahvaliti Bogu kao da smo dobili. Jer, odgovor u vidu neispunjenja određene želje jeste poruka iz sfere više inteligencije - ili željeno nije za nas, ili nismo dovoljno otvoreni da preuzmemo dar (prevelik je za nas). Ako smo, uprkos svemu, izrazili zahvalnost i neutralisali svoje nezadovoljstvo, ostali sretni i mirni iznutra, onda smo pokazali da smo dovoljno veliki i dar se može spustiti k nama. Trebamo znati da nas negativni osjećaji i sumnja u višu inteligenciju (svjetlost) udaljavaju i odvraćaju od cilja. Nekada smo tako blizu cilja i onda univerzum iskuša našu spremnost za neki dar, baci nam neki kamenčić na put, a mi učinimo takvu glupost da sve upropastimo. Ako smo izrazili povjerenje u svjetlost (Boga, univerzalnu inteligenciju), onda nema odstupanja, trebamo slijediti taj put i kada nam se najviše smrači pred očima tada će doći svjetlo. 

Često se ljudi pitaju zašto ne mogu da vizueliziraju neku situaciju za sebe. Nema tu puno mudrosti, to je zato što ne puštaju svjetlo unutra, na ugašenom televizoru vidimo samo mrak i nijedna scena se tu ne može prikazati. Moramo znati da nismo samodostatni i da ne možemo djelovati neovisno od ostatka univerzuma. Savremena fizika je dokazala da u svemiru ne postoji praznina i da prostor oko nas nije prazan već  predstavlja informaciono polje u  kome je sadržano svo znanje koje postoji. Greg Brejden je to polje nazvao  Božanskom matricom u kome se stvari materijalizuju prema tačno određenim zakonitostima, te da je osjećaj iz srca ono što stvara našu realnost. On tvrdi da srce ima 100 puta jače magnetno polje od mozga i da  preko njega i osjećaja koje ono emituje komuniciramo sa Božanskom matricom. Tako se i vizuelizacija ne sprovodi na mentalnom nivou, već na nivou osjećaja. Tek kada smo u stanju potpuno ući u određeni osjećaj, mi nemamo problem da stvorimo kakvu god želimo sliku na mentalnom ekranu. Na primjer, kada smo u stanju stvoriti osjećaj ugode koji imamo dok se sunčamo na plaži, nama uopšte nije problem vizuelizirati tu sliku i vidjeti sebe kako ležimo na pijesku i vidjeti palme, bambusove suncobrane itd. Mi smo u potpunosti preselili u tu sliku tek kada smo osjećajem u njoj. Bez toga, sve ostaje na nivou mašte i samo hladna, beživotna slika na mentalnom ekranu. Kada ne dopuštamo da svjetlo ljubavi prodre u naše srce i pomiješa se s nama, mi smo u stanju nepovjerenja,  vjerujemo samo  nekim svojim egoičkim silama koje nas drže odvojenim od  kvantne supe u kojoj se nalazi sve što nam je potrebno. 

Ali, mi nesvjesno dopuštamo da naše srce zauzimaju negativne emocije, tako može neka stara ljutnja ili mržnja prema osobi iz prošlosti da nas ometa u procesu realizacije stvarnosti koju priželjkujemo, jer sve što postoji u našem osjećajnom polju srca, koje se rasprostire oko 2,3 do 3,5 metara oko nas, utiče na našu stvarnost. Prostim riječima rečeno, zamislimo da te osjećaje pretočimo u riječi i da oko našeg srca struji kolo koje viče: mržnja, bijes, strah, netrpeljivost, ogorčenost, tuga, ljubomora, zavidnost, nezahvalnost, pohlepa, škrtost, a da se između redova provlači egoička vezanost za "svoje" dijete, svog partnera, svoju braću, svoje roditelje koju mi respondiramo kao "ljubav". Na kraju možemo reći, uh, pa naša stvarnost je još i dobra, zlatna, prezlatna - eto kolika je Božija ljubav prema nama - imamo sve što ne zaslužujemo i živimo na kredit, a još povrh toga dajemo sebi za pravo da tražimo nove pozajmice (želje). Zašto živjeti na kredit, kada možemo pustiti u svoje srce bezgraničnu ljubav koja će nam pomoći da imamo stvarnost koju želimo.

Vezivanje strahom

Većina nas ima potrebu za sakupljanjem i zadržavanjem stvari, odjeće, obuće, ukrasnih predmeta i raznih uspomena, tako da u jednom trenutku više nemamo mjesta i kuća nam počne ličiti na skladište. Potreba za skupljanjem stvari, posebno vezivanje za uspomene, predstavlja psihološki momenat, osobinu psihe da zadržava prošlost i veže se za određena emocionalna stanja koja mogu trajati godinama i promijeniti strukturu našeg emocionalnog tijela. 

Zapitajmo se čemu hrpa predmeta koji ničemu ne služe, ali izbjegavamo da ih bacimo, pa ih samo pomjeramo sa jednog mjesta na drugo i tako zauzimamo mjesto nečemu korisnom i novom. Na kraju sve  pokupimo u jednu vreću i ostavimo na tavan ili u podrum. Na isti  način mi deponujemo psihološke sadržaje u najtamnijim podrumima naše podsvijesti, slažući  neprerađene fajlove koji su zapravo nesavladane lekcije, čije prisustvo će nas  vraćati na popravni ispit. Takvi energetski obrasci nam konstantno predstavljaju nevidljive uzročnike nervoze, glavobolje, frustracije, utiču  na naše zdravlje i životne izbore.   Energija koja vibrira u našem biopolju svaku će blokadu proslijediti na fizički nivo kako bi nas upozorila na njeno prisustvo. Nijedna bol u tijelu nije beznačajna niti slučajna jer dolazi iz podruma u kome je sačuvan njen uzrok. Izvorna emocija koja stoji u pozadini potrebe za zadržavanjem stvari jeste strah od neimašitne, dakle, pozadina potrebe za zadržavanjem psiholoških sadržaja jeste takođe strah.

Mi možemo  reći "zašto uvijek privlačim slabog ili nezrelog partnera", "zašto nikada nemam novca", "zašto sam uvijek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.", ali moramo biti svjesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svijetu, sve to oslikava našu cjelokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti. Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odjeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocijepanih stvari iz djetinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mjesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje neriješeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko tijelo.

Stara  narodna poslovica kaže "klin se klinom izbija", što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je vjerovatnoća da će se povući neki od klinova. Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj mjeri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki "klin", to je obično bolan proces kroz koji osjećamo povrijeđenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.

Naša spremnost da se prilagođavamo partneru   kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrijednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovrijeđeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smiješno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu. Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da mijenjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negdje u našim podrumima podsvijesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vrijedni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posljedica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.

Danas je  odbacivanje sebe toliko prisutno i "moderno" da se ljudi toliko izobličavaju plastičnim operacijama, vjerujući da će bijegom od sebe postati voljeni i prihvaćeni, ali zapravo postaju samo blijeda kopija svog originalnog i neponovljivog bića.

Ali, svi dobro znamo da samo originali imaju visoku cijenu, mi smo vrijedni samo kada smo autentičan, neponovljivi original i to niko ne može znati osim nas samih kada se osjećamo dobro sami sa sobom, kada smo bliski sa svojim unutrašnjim bićem i apsolutno nam nije važno šta će neko drugi da misli o nama, niti nam neko može uzeti pravo da budemo sretni u svakom trenutku ovakvi kakvi jesmo. Ne postoji mjerodavna osoba koja će procijeniti našu vrijednost osim nas samih. Svrha našeg postojanja  nije u tome da ujutro ustajemo mrzovoljni, jurimo za obavezama i naveče padnemo mrtvi-umorni u krevet. Trebamo znati da nas svaki odnos u životu usmjerava na neki segment naše unutrašnjosti i da se određena osoba "zakačila" za neki folder koji opravdava njenu svrhu u našem životu. Tako se za nas mogu zakačiti određeni tipovi, manijaci, ludaci, alkoholičari, narkomani, socijalni slučajevi i gdje god se pojavimo, u masi će nas naciljati tačno određeni slučaj, posebno onaj od koga uzgajamo strah. Strah je mehanizam pomoću koga zadržavamo  štetne psihološke obrasce. Razumijevanjem ovog mehanizma, možemo shvatiti da nas strah drži u stanju grča koji se emitue kroz čitavo tijelo, pa su naši mišići stegnuti, imamo probleme sa kičmom i vratom, srcem, štitnom žlijezdom, organizam je u konstantnom stanju napetosti, zabrinutosti i stresa. Potreba za različitim stimulansima, kao što su kafa, alkohol, droga ili sedativi predstavlja način da se izborimo sa strahom i osjetimo bar na kratko opuštenima, jer naš psiho-fizički sklop želi da se osjeća slobodnim. Različiti događaji nas nastoje osloboditi onoga što smo strahom zarobili i to direktnim suočavanjem. Život se sastoji od svega 1% događaja, sve ostalo je reakcija na te događaje. Zbog tih reakcija mi nismo slobodni i vezujemo strah da nam se ne ponove neke neželjene stvari, čime vezujemo mogućnost da se zaista ponove i opstruiramo mogućnosti univerzuma da nam isporuči nešto bolje. 

Dodirnimo nebo

Hermesov zakon kaže - kako gore, tako dole. Svemir (makrokosmos) je neograničen prostor. Čovjek (mikrokosmos) je isto tako bezgraničan u svojoj mogućnosti širenja. Međutim, čovjeku je  um postao najveća zamka i smetnja ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora.  Um je stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopšte inteligencije svemira i prenosi ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce. Kada je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma sa obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom isključuje srce. Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli hiljadu razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje, te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog uma. Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju. Mnogi od nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo samo mogli da srušimo barijere uma, dodirnuli bismo nebo - kao što kaže jedna misao:

"JEDINO SRCEM 

MOŽEMO DOTAKNUTI NEBO!" 

(Rumi)